Prošlog tjedna svjetsku javnost je ostala šokirala time da je šefica američkog Treasuryja (pandan europskim ministrima financijama) Janet L. Yellen u pismu američkim kongresnicima napisala kako je Treasury iscrpio sve “izvanredne mjere” za financiranje države te bi od listopada Sjedinjene Države mogle biti u situaciji da više ne mogu plaćati obveze. Tvrdi kako ne mogu procijeniti točno vrijeme kad bi Amerika mogla prestati plaćati obveze tj. bankrotirati, ali je ustvrdila kako brzo istječe vrijeme u kojem se može spriječiti ekonomska katastrofa.
Kako bi odgodio bankrot, američki Treasury je prestao ulagati u buduće penzije državnih zaposlenika, što je znak da nešto ozbiljno ne štima u najbogatijoj zemlji svijeta.
Što se događa u SAD-u i hoće li se nestabilnost preko bare prenijeti i na Europu, a samim time i na Hrvatsku pitali smo Velimira Sriću, sveučilišnog profesora emeritusa na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i ekspertom Svjetske banke za Change Management:
Čudo kako već nisu bankrotirali
“Kaže se kad su nečiji krediti mali, onda je to problem onoga tko je uzeo kredit, a kad su nečiji krediti veliki, onda je to problem onoga tko je kredit dao”, kaže Srića.
“Onako kako se Sjedinjene države ponašaju zadnjih godina, čudno je kako još nisu bankrotirali. Samo Bidenov rebalans proračuna je veliko opterećenje za američki financijski sustav”, kaže.
Na pitanje kako je moguće da jedna zemlja ima tako veliki dug Srića jednostavno odgovara kako su se Sjedinjene države već odavno prestale brinuti oko stvari oko kojih se moraju brinuti puno manje zemlje jer imaju dolar kao valutu s kojom se mogu igrati na globalnom tržištu, a kako ga druge zemlje prihvaćaju oni žonglirajući mogu prenijeti neke svoje probleme na druge.
“Koliko je situacija ozbiljna dovoljno govori činjenica da je Wall Street od početka pandemije do danas narastao dvostruko. Mi govorimo o 18 mjeseci u kojima je zabilježena velika nezaposlenost i u kojima je gospodarstvo stajalo. Samo ta činjenica govori da iza tog rasta nema realne vrijednosti, već je u pitanju jedan veliki balon od sapunice koji samo čeka trenutak kad će puknuti”.
Kao primjer balona od sapunice Srića ističe automobilskog giganta Teslu koji usprkos činjenici da godišnje proizvede samo 400.000 automobila, ima tržišnu vrijednost veću od svih drugih automobilskih tvrtki zajedno koje proizvedu desetak milijuna automobila:
“Lako je vidjeti kako iza Muskovog Tesle nema nikakve stvarne vrijednosti, već se tu radi o kockanju investitora i očekivanju budućnosti. Ali tržište kapitala je već dugo kombinacija Wall Streeta i Las Vegasa i tržište koje je puno investicijskih balona”.
Ruši se cijeli svjetski gospodarski sustav
Već desetljećima postoji mogućnost da Sjedinjene države bankrotiraju govori Srića, ali se to stalno odgađa jer je riječ o najvećoj ekonomiji na svijetu.
“Isto kao što Hrvatska nije mogla pustiti Agrokor da propadne, tako se na svjetskoj razini ne smije dozvoliti da Sjedinjene Države padnu jer bi se zbog te odluke urušio cijeli svjetski gospodarski sustav. I tako Amerika i dalje gomila dugove, pa je sad dužna već par svojih BDP-a”.
Srića ističe kako je i za Sjedinjene države već polako istekao pješčani sat, pa iako nitko ne zna kada bi balon od sapunice mogao puknuti, pretpostavlja da bi se to moglo dogoditi i prije nego što se itko od nas nada.
“Već za godinu, dvije bi mogao puknuti taj balon od sapunice jer su dugovi i te napuhane vrijednosti jednostavni neodrživi”.
Hoće li se ista stvar dogoditi u Europi, a onda posljedično i u Hrvatskoj, pitamo profesora:
“Europa bi trebala proći nešto bolje jer je dosta konzervativnija od Amerike, ali gore nego što je mogla jer pati od kompleksa Amerike pa ponavlja neke glupe poteze Amerike”.
Pitamo profesora Sriću što mali čovjek može učiniti u trenutku kad se ruši svjetski gospodarski sustav:
“Za prosječnog čovjeka je možda najbolje uložiti u nekretnine, nešto čvrsto i stabilno, jer ni štednja na banci u takvim vremenima nije toliko stabilna. Ipak, u vremenima krize, države brzo mijenjaju pravila da spasi što se spasiti, ali i da bi povrijedile onoga koji se najmanje buni, a to je uglavnom mali čovjek”.