Destabilizacija Hrvatske!?

Goran Stanzl/PIXSELL

Glavni protivnici Plenkovićeva plana stabilnosti, interesne su skupine koje se osjećaju pogođenima pokušajem uvođenja reda. Takvi svoje saveznike imaju u redovima oporbe, ali i samoga HDZ-a. U posljednje vrijeme silno se trude djelovati na Most

U knjizi Laure Silber i Allana Littla, „Smrt Jugoslavije“, piše kako je Tuđmanova opsesija bila „prisega da će uspostaviti hrvatsku državnost“, te da je njegovo držanje bilo izazvano „snažnim osobnim uvjerenjem da mora ispuniti tu misiju“. Neovisno o ocjenama o Tuđmanovoj „opsesiji“ i „zacrtanoj misiji“, svi koji su imali priliku biti mu blizu, pa i mnogi koji su bili tek njegovi suvremenici, potvrditi će ovu konstataciju.

Danas u svijetu postoji šest tisuća različitih nacija i jezika, a u Ujedinjenim narodima je samo 185 država članica. Jedna od njih je i Hrvatska, zemlja sa svega nešto više od četiri milijuna stanovnika, a za to je najzaslužniji upravo Tuđman i njegova sposobnost da se u borbi za njezino stvaranje osloni na najšire slojeve hrvatskoga naroda. Zahvaljujući toj činjenici, danas, zapravo, nema gotovo nikoga, čak ni u protivničkim političkim taborima, tko neće potvrditi da je suverena hrvatska država, koju danas imamo, bila njegov životni cilj i životno djelo.

Osam mjeseci od izbora za predsjednika HDZ-a i šest mjeseci od preuzimanja odgovornosti za upravljanje hrvatskom, što bismo mogli reći za Plenkovića, a što za njegove glavne političke oponente?

Iritantna upornost i opsesija hrvatskom stabilnošću

Od prvog dana Plenković govori kako je opredijeljen za političku stabilnost, trajni gospodarski rast, te za podizanje kompetitivnosti gospodarstva na globalnom tržištu. To je, kada se malo bolje pogleda, ono što neprekidno ponavlja otkako je odlučio krenuti u borbu za mjesto predsjednika stranke, u lipnju prošle godine.

“Ova je Vlada europski orijentirana i to s punim uvjerenjem da je to dobro, korisno i ispravno za hrvatsko društvo, za hrvatske ljude te naše međunarodno pozicioniranje i za naše nacionalne interese. Na tome ćemo ustrajati i nakon mandata ove Vlade i želim da to svima bude jasna i čista poruka opredijeljenosti za stabilnost, predvidivost, gospodarski rast, nova radna mjesta, te konkurentnost, našu kompetitivnost na globalnom tržištu”.

U sadržajnom smislu za to se zalagao tijekom kampanji u bitci za vodstvo stranke, to je govorio u kampanji za parlamentarne izbore, to govori i danas, uoči lokalnih izbora. Zahvaljujući tome osigurao je povoljnije zaduživanje na inozemnom tržištu, zaustavio povećavanje javnog duga, smanjio proračunski deficit. Njegova ideja stabilnosti dovela je do stvaranja koalicije s MOST-om, ali i šire potpore u Saboru, koja je relaksirala mnoge političke odnose.

Ideja stabilnosti vodila ga je tijekom čitavog procesa konsolidacije, barem privremene, oko Agrokora. Niti u jednoj prilici, a bilo ih je mnogo, nije se doveo u situaciju da politizira, izvlači jeftine političke bodove i djeluje impulzivno i nepromišljeno. Nekima, zapravo, čak i unutar njegova HDZ-a, upravo to ide na živce.

Narodu ugodno destabilizacijsko svaštarenje

Veliki državnici su ljudi koji znaju iskoristiti prilike koje se pružaju, poglavito stoga što povijest nema običaj ponavljati svoje ponude. Za uspjeh nije dovoljno znati istaknuti svoje interese i htijenja, potrebno ih je nametnuti i u nepovoljnim uvjetima, znati ih realizirati i zaštititi. Nakon Tuđmana nastupilo je razdoblje osvetničke destrukcije i razgradnje, u kojoj su njezinog nositelja, a to je tada bio Stipe Mesić, podržali mnogi koji danas podržavaju ljude poput Milana Bandića.

