Nedavno održani parlamentarni izbori u Crnoj Gori uvelike će promijeniti i zakomplicirati geopolitičku situaciju na jugoistoku Europe. Iako se činilo da je padom Nikole Gruevskog u Makedoniji ruski utjecaj ostao ograničen na Srbiju i Republiku Srpsku, nakon izbora u Crnoj Gori ponovno su promiješane karte u ovom dijelu Europe.
Štoviše, uspiju li napori američke administracije koja nastoji postići dogovor između Beograda i Prištine, postigne li se zadovoljavajući sporazum za obje strane, Srbija će sve svoje kapacitete usmjeriti prema zapadu.
Pritom “zapad” ne označava europski put Srbije i njezino nastojanje da se unutarnjim reformama približi članstvu u Europskoj uniji, nego njezinu težnju da kompenzaciju zbog “gubitaka” na Kosovu nadomjesti u Bosni i Hercegovini. Za sve vrijeme sage oko statusa Kosova kroz pregovore koji su se vodili pod pokroviteljstvom EU-a ili SAD-a, službeni Beograd nastojao je povezati status Kosova sa statusom Republike Srpske. Iako je, barem zasad, čvrsti stav europske i američke administracije kako se slučaj Kosova ne može povezivati sa statusom Republike Srpske koja je, prema njima, sastavni dio Bosne i Hercegovine, nakon rješavanja statusa Kosova svašta se može očekivati. Prvo, SAD je na svim svjetskim žarištima u fazi aktivnog povlačenja, od Sirije do Afganistana. Mnogi analitičari smatraju da organizacije pregovora u režiji SAD-a između Srbije i Kosova i ne bi bilo da uskoro nisu američki predsjednički izbori.
Preživjeli sporazum
Uostalom, i Daytonski mirovni sporazum je nastao kao uvod u jedne američke predsjedničke izbore i bio je važan adut u kampanji reizbora Billa Clintona. Drugo, nakon preslagivanja karata u Crnoj Gori, Rusija neće propustiti priliku da maksimalno zagrije i bosanski lonac te na taj način izgradi solidnu infrastrukturu duboko u utrobi NATO-a. Najjača valuta za takve akcije Srbije i Rusije na području Bosne i Hercegovine je srpska zajednica u Bosni i Hercegovini, uglavnom koncentrirana na prostoru Republike Srpske. Kao što je to bio slučaj i u Crnoj Gori, ova zajednica je dobro politički organizirana od, praktički države, Republike Srpske, ali i Srpske pravoslavne crkve. Nije nikakva tajna da bi ogromna većina Srba iz BiH rado vidjela svoj entitet u okrilju Srbije. I to su spremni čekati koliko god treba. Njihovi čelnici, a pogotovo Milorad Dodik, otvoreno izjavljuju kako je sadašnje političko stanje u Bosni i Hercegovini moguće održavati samo zbog geopolitičke situacije u svijetu i Europi. No, navedena se geopolitička situacija mijenja i svijet definitivno više nije unipolaran kao prije dvadeset godina. Za razliku od navijača s raznih portala i foruma, mi ćemo ostati hladne glave i konstatirati kako će SAD još dugo biti prva svjetska sila, ali definitivno više neće biti jedini svjetski policajac.
Povlačenje Amerike
Događaji iz Sirije te nedavno iz Libije to najzornije potvrđuju. U takvim okolnostima, dok Rusija kao moćna svjetska sila u neposrednom susjedstvu potkopava američki geopolitički utjecaj koristeći infrastrukturu Srbije i Srpske pravoslavne crkve, ostaje otvoreno pitanje – kako će se ponašati Hrvati?
I dok je sama Republika Hrvatska čvrsto uokvirena u zapadne političke i vojne asocijacije, hrvatski korpus u Bosni i Hercegovini često je prisiljen bježati u zagrljaj bosanskih Srba, a time i Rusije. Nažalost, ovaj politički brak iz interesa uvjetovan je teško razumljivom, ali konstantnom politikom ukidanja prava, institucionalnog obespravljivanja i preglasavanja Hrvata kao najmalobrojnijeg konstitutivnog političkog naroda u BiH. Navedena politika majorizacije Hrvata od Bošnjaka kao najbrojnijeg naroda odvijala se uz često otvoren blagoslov međunarodne zajednice u BiH, odnosno veleposlanstva SAD-a. Već gotovo dvadeset godina američka administracija nizom intervencija u zakonodavstvo BiH, pogotovo Ustav, pretvara Hrvate iz konstitutivnog naroda u obespravljenu nacionalnu manjinu. Sve se to radilo kako bi se od Bosne i Hercegovine ili barem Federacije Bosne i Hercegovine stvorila građanska država po zapadnom modelu. Naravno da su Bošnjaci kao najbrojniji narod s oduševljenjem prihvatili takvu politiku, ali dugoročno će ona samo zaoštriti odnose unutar države i neće donijeti ništa dobro.
