Splitski arhitekt Dinko Kovačić gostovao je HRT-ovoj emisiji Nedjeljom u dva. Čovjek koji je cijeli život posvetio povezivanju ljudi objasnito je dokle nas je dovela divlja gradnja te zašto je važno da ljudi žive u urbanim prostorima.
Kovačić tvrdi da je posao prave arhitekture obavljen ako se ljudi u zgradi koju si projektirao međusobno pozdravljaju. Jer pozdrav je, kaže, početak svega u svim zgradama. A društvo je trenutačno oboljelo od fatalnog otuđenja. I arhitekt treba funkcionirati kao liječnik koji će liječiti tu fatalnu bolest.
Smatra da je politikantsko treperenje, koje je najčešće opterećeno nekom suprotstavljanju ii čak mržnjom, glavna kočnica za svaki napredak u društvu.
Upitan kakav je bio učenik, Kovačić je rekao – fatalan. Mlad čovjek, kaže, treba voljeti. Njemu su se sve dječje ljubavi izmakle, pa je volio ptice, gledao ih je i promatrao te je puno izostajao iz škole, bio je toliko neodgovoran da su ga gotovo izbacili.
Ali kao profesor bio je omiljen među đacima. Znao je najprije upisati ocjenu, a tek onda prenosio znanja kako bi svi bili opušteni i pozorno ga slušali.
– Ako ste profesor, tražite autoritet. S nekom strogoćom ili negativnim ocjenama to ne daje dobre rezultate. Ja sam uvijek prvo htio odgojiti ih, onda naučiti. Jer i da ne nauče nešto, naći će to na internetu, ali odgojiti ih – to je zadiranje u njihovu suštinu – tvrdi Kovačić.
Prisjetio se radova na projektu Split 3. Smatra da sada Split 3 doživljava svoje najteže dane, fizičke i moralno etičke erozije.
– Sve je to bilo jedna farsa. Sada iz vremenske udaljenosti ne mogu shvatiti komu je trebao grad kada grad već ima i kako funkcionira grad kraj grada. Očekivali smo grad, a dobili smo betonskog spavača. Grad nikad nije postao jer nije trebao – poručio je.
Nije mu žao što je sudjelovao u arhitekturi Splita 3, dapače, ponosan je. Smatra da je ta arhitektura podignula urbanizam na visoki nivo, a danas se govori samo o urbanizmu, ne o arhitekturi.
Ponosan je što može reći da je prema svemu bio dobronamjeran, ali jedino odgovoran vlastitoj savjesti.
– Ustupak se nikad nije provukao mimo mojih uvjerenja. Sve stvari na svijetu moraju biti točne – kao cipele. Investitori imaju novac i ja sam uvijek upozoravao svoje studente da se ne smiju poigravati novcem i sudbinama. Savjest je ta koja ih treba voditi – kaže, i naglašava da investitor mora postati prijatelj arhitektu jer tamo gdje se uspostavi dogovor, moći će se pristojno živjeti.
– Lastavica savije gnijezdo samo toliko koliko treba njezinoj obitelji. Blata ima, mogla bi sagraditi ogromno gnijezdo, ali nije opterećena taštinom. Mi ljudi sastojimo se od svih vrlina, ali imamo i taj tamni segment. On nas gura da se napinjemo i od ljudi pravi šojke, vrane, ptice grabljivice. Potreba za profitom i promidžbom tjera nas da prijeđemo mjeru ljudskoga – upozorava Kovačić.
– Sve moje kuće su najbolje kuće koje je mogao napraviti Dinko Kovačić i to me zadovoljava. Sve su nastale u sferama mojih oduševljenja. To su moja betonska bića – okamenjeno oduševljenje – zaključio je.