Bandić je jedan od rijetkih Hercegovaca jugoslavenske, partizanske, komunističke provenijencije, koji je u prvih deset godina stvaranja Hrvatske oponirao svemu što je Tuđman predstavljao. Uostalom i na vlast je došao izjavljujući kako će zaustaviti „mrak desetogodišnje Tuđmanove vladavine“, a HDZ poslati u ropotarnicu povijesti. To je činio većim dijelom u potpunom suglasju s politikom Tomislava Karamarka, ako se za Karamarka uopće može reći da je ikada imao neku svoju politiku. Jer da je ima, ne bi obilazio London, Washington, Moskvu i ostale svjetske prijestolnice, nudeći se, kao bivši predsjednik HDZ-a, kao najbolje rješenje za pozadinsko utjecanje na politiku u regiji.

No, činjenica je da su se Karamarku i Bandiću u većem dijelu toga, za hrvatsku ključnog razdoblja, pogledi i stavovi preklapali. Karamarko je, uostalom, vodio prvu i pravu antituđmanovsku kampanju, i to kao šef Mesićeva izbornog stožera. Prema vlastitim riječima, a i Mesićevim potvrđivanjima, on tu kampanju nije samo operativno vodio, nego ju je, dobrim dijelom sam osmišljavao.

Bruna Esih, kao izravni eksponent antituđmanovski i antišuškovski nastrojenog Hasanbegovića, u kampanju je zapravo poslana kao Karamarkova prethodnica, koja se, baš kao i sam Karamarko, ne libi u tom, u svojoj naravi antituđmanovskom pohodu, pozivati na Tuđmana. Jer projekt destabilizacije HDZ-a sigurno ne može biti Tuđmanovski projekt.

Politika jataka i pomagača

Gledajući tako, današnji su napadi na Prgometovu vjerodostojnost, a koji potječu upravo iz ovog politički najnevjerodostojnijeg i najkompromitiranijeg kruga, zapravo smiješni. Oni nam govore kako je u Hrvatskoj još uvijek opasno visoka razina površnog, binarnog sagledavanja politike i političkih procesa. Nitko ne zna tko te procese vodi, niti propitkuje njihov krajnji cilj. Dovoljno je podilaziti interesima populacije kojoj se obraćaš i u pozadini toga možeš mirno uzeti koncesiju, ne za jedan, nego za desetine Zlatnih ratova, dok politiku vodiš na daljinski upravljač, preko mreže svojih jataka i pomagača.

Kao dimna zavjesa takve opskurne i za hrvatsku pogubne politike, nameću se lažne dvojbe o Plenkoviću i njegovoj politici. Ponovno se jalovo ideologizira, ali ne iz povijesnih, znanstvenih, istinoljubivih ili kakvih sličnih pobuda, nego iz politikantskih dnevno-političkih (i ne samo političkih) razloga. Takvima nije do ozbiljnog, argumentiranog i odmjerenog razgovora o slučaju „Agrokor“. Njima je, u prvom redu, važno naglasiti da će „neuspjeh Vladina projekta“ spašavanja hrvatskog gospodarstva, kojega lažno prikazuju kao „spašavanje jedne kompanije“, značiti i kraj Andreja Plenkovića.

A paralelno sa stvaranjem takve atmosfere idu i napori da se touistinu dogodi. Potpiruju se srasti, dovodi u pitanje stabilnost države i njezina gospodarskog i financijskog sustava, stvara se osnova za krizu u saboru, izazivaju se i potpiruju komešanja u odnosima Plenkovićeva HDZ-a i MOST-a. Sve su to vrlo ozbiljni, nimalo skriveni i nimalo bezazleni pokušaji, pred kojima, nažalost, mnogi pošteni Hrvati zatvaraju oči.