Povratak Velike Srbije
Zbog sustavnog negiranja konstitutivnosti Hrvata u BiH i diskriminatorskog odnosa međunarodne zajednice prema njima, dio javnosti i u RH kao spas vidi tješnje povezivanje s Rusijom kao silom koja redovito ponavlja da se zalaže za konstitutivnost sva tri naroda u BiH i poštovanje izvornih osnova Daytonskog mirovnog sporazuma. Umjesto da rade na relaksiranju odnosa između Hrvata i Bošnjaka i stvaranju bloka pred nadirućim ruskim utjecajem, američka administracija gura BiH Hrvate u zagrljaj Rusije. Nedavna izjava službenika američkog veleposlanstva Benjamina Rockwella, u kojoj se praktički izjasnio protiv županijskih ministarstava unutarnjih poslova u Federaciji BiH, učvrstila je kod Hrvata mišljenje kako SAD godinama podupire politiku majorizacije Hrvata. Hrvati su svjesni kako su županije njihova posljednja linija obrane nakon što su izgubili mogućnost izbora člana Predsjedništva BiH te nakon što su Bošnjaci dobili mogućnost da ih redovito preglasavaju u vladi Federacije BiH. Stoga će na svaki nagovještaj ukidanja županijskih institucija i prenošenja njihovih ovlasti na razinu Federacije burno reagirati.
Što službeni Zagreb može učiniti u najnovijem razvoju odnosa u susjedstvu? Dosad se hrvatska diplomacija, samim time i država, nije proslavila diplomatskim inicijativama u susjedstvu u korist hrvatskih zajednica koje žive u susjednim državama. Štoviše, Hrvatska je dopuštala da hrvatske zajednice u susjednim državama budu politički usitnjene i razbijene kako bi prošli tuđi politički interesi na račun Hrvata. Primjerice, Srbija desetljećima provodi politiku afirmacije Bunjevačke zajednice kako bi se razbio i usitnio hrvatski korpus. U Bosni i Hercegovini je nekoliko puta u proteklim desetljećima izvršena podjela političkog bića kako bi tzv. predstavnici Hrvata amenovali ustavne izmjene kojima se redovito slabila konstitutivnost Hrvata. Posljednji primjer podjele hrvatske zajednice u Crnoj Gori prije izbora, što je za posljedicu imalo gubitak parlamentarnog statusa za hrvatsku zajednicu u toj zemlji, ali i presudno utjecalo na konačni ishod parlamentarnih izbora u Crnoj Gori, školski je primjer političkog manipuliranja Hrvatima u susjednim zemljama. Nažalost, RH nije bila nikakav faktor u ovim procesima, već je nijemo promatrala procese razbijanja koji u budućnosti neminovno vode do nestanka Hrvata kao političkog naroda u tim državama. Unatoč odličnoj diplomatsko-konzularnoj mreži i brojnim zaposlenicima i analitičarima zaposlenima u predstavništvima RH u susjednim državama, nije predviđena, pa ni spriječena destruktivna politika razbijanja hrvatskih zajednica.
Naša crkva šuti
Za razliku od poslovično pasivnih Hrvata, Srbima se proces razbijanja i disperzije nije dogodio. Veliku ulogu u objedinjavanju srpskog korpusa igrao je SPC. Za razliku od Srpske pravoslavne crkve, Katolička crkva boluje od teškog oblika ekumenizma i međureligijskog dijaloga koji prečesto u posljednje vrijeme daje odlične rezultate preko leđa Hrvata kao političkog naroda.
Posljednji događaji u Crnoj Gori možda su posljednja prilika i američkoj administraciji da posloži političku pozornicu u Bosni i Hercegovini kako ne bi imali novi, otrežnjujući, šok kao u Crnoj Gori. Hrvati su dosad više puta pokazali i dokazali kako istinski žele ne samo euroatlantske integracije nego su i temelj na kojem se može graditi bilo kakav konstruktivan politički dogovor o budućnosti Bosne i Hercegovine. Republika Hrvatska kao matična država hrvatskog naroda ima i ustavnu obvezu brinuti se o tome da se poštuju prava Hrvata u svim državama u kojima obitavaju. Na taj način Hrvatska čuva i svoje granice i građane jer nitko bolje ne može čuvati granice Hrvatske od Hrvata koji žive u susjednim zemljama, a da su te zemlje pritom mirne i stabilne. Stoga bi cilj RH trebale biti snažne i prosperitetne zajednice Hrvata u susjednim državama. Navedeni interes RH bi trebala dijeliti s Katoličkom crkvom jer bez naroda nema ni Crkve.