Uvijek se trebamo zapitati kakvu budućnost ostavljamo generacijama koje dolaze i postoji li uopće odgovornost prema njima ili nam sebična i interesna sadašnjost zamućuje pogled i u njoj gotovo apsolutni politički diktat nad zdravom pameću, elementarnom logikom, znanstvenom osnovom, zakonitostima predviđanja, utemeljenim vjerojatnostima, razvojnim potrebama i pogotovo nad ključnim pitanjima demografskog, a onda i svakog drugog opstanka hrvatske populacije u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Doživljavajući sadašnjost zamućenog pogleda na stvarnost s političkih vrhova, brda i visina i sa stranačko-partijske radne, financijske, stambene i svake druge sigurnosti, gotovo se i ne vidi niti se osjeća svakodnevica koju proživljavaju drugi izvan strogo ustrojenog stranačko-partijskog podaničko-sljedbeničkog kruga. Zato je i održana tribuna u Grudama 18. 12. pod istim naslovom s puno pitanja, odgovora i racionalnosti vezanih za demografsku budućnost Hrvata u ovakvoj Bosni i Hercegovini.
Pogotovo stoga što se obje populacije nalaze u samom središtu demografski najugroženijeg područja u svijetu, što se prema osnovnim demografskim pokazateljima ubrajaju među najstarije populacije u svijetu, što su u minulim vremenima bliske prošlosti u devedesetim godinama prošlog stoljeća njihovi (naši) životni prostori vojno napadnuti s ciljem prisvajanja i pripajanja drugima, što su obje populacije i najveće stradalničke populacije pogibijama, raseljavanjima, prirodnim nestancima i recentnim iseljavanjima i što su nacionalni i etnički hrvatski prostori i dalje geopolitički i geostrateški interes užeg i šireg društvenog, političkog, gospodarskog i prostornog okruženja. Posebno se ti interesi izravno negativno prelamaju na najvrjednijem sadržaju, dijelu, čimbeniku i potencijalu svakog društva i prostora, a to je stanovništvo, pučanstvo, žiteljstvo, ljudski potencijal ili kako već nazvali po svim osnovnim razvojnim kriterijima svaku populaciju pa tako i hrvatsku.
Ustaljena praksa
Malo tu ima razlikovnosti u poimanju značenja i vrednovanja među znanstvenim područjima, poljima, granama i disciplinama i odgovornim, racionalnim i identitetski svjesnim pojedincima, grupama, zajednicama i slično. Jedino se ona uočava i to gotovo na svakodnevnoj razini među političkim stranačko-partijskim sljedbenicima, bezidejnim poslušnicima, ne identitetskim pripadnicima političkog sustava i u osnovi po postupanju i rezultatima tog postupanja među politički programiranim kontrolorima hrvatske demografske i svake druge budućnosti. Potvrda svega navedenog jesu izrazito negativne demografske slike hrvatske populacije u obje države i naročito demografski trendovi i osnovni pokazatelji koji svakim novim službenim podatkom najavljuju, u ovakvim političkim okolnostima, gotovo nedvosmislen odgovor na postavljeno pitanje o izvjesnoj ili neizvjesnoj budućnosti hrvatske populacije.
Zabrinutost bi barem trebala biti osnovno obilježje stavova neovisno o političkim priklanjanjima i otklanjanjima, dok bi se politička promišljanja, istupanja i postupanja trebala primarno temeljiti na znanstvenim zakonitostima i logici. Trebala bi u idealističkom obrascu političkog djelovanja koji uključuje odgovornost prema populaciji u sadašnjosti i dolazećoj u budućnosti. Naročito bi se takav obrazac trebao primjenjivati u društveno i prostorno neuređenoj Bosni i Hercegovini, u kojoj entitetska teritorijalna podjela nije zasnovana na prostornom identitetu kao temelju svih osnovnih identiteta u nadgradnji i u kojoj su politički raskoraci svakodnevica sa sve većim obilježjem trajnosti.
Ponavljanje je povijesti u takvim neuređenim društvenim i prostornim okolnostima obrazac koji potvrđuje upravo Bosna i Hercegovina, a svaki se racionalni pokušaj izvan zamišljenog okvira recentnog prisvajanja teritorija i političkih prava jednosmjerno negira i po već ustaljenoj praksi obilježava opće usvojenom negativnom i optužnom terminologijom. Primarno usmjerenom prema hrvatskoj populaciji i hrvatskim razvojnim interesima, pa u konačnici i prema hrvatskoj budućnosti.
Nije toga ovih dana pošteđen ni predsjednik Republike Hrvatske, iako mu u njegovom pristupu, snažnom izražaju, logičnom tumačenju, zalaganju za opće interese i konačnom izgovaranju svega onoga što drugi nisu dosad mogli ili smjeli ili ih jednostavno nije bilo briga, ne nedostaje brige za hrvatsku budućnost u Bosni i Hercegovini. Zemlji, čije su teritorijalne i političke podjele i zaokruživanja uvijek kroz povijest u pravilu provodili drugi i koja još i dan danas ima međunarodnog upravitelja ili bolje reći kontrolora usmjeravanja, iako se diplomatskom frazeologijom to naziva Ured visokog predstavnika (visokog, ekselentnog, prečasnog i nikako jednostavnije i primjerenije ulozi…) u funkciji civilne primjene mira.
Mirenje bez cilja
Traje to nadgledanje mira već više od 25 godina s velikim i nemjerljivim diplomatskim uspjesima visokog i prečasnog predstavnika, iako se nametanje mira gotovo i nije odrazilo na uređenost i razvijenost države, ali ni njezinih entitetskih i federalnih dijelova. Vrijedi to i za izdvojeni prostor zvan distrikt pa se postavlja posljedično logično pitanje kome su poslužile poslijeratne godine mirenja (njih više od 25) i zašto se danas u općoj demografskoj devastaciji barem povjereničko visočanstvo ne zapita: Quo vadis, Bosna i Hercegovina? Ili kamo to ide stanovništvo Bosne i Hercegovine i kakva ga budućnost čeka u entitetskoj prostornoj podjeli na dva dijela s tri naroda izraženog etničkog identiteta i različitih reprodukcijskih i migracijskih mogućnosti na temelju kojih se i kroji budućnost.
Neuređenost je ovog prostora povijesna stvarnost, a u ovim novim okolnostima političkog prisvajanja i dominiranja i jasna potvrda ponavljanja povijesti i ukupne neizvjesnosti u tzv. europskom modernizmu. Htjeli to priznati ili ne, političko-diplomatski međunarodni i lokalni mudraci ili jednostavnije opće sveznalice o svemu, temelj je neuređenosti Bosne i Hercegovine postavljen još tamo u Daytonu 14. prosinca 1995. godine potpisivanjem mirovnog sporazuma kojim je zaustavljen rat. Pregovori pod političkim međunarodnim pritiskom o miru nisu donijeli i uređenost bosanskohercegovačkog društva i prostora već dugih preko 25 godina, jednostavno zato što su političke kalkulacije o podjeli teritorija prevladale nad prostornom logikom i ključnom pretpostavkom uređenosti-teritorijalnim ili prostornim identitetom za svaku etničku zajednicu.
Uvidom u pregovarački sastav u Daytonu i njihove stručne, znanstvene pa i ostale mogućnosti, spoznaje o uređenosti prostora, unutar kojeg nije bilo niti jednog pojedinca iz znanstvenog, stručnog i predmetnog područja uređivanja prostora (o potrebi angažiranja znanstvenog tima još je manje bilo govora), u kojem su dominirali političko-diplomatski pozicijski pojedinci, jasno je moguće razumjeti prihvaćanje sporazuma o teritorijalnoj podjeli koja će u kasnijim vremenima imati za posljedicu svu silinu demografskih negativnosti, naročito vezanih za hrvatsku populaciju.
Daytonska greška
Kome je uopće trebala tada u Daytonu znanost i pogotovo projekcijska najava demografske devastacije hrvatske populacije u teritorijalnoj federalnoj podjeli s dvije etnički, demografski, migracijski i reprodukcijski različite populacije, kad su političke i diplomatske hrvatske veličine svoju nedodirljivost iskazivale već samim upućivanjem i odlaskom u Dayton. Podjela Bosne i Hercegovine bez jasnog teritorijalnog identiteta za hrvatsku populaciju koja se danas u odnosu na popis stanovništva 1991. godine prepolovila brojem (o sastavu i starosti iste ne treba ni pisati), ne znači ništa posebno u razvojnom smislu, osim nastavka neuređenosti i posljedično demografskog sloma. Bitno je zato bilo izdvojiti natpolovičnu teritorijalnu većinu za samostalni entitet, slično kao i objaviti rezultate popis stanovništva 2013. godine kad je prevladavajuća federalna populacija brojem i udjelom prešla natpolovičnu većinu u Bosni i Hercegovini. Najveće su negativne posljedice svih zabluda i svjesnih ili nesvjesnih koncepcija podjele i teritorijalne uređenosti najvidljivije upravo na stanovništvu i njegovu sastavu, demografskom nestanku i u konačnici u njegovoj brojnosti.
Nitko tada u Daytonu nije imao potrebu prizvati znanost za prosudbe hrvatskih interesa i naročito za posljedične prosudbe prostornog (federalnog) združivanja dvaju naroda, kao uostalom ni danas u evidentnom demografskom nestanku hrvatske populacije u Bosni i Hercegovini. Politička je okupiranost postala realnost prostora i vremena, federalna i ukupna državna neuređenost svakodnevica, a prevladavanje federalnim razvojnim procesima i prizivanje manjinskog statusa hrvatske populacije stvarnost na kojoj se temelji tzv. građanska država.
Demografski nastavak
Utopijska varijanta građanske uređenosti bez teritorijalnog identiteta za hrvatsku je etničku identitetsku populaciju prizivanje u osnovi nastavka njezina demografskog sloma u Bosni i Hercegovini još većim intenzitetom. Neovisno o rezultatima popisa stanovništva 2013. godine u Bosni i Hercegovini i općem zadovoljstvu vladanjem po istom obrascu bez rezultata, demografske su se negativnosti samo ubrzavale. Prirodni je pad stanovništva zahvatio praktički sve hrvatske prostore i njegova je trajnost sad već poduža, iseljavanje su i depopulacija postali normalnost, izumiranje stanovništva i nestanak učenika osnovnih i srednjih škola očekivana posljedica, starenje ukupne populacije do razine demografske tipizacije duboke starosti derivacija svega, a upitnost revitalizacije samo s domicilnom populacijom stvarnost. Samo i letimičan pogled na podatke službene federalne statistike sve navedeno potvrđuje, dok su isti podaci dostupni iz crkvenih krugova još razorniji. Mirnoća s kojom se s političke upravljačke izvršne razine promatraju demografske negativnosti mora zabrinuti svakog iole razumnijeg i identitetski svjesnog, a nastavak političkog determinizma u svemu problem će samo retorički i predizborno otvarati.
Budućnost u postavljenim okvirima mora se mjeriti ponajprije kroz demografski opstanak i nastavak, a demografska se problematika mora shvatiti kao problem broj jedan koji se treba postaviti u temelje svih razvojnih planova i koncepcija, Ne želi li se već sad s ovakvim ili još gorim nastavkom jasno odgovoriti na postavljeno pitanje.