Hrvatska prepuna diletanata, a nema pravo na pogreške

Tko je glavni nositelj takvih aktivnosti i tendencija? Radi se o sličnim strukturama koje su već jednom, dugim i upornim radom, uspjele od Tuđmana, koji je sve učinio kako bi izbjegao i zaustavio rat u Hrvatskoj i BiH, stvoriti čovjeka koji je za taj rat odgovoran. Istovremeno su ga napadali i s desnih pozicija, gledajući u njegovom stalnom taktiziranju i pregovaranju dokaz njegove slabosti i neodlučnosti, pa čak i izdajstva. Od njegove rečenice da bi, kako bi spasio jedan život, bio spreman pregovarati i sa crnim vragom, mnogima se dizala kosa na glavi. Možda ne nakon prvog ili drugog, ali nakon sedmog kruga pregovora s tadašnjom JNS svakako. Možda ne nakon prvog, ali nakon trećeg produžavanja mandata UNPROFOR-a (čiji je dolazak također proglašavan izdajom nacionalnih interesa), svakako.

Da, Tuđmana se tada, s nekih „desnih“ pozicija, vrlo sličnih nekima danas, prozivalo, i to vrlo često i snažno, za „izdaju i prodaju nacionalnih interesa“, za napuštanje zasada „izvornog HDZ-a“ i temeljnih načela stranke. Njegovoj su se obitelji brojala krvna zrnca, a on je po potrebi pretvaran u „partizanskog generala“ okruženog udbašima, koji je poslan da uništi Hrvatsku i HDZ! Tuđman je bio previše mekan, popustljiv, uvlačio se međunarodnoj zajednici, bio previše blagonaklon prema onima koji nisu pravi HDZ-ovci, okružio se tehnomenadžerima, prodavao Bosansku Posavinu, trgovao s Vukovarom, imao dogovore ispod stola s Miloševićem i ne znam s kime sve ne…

I gdje su sada njegovi kritičari? Po čemu ih je povijest zapamtila, što je plod i rezultat njihova rada, a s kojim se mogu pohvaliti da je koristio hrvatskom narodu i državi?

Izborne šanse Plenkovićeva HDZ-a u Zagrebu

Stabilnost je za Hrvatsku danas jednako važna kao i dotok oružja tijekom rata. Samo nam ona može osigurati ostvarivanje ovovremenih nacionalnih interesa, gospodarskog rasta i napretka, bez kojega ćemo biti demografski potpuno opustošeni. O toj stabilnosti nitko osim Plenkovića ne govori. Na toj stabilnosti nitko osim njega ne radi. Čini se da i snage unutar MOST-a, koje su bile svjesne potrebe stabilnog političkog sustava kao preduvjeta za borbu protiv različitih interesnih skupina, slabe. Sve to ima utjecaja na procese koji su u tijeku i o kojima ovisi budućnost Hrvatske.

No, ključna bitka će se, kao i uvijek, voditi u HDZ-u. To mnogi znaju pa se za bitku i spremaju. Izvana projektiraju tzv. „autentične HDZ-ovce“ koji pokušavaju umanjiti izborne šanse Plenkovićeva HDZ-a u Zagrebu, a koje zagrebački HDZ pod vodstvom Mikulića još niti jednom riječju nije osudio, niti se prema njima odredio. Iznutra pokušavaju Plenkovića prikazati kao nositelja obračuna s nekakvim unutarstranačkim ekstremizmom, iako takav uopće ne postoji.

Postoji samo glumljeno prigodničarsko izražavanje nekih, u odnosu na Plenkovića, tobože tvrđih stavova, koji se nikako ne mogu ideološki kontekstualizirati. U napadima na Plenkovića stoje tek floskule o bruxelleskim hodnicima, tobožnjem nadnacionalnom tehnokratizmu i teorije o tobožnjem strahu da bi sa Kolinda Grabar Kitarović na krilima svoje tobožnje „suverenističke politike“ mogla preseliti u Banske dvore.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI