Dizajner koji je pobijedio smrt

Igor Kralj/PIXSELL

Alfred Pal preživio je nemoguće užase - gubitak cjelokupne obitelji u nacističkim logorima i dvostruko robijanje na Golom otoku, da bi se potom zlatnim slovima upisao u povijest hrvatskog grafičkog dizajna, slikarstva, novinstva i karikature

Izdržati to je sve – slavna je rečenica T. S. Eliota u kojoj je pjesnik sažeo tragičnu ljudsku sudbinu i neizdrživo 20. stoljeće.
Alfred Pal preživio je nemoguće užase – gubitak cjelokupne obitelji u nacističkim logorima i dvostruko robijanje na Golom otoku nakon što ga prijavili vlastiti kolege kao “politički nepodobnog”, da bi se zlatnim slovima upisao u povijest hrvatskog grafičkog dizajna, slikarstva, novinstva i karikature.

Nova monografija o njegovu umjetničkom opusu iz pera Branke Hlevnjak i Rhee Ivanuš, u izdanju Udruge za promicanje oblikovanja i umjetnosti i Gradskog muzeja Vukovar, međutim, mnogo je više od uobičajene povijesno-umjetničke analize stvaralaštva čovjeka koji je preživio holokaust i komunistički radni logor u koji je odveden bez suđenja.

Autorice su stvorile prvi sintetski prikaz svestranog Palovog opusa u kojem slikarstvo i plakat prvi put imaju podjednako važnu ulogu kao i grafički dizajn, ilustracija i karikatura. Knjiga je ujedno i priča o čovjeku koji je dva najgora totalitarizma pobijedio vlastitim djelom i vrlo visoko podignuo granice grafičke kulture u Hrvatskoj. Stoljeće koje je slomilo stotine tisuća ljudi, čak i onih koji su preživjeli strahote rata – nije skršilo ovog mršavog mladića koji se 1942. spasio bijegom iz Vukovara u Crikvenicu, odbacivši Davidovu zvijezdu kojom su ga obilježili za smaknuće.

Nevjerojatan je podatak da se Pal, skriven u ljupkom kvarnerskom gradiću, uzdržavao crtanjem portretnih karikatura mještana, pekara, gostioničara i talijanskih vojnika. Smrt i smijeh kao šifra opstanka! I najveći duhovi stoljeća rijetko su mogli ubilježiti ovakav podatak u svoju biografiju. Pal je bez sumnje jedinstvena figura ne samo po snazi kojom je preživio, već i po opusu koji je ostao dosljedno posvećen humanističkim temama do kraja.

Autorice su u svojoj analizi potvrdile da je Pal bio i anticipator svjetskih strujanja, podjedanko se lako krećući u likovnom eksperimentu kao i klasičnom izrazu u svojim, često smjelim, vizualnim rješenjima, ne bojeći se političkih kazni.
Ova knjiga, podcrtala bih, ima još jednu dimenziju – u današnjem vremenu kada je hrvatski plakat pao na najniže grane otkako postoji, kada su ulice zatrpane katastrofalnim likovnim rješenjima nerazumljivih, uvredljivih, seksističkih i rasističkih verbo-vizualnih poruka u kojima su stradali i likovnost i jezik, primjerenih krležijanskoj balkanskoj krčmi, kao odraz novog vulgarnog doba u kojem pada kultura – Palovo djelo dobiva još važnije značenje kao izgubljena estetska i etička granica koju dosežu još vrlo rijetki dizajneri.



Odlazak u partizane

U knjizi se može naći širok raspon Palovih karikatura, od najranijih koje je načinio kao izbjeglica na Kvarneru do poslijeratnih kada je komentirao društvena zbivanja, kao i radovi koje je načinio u partizanima. Naime, nakon što je preživio nekoliko mjeseci u Crikvenici, postao je sumnjiv talijanskoj upravi te su ga internirali u logor Porto Re (Kraljevica), a potom u logor na Rabu u kojem će dočekati oslobođenje 1943., kada nakon pada Italije postaje članom Židovskog rapskog bataljuna. U partizanima je bio tehnički urednik glasila Sedma divizija. S kasnijim likovnim kritičarem Vjesnika Josipom Depolom nalazio se na Petrovoj gori gdje je bila stalna radio veza s Londonom.

U staroj oslobođenoj tiskari, na tiskarskom stroju na nožni pogon izradio je svoje prve dizajnerske radove na kruškovom drvu. Ili kako je rekao: “Kada god je preda mnom bijeli svježi arak djevičanski čistog hamera – kao da opet sjedim na onoj kruški iznad mora snježne bjeline, i odnekud zavijaju vukovi”, prisjećao se zime 1944. kada je tražio drvo iz kojeg će izrezbariti zaglavlje lista, naslov rubrike, karikaturu ili ilustraciju. Nakon boravka u oslobođenom Topuskom, premješten je u redakciju glasila Komunističke partije Naprijed. Tiskara je bila skrivena u šumi oko Vojnića. Redakciju su činili Joža Horvat, Marijan Stilinović, Branko Priselac, novinar Zdravko Pečar, grafičari Branko Škrinjar, Valter Šener i karikaturist Vlado Kristl.

Često su mijenjali lokaciju tiskara, a strojeve zakapali u šumi zbog opasnosti od bombardiranja. U siječnju 1945. s redakcijom je došao u Split u kojemu se u tisikari Slobodne Dalmacije tiskao Vjesnik, a u svibnju su već bili u Zagrebu. Ili kako je opisao: “Nas deset novinara, idemo praviti novine. Otisnuli smo prvi broj Vjesnika, ja sam uzeo sto komada, jer nema kolportera, nema distribucije, nema ništa, nego mi koji smo to napravili, idemo prodavati novine…”. Početkom 1945. bio je jedini karikaturist u Vjesniku, za kojega je radio i ilustracije – komentare političkih i vojnih zbivanja u svijetu. Kasnije je postao i tehnički i likovni urednik zabavnog tjednika Ilustrirani Vjesnik. Svoje je karikature uvijek potpisivao, vješto crtajući političke protagoniste ondašnjeg vremena – od Miloša Trifunovića, Božidara Purića, Vlatka Mačeka, Ante Pavelića, Draže Mihailovića, i mnoge druge, a radovi su objavljivani na stranicama lista uz priloge o kulturi i filmu. Nakon sukoba s urednikom Mahumudom Konjhodžićem, prelazi u Kerempuh, gdje nastavlja objavljivati karikature u kojima ismijava birokraciju, ratne profitere, loš socijalni program, skupoću…Nakon prijave kolega, odvode ga u logor na Goli otok 1949., pa opet 1951., tako da se po povratku s robije 1954. uzdržavao raznim teškim poslovima sve dok 1955. nije dobio posao ilustratora za dječju knjigu Eduarda Bassa.

Prvi put valorizirano slikarstvo

Bitna odlika ove važne monografije, kao što smo istaknuli, jest što je likovna kritičarka Branka Hlevnjak prvi puta postavila Palovo slikarstvo u povijesni kontekst kojemu pripada i time ispravila veliku nepravdu. Slikarstvo je bilo bez sumnje najmanje shvaćena dionica opusa. Iako je Igor Zidić svojedobno uvrstio sliku “Livada izgnanih” (1963.) u čuvenu izložbu “Nadrealizam i hrvatska likovna umjetnost” (1972.), Palovo teško i mračno slikarstvo ispunjeno tjekobnim vizijama i čudovišnim bićima, bez sumnje odrazom svih jezivih trauma koje je proživio gledajući nacistička zvjerstva, robijajući na Rabu i dva puta na Golom otoku – nije u potpunosti prepoznato ni po originalnoj i avangardnoj slikarskoj strukturi, ekeprimentalnoj tehnici transformirane enkaustike, tašizma i drippinga s voskom niti je povezivano sa svjetskim aktualnostima i trendovima.

Pal je počeo slikati poslije 1960. kada mu je boravak u Veloj Luci, rodnom gradu buduće supruge Branislave Žuvele, probudio sjećanja na muke sužanjstva. Posve točno Branka Hlevnjak iznalazi jasne poveznice Palova slikarstva s umjetničkim kretanjima alternativne avangardne umjetnosti koja je poslije 1946./47. zavladala novom snagom izraza u svjetskim galerijama. Jackson Pollock, potencirajući automatizam geste koju su zagovarali nadrealisti, oslobađa tok svijesti na svojim polegnutim platnima po kojima prska i povlači boju, stvorivši nov način slikanja – dripping. S druge strane, Wols stvara svoje znamenite slike s bezobličnom rasplinutom materijom boje na kojima se katkada “činilo kao da se nejasno pojavljuje neko rasplinuto ljudsko lice u raspadanju i bez ikakvih kontura koje gleda u promatrača… slika raspada, neuhvatljive pa ipak stalno prisutne prolaznosti, ono utočite u ne-biću što ga je opisao Sartre”.

Alfred Pal dijeli sudbinu Wolsa po samoukosti, ali i po snažnoj potrebi da svjedoči o svijetu, zaključuje Branka Hlevnjak. I doista – Pal je slikao temperama vizije koje su mu nadolazile, palio svijeće i prskao po papiru voskom. Bilo je to akcijsko i obredno slikanje, ističe kritičarka, pri čemu je enkaustika bila samo početna ideja o spoju tempere i voska, a sve drugo Palov originalni proces rada. “Puštao je preko naslikanih predodžbi beznađa, kostura, raspadnutih kukaca i šiljastih do srži ogoljenih antropomorfnih groteska vosak koji je kapao ponegdje prema želji, ponegdje je špricao njime sav taj besmisao i zloduhe stratišta, gradeći i razarajući istodobno vlastito svjedočanstvo o onome što se ne može izgovoriti niti posvjedočiti u potpunosti jer je razmjer neljudskosti toliki da ga je nemoguće obuhvatiti razumom. Pri tome je tašizam ili dripping nastao spontano kao dio pragmatične odluke da slika temperama na papiru i odluke da se posluži starom tehnikom enkaustike”.
Jedini kritičar koji je razumio njegovo slikarstvo, kako je tvrdio sam umjetnik, bio je čovjek s kojim je prošao partizane, Josip Depolo. U svom tekstu “Hommage zgaženom čovjeku” iz 1965. zapisao je: “Kada do naše svijesti stiže spoznaja da je ona mrlja ustvari bivši čovjek, kao što je iza one sjene na hirošimskom stubištu također nekada bio čovjek, onda to više nije samo slikarstvo, indiferentna tašistička mrlja, taj se tašizam pretvara u apokaliptičnu sliku naših dana. Slikar je pronašao mogućnost da u kontekst tašizma unese svoju misao užasa i da ona bude istovremeno čitljiva i likovna…” U isto vrijeme kada Pal stvara ciklus “Stratište” i izlaže ga na prvoj samostalnoj izložbi 1960-1961., nastaje Radaušev ciklus Panopticum croaticum, ali i drugi ciklusi čije ekstremno rastrzane fakture Branka Hlevnjak veže uz Palovo slikarstvo tragike, podsjećajujući i na bolne i grčem prožete skulpture Valerija Michielija.

U kasnijem razdoblju, sedamdesetih godina slikarev tašistički enformel koji je prepun rastočene forme, rastrzane i izranjavane fakture složenih naslaga i jakih aluzija, zamijenit će pomalo izoštrena i približena, iz apstraktnih struktura oformljena groteskna figura ne-čovjeka i ne-bića koja će doživjeti mnoge kafkijanske preobrazbe: iz kukaca u letjelice i obrnuto, u one koje se dižu iz močvara, lebde u neizvjesnosti, izlaze iz pepela, padaju strijeljani, lome se, vape, besciljno lutaju u svom neljudskom obličju, poput duhova i krvnika kakve je modelirao Radauš. U kontekstu svjetskih teorijskih promjena postmoderne, upozorava kritičarka, Pal je prilagođavao strukturu slike, njezinu oštrinu i kompoziciju neposrednijem likovnom govoru, ne mijenjajući bitno okvirni kontekst iz kojega je proizašla karakteristična ikonografija. Paralelno uz ciklus “Stratište” (kojeg će povremeno koristiti u grafičkom dizajnu), tako je nastajao i ciklus “Bestijarij” iz spomenutih kafikijanskih metamorfoza. Mučan je to svijet napučen zastrašujućim gmizavcima, stonogama, pticama u neugodnim preobrazbama u zvijeri, beštijama svih vrsta i zombijima koji čine osnovnu ikonografiju. Palove beštije imaju dodatne moći, piše Branka Hlevnjak, otrovne su, mogu letjeti i napadati odozgo. Sav taj opaki bestijarij dakako utjelovljuje gađenje nad ljudima i njihovim postupcima – u što su se sve ljudi sposobni preobraziti: doušnike, ubojice, lešinare koji kljucaju ranjene, nemilosrdne mučitelje. Ciklusu “Bestijarij” prethodio je ciklus “Letjelica”. Oba ciklusa ne donose ništa dobro, tumači kritičarka, premda se letjelice ponekad “čine da su podigle svemirsku prašinu, kao da se referiraju na aktualne teme svakidašnjice, na neke nove zvjezdane prostore, stvarne, sanjane, ili su samo plod halucinatnog gledanja u nebo, u zvijezde, u sunce koje je na Golom otoku nemilosrdno pržilo golet i mozak logoraša…”.

Naposljetku, slijedio je slikarski motiv duda vezan uz tragični Palov bijeg s bratom iz Vukovara. Upravo je pod drvom duda bacio žutu pločicu sa židovskom zvijezdom i krenuo u bijeg. Dud je stoga i Palov oproštaj sa zavičajem i posljednja “lijepa slika prije započetog prokletstva”. No, osim tog najbolnijeg simbola rastanka, početkom osamdesetih godina slikao je i masline kao vrstu prekretnice u vlastitu slikarstvu koje se sada fokusira na boje i oblik, na otvorenu komunikaciju sa simbolima. No bilo bi netočno, napominje Branka Hlevnjak, prihvatiti Palovo slikanje osamljenih stabalaca ili starih maslina kao pejzaž. Svaka je slika ove tematike refleksivna poezija vizualno lirske kolorističke zvučnosti. Na izložbi “Gorući grm i pokoje stablo” u galeriji Forum 2004./2005., slikar se, pak, upustio u područje tajanstvenog i transendentalnog, u vrhu svoje umjetničke misije koja se oduvijek bavila duhovnim vrijednostima. Slikom “Prometej” zašao je u mitologiju ne slikajući ljudski lik poluboga i kasnije boga, Titanova sina koji se drznuo ukrasti vatru, simbol intelekta, simbol civilizacijskog napretka, niti orla koji mu za kaznu kljuca jetru, već slika nježni lik raspetog koji poput tananog drvca nosi na glavi krošnju iz koje ključa vatra. Kako su sve kulture i religije, obredi i običaji u povijesti prihvatili božanski aspekt vatre, u tom je smislu posljednji Palov slikarski ciklus višeznačan.

Posljednju slikarsku fazu određuje snažni kolorizam te motiv čija simbolika holistički obuhvaća sva mjesta izvan vremena i u njemu, te pruža predodžbe i osjećaje univerzuma. Time je umjetnik prekoračio onaj prag slikarstva koje je valjalo mjeriti veličinom zalaganja za svjedočenje tragične ljudske sudbine, kako je tumačio Werner Hartmann. Novom je fazom Pal zakoračio u mitološki svijet udaljen od fašizma, boljševizma i svih opakosti 20. stoljeća, ali koji zato nije manje tragičan. Posegao je motivom u sam korijen civilizacije. Apstrahirana predožba s obrisima prepoznavanja građena je ponajprije bojom. Koloristička građa (složena, rastočena, slojevita, suptilna) bitnija je od geste. Pri tome je umjetnik obuhvatio sve učinke sunčeva spektra, njegov sjaj, bjelinu, svečanost i raskoš koja se mijenja od zore do sutona, od dana do noći i mjesečeva tajanstvena odsjaja. U koloristički ustrojenoj kompoziciji ističe se motiv plamena i njegova promjenjivog i nemirnog sjaja i svetog stabla (masline, duba i duda) simbola životnih procesa rasta i preobrazbi. Svjetlost i mistika prodiru iz unutrašnjosti slike, iluzija duhovnog značaja i značenja svakog prizora je snažna i uvjerljiva. Ukratko, oslonivši se na literarne reference poganske, kršćanske i ine mitologije u potrazi za smislom Pal ne slika figure čovjeka, već ga simbolima stavlja u konstelaciju svemira (vječnosti). Kako zaključuje kritičarka, Pal je ostao avangardni istraživač koji se, bez pretenzije da dosegne nemoguće, bavio slikarstvom na sebi svojstven način. Njegovo je slikarstvo nabijeno vitalnom energijom izvornosti iz koje neprestano dotiče novo još neizgovoreno, neotkriveno, ono poticajno i trajno.

Politički “opasan” dizajn slavnih knjiga i biblioteka

Vizualnom opremom knjiga postao je najcjenjeniji dizajner tijekom druge polovice stoljeća. Štoviše, upravo je Pal stvorio vizualna rješenja mnogih kapitalnih izdanja i biblioteka. Ni pri oblikovanju naslovnica nije se držao partijskih preporuka o podobnosti pa je izvanredno izdanje Matice hrvatske – knjigu Većeslava Holjevca “Hrvati izvan domovine” iz 1967. simbolično opremio prijetećim crvenkastim okom. Također, usprkos politički nepoželjnom korištenju hrvatskog grba bez socijalističkih obilježja, pravilu koje je trajalo do 1990. i koje se s vremena na vrijeme primjenjivalo zabranama i sankcijama, nije se na to obazirao. Preporuku o nepodobnosti kršio je nasovnicama za koje je procijenio da su u skladu sa sadržajem i primamljive za kupce. Dok je radio u izdavačkom poduzeću Epoha pozvao ga je Nakladni zavod Matice hrvatske da izradi ovitak za kapitalnu knjigu Vlatka Pavletića “Zlatna knjiga hrvatskog pjesništva” (1970.). Iako je mogao i drukčije, odlučio se za naslovnicu s hrvatskim grbom ukrašenim dijelovima skinutim s baroknog oltara, dok se ovalna crveno-bijela šahovnica doima kao da je oblik preuzela s kakva trilikuma. Godine 1975. oblikovao je naslovnicu glasovite knjige Ferde Šišića “Pregled povijesti hrvatskog naroda – od najstarijih dana do 1873.” za Nakladni zavod MH. I u tom je dizajnerskom rješenju upotrijebio jedan od sedam grbova kojim je 390 godina bila zapečaćena sudbina hrvatskog naroda, kada su 1. siječnja 1527. jednoglasno na Saboru u Cetinu kralj Ferdinand I. Habsburški i ugarsko-češka kraljica Ana izbrani za kralja i kraljicu cijele Kraljevine Hrvatske. Stvaralačku slobodu ipak nije platio cenzurom. U godini pada Hrvatskog proljeća zaposlio se u Nakladnom zavodu MH kao grafičko-likovni urednik. U povijest hrvatske kulture je ušlo Palovo rješenje kapitalnog izdanja Vjeskoslava Klaića “Povijest Hrvata” u pet knjiga pri dizajniranju kojeg je koristio elegantni crni ovitak i zlatotisak. Na ovitak je stavio detalje iz spomeničke baštine, među kojima glagoljica privlači posebnu pozornost, ne samo slobodnim ritmom i prostorom koji je ravnopravno podijelila s latinskim slovima, već i činjenicom da je u to doba bila potpuno marginalizirana i gotovo nepoznata javnosti.

Osim rada u MH, Pal je surađivao i s drugim izdavačima pa autorice posebno izdvajaju izvanredno rješenje za spomen knjigu o bl. Nikoli Taveliću za Kršćansku sadašnjost u godini kada je blaženik proglašen svetim. Dizajnersko rješenje u kombinaciji bakrotiska i knjigotiska zadivljuje i danas kao i 1971. kada je knjiga-album predstavljena. Tekstualni i slikovni materijali prožimaju se u profinjenoj opremi do monumentalnosti, a vrhunac predstavlja četverolist koji se otvara iz dvostranice, a na njemu je panoramska fotografija interijera bazilike sv. Petra u Vatikanu, remek djela Bramantea i Michelangela, mjesta gdje je papa Pavao VI. proglasio bl. Tavelića svetim. Samo su neki čudni nehaji, napominju kritičarke, razlogom da ova spomenica nije dobila više priznanja. Mnogo je više sreće umjetnik imao s grafičkim oblikovanjem knjige-spomenice Sutjeska, za nakladničku kuću Monos iz Beograda za koju je 1974. dobio godišnju nagradu Vladimir Nazor, a Bernardo Bernardi ustvrdio je da je riječ o grafičkom remek djelu. Kombinirajući različite papire, fotografije u živom rezu na stranici s manjim reprodukcijama dokumenata, ubacujući originalne faksimile letaka, tjeralica, rukopise naredbi, usporedno njemačke te potom partizanske, Pal je postigao dinamiku i svojevrsnu napetost listanja, gledanja i čitanja u kojemu je ponuđeno svakome da bude povjesničar te da se osvjedoči iz obilja reprodukcija originalnih dokumenata usporedn. Likovno i grafički, riječ je o knjizi koja i danas u doba vrhunskog tiska i računalnih mogućnosti ima jednaku snagu zadivljujućeg projekta. Pet godina kasnije objavljena je nova knjiga o istoj temi, no dok je prva knjiga bila knjiga rata, drugu je dizajnirao kao spomenik poginulima koji su svi, njih šest tisuća tristo dvadeset i jedan, jednako zastupljeni. Njihova imena s osnovnim podacima nižu se jedno do drugog izazivajući količinom jezu, što je i bila dizajnerova namjera.

Anticipirao op-art i minimalizam u plakatu

Kada je 1961. održao prvu samostalnu izložbu u Društvu arhitekata, oblikovao je plakat tako da je na crnu podlogu smjestio u polovinu plakata sasvim mala bijela slova: pal, a u dnu posložio kao traku podatke o izložbi, vremenu i mjestu održavanja. Bilo je to četiri godine prije tzv. službene godine op-arta i minimalizma. No, odluka za crni plakat nije bila vezana uz nadolazeći trend crno-bijele i suprotno tome psihodelične optičke umjetnosti, već je bila usmjerena ka slavnom Maljevičevom crnom kvadratu i njegovom revolucionarnom razmišljanju o oblicima za drukčiji odnosno pravedniji svijet. Kako su 60- te bile doba Novih tendencija i prvih računalnih grafika, upotrebe velikih rastera nadahnutih televizijom, ali i fotokopirnim aparatima, i Pal je posezao za zanimljivim rješenjima među kojima se ističe izbor od šest knjiga Vjekoslava Kaleba iz 1969. u kojoj Pal koristi fotografije Szaboa. Nove likovne strukture izvedene iz novih tehnologija razvidne su i kod plakatskih rješenja za Restauratorski zavod (1965.), Strossmayerovu galeriju starih majstora za izložbu Umjetnine iz Poreča 1966. i Pavlus O. Veneciis iz 1967. Ne samo da se javlja krupno zrno u fotografskoj reprodukciji baštinjenog djela, nego i jarki crvenkastozlatni ton blizak aktualnim Warholovim istraživanjima. Kolorističku smjelost, navode kritičarke, pokazao je i na dizajnu Biblioteke Izbor (Znanje, Zagreb) kada je fotoportrete političara (Radić, Kvaternik, Supilo) podlagao narančastom bojom.
Od najranijih radova je koristio geometrijska rješenja i semantičku vrijednost tipografije, te su u naslovnicama časopisa Kritika brojke postale vizualni identitet časopisa. Namjeru da tipografske elemente koristi kao znakovnu poruku koja djeluje čistoćom izraza, preglednošću i ritmom koji olakšava vizualnu komunikaciju, zadržao je i kasnije, razvivši je u oslikovljene riječi. Primjerice, u monografiji Učka – cestovni tunel (1981.), dominantna slova naslova radikalno je smanjio na predlistu u dva navrata i složio ih u ritam po sredini koji vizualizira, simbolično, sjenu planine.

U monografiji Rafaela Talvija objavljene u nakladi Židovske općine (2002.) oslikovljavao je riječi, slažući ih u oblik zastora pokraj kojih stoji portretirani autor. U likovno-grafičkom oblikovanju uspostavio je autorski prepoznatljiv sustav koji bi se mogao rezmirati kao: predlist je dvostranica koju rješava cinemaskopski. Pri tome je prostor dvolista ritmički riješen zamišljenom dijagonalom ispod koje se, ili iznad koje se, pojavljuje ikona-znak ključna za uspostavu vizualne komunikacije s gledateljem. Ona ili on preuzimaju na sebe poziv na listanje, najavu sadržaja, te nose identifikacijski kod razumijevanja. Za razliku od nekih autora koji su oblikovno unificirali najrazličitije sadržaje, Pal nije želio stati, napominju Branka Hlevnjak i Rhea Ivanuš. Svaku je knjigu i plakat radio bauhausovski uvijek od početka, istražujući oblike u mijenama tehnika i tehnologija koji će vjerodostojnim dizajnom zadovoljavati. Nimalo ne čudi da su gotovo sve velike biblioteke kao HIT, Evergrin, ITD, Latina&Greca, Alfa i Omega, Zlatne knjige ili Sto najvećih, Biblija, rječnici, povijest umjetnosti, povijest književnosti već pola stoljeća djelo Palova grafičkog oblikovanja. No, ako tražimo najekspresivnije djelo koje je radio za naslovnicu knjige i samostalni plakat i ako pritom tražimo tipografsko rješenje koje je 50-ih godina postavljeno kao standard unutar kojeg je Pal participirao svojim dizajnom, ističu autorice, onda je to nesumnjivo Bleiburg iz 2007. Jednostavno dizajnersko rješenje nosi sve implikacije sadržane u godinama tabuiranoj temi, te boja, oblik, način i mjesto daju slovima višestruka značenja. Poput dugih sjena vuku se neriješene, skrivane i na mnoge načine manipulirane činjenice zataškavanog zločina.

Prvi ZGRAF i slavna ITD biblioteka

Pal se učlanio u ULUPUH 1964., te uskoro osnovao s kolegom dizajnerom Nenadom Pepeonikom sitotiskarski atelier PP za vlastite potrebe tiskanja plakata i programa. Izradivši zapažene plakate za predstave Aida (1965.) i Trnoružica (1966.). U dvobojnom tisku postigao je skladna rješenja moderne asimetrije koja se manifestira izlaženjem slike iz okvira, suprotstavljanjem velikih i malih slova u suglasju sa sadržajem. Godine 1975. sa skupinom autora – među kojima su bili Bernardo Bernardi, Ivan Picelj, Nenad Pepeonik, Vladimir Straža, Fedor Kritovac, Mitja Koman, Vahid Hodžić i drugi – inicirao je osnivanje prve zagrebačke izložbe grafičkog dizajna – ZGRAF – koja će postati trijenalna međunarodna izložba pod pokroviteljstvom Skupštine grada i Internacionalnog savjeta udruženja grafičkih dizajnera. Na prvom Zgrafu oblikovao je znameniti katalog manifestacije koristeći za naslovnicu detalj s plakata autorice Gordane Dragnić, čiji su radovi objavljeni u katalogu. Cvijet u boji koji izvire iz crno-bijelog, optički pokretljivog labirinta bio je više nego dobar izbor za naslovnicu jer je ukazivao na promjene koje su se javljale u području umjetnosti i dizajna. Godine 1977. započeo je jednu od svojih najpoznatijih kreativnih dionica – rad za Biblioteku ITD koristeći vizualne kontraste rumenožute u kombinaciji s crnom na kojima je crtao karikature, a koja je čitavu biblioteku učinila trajno prepoznatljivom i poznatom u javnosti. Karikaturalne ilustracije radio je u rasponu od smiješnog do sarkastičnog. Za bibilioteku ITD je koristio i druge ilustratore koji su grotesknim i crnohumornim ilustracijama prvlačili mlađu publiku.

Ne manje je poznata postala Palova vrlo atraktivna dizajnerska oprema Biblioteke HIT koju će raditi punih deset godina – od 1970. do 1980.. Između dviju obojenih traka u tri polja odvojena tankom crtom postavio je shemu: HIT, ime autora i naslov djela. Boje su se mijenjale ovisno o svakom kolu, a bilo ih je više od stotinu. Ispod zaglavlja smještao je fotografiju s rezom uživo. Većinu naslovnica radio je s fotografom Mitjom Komanom i Draženom Pomykalom. Imao je slobodne ruke i kao scenarist, scenograf i redatelj. Katkad je bio model (na naslovnici knjige “Kako biti stranac” G. Mikesa iz 1980.). Kao modeli pozirali su mu i članovi obitelji te se tako sin Petar javlja kao lik na naslovnici knjige “U dolini rijeke Isse” Czeslawa Milosza. Za rekvizite je koristio i obiteljske predmete, a neke su fotografije snimljene i u njegovu stanu u Petrinjskoj ulici (“Nove patnja mladog Werthera”, Plentzdorfa, 1978.). Foto-ilustracije su nadograđivale sadržaj, ne opisujući ga doslovce. Istaknimo i izvanredna rješenja za oblikovanje Biblioteke Latina&Greca. Kako se izborio za dvostrani ovitak, foto-ilustracije su dobile na prostornosti i sugestivnosti. U knjizi “Katul, pjesme” (1979.) načinio je impresivno likovno rješenje s profilom lica uokvirenim s raznobojnim trakama kose, što već na omotu djeluje kao plakat. Trajno su ostale upamćene i antolgijske foto-naslovnice stranih pisaca rađene za Sveučilišnu nakladu Liber, kao i dizajn za bibilioteku Evergrin (1981.) za koju je stvorio prepoznatljiv znak u gornjem desnom kutu stiliziranog drvca šrafiranog zelenim trakama, dok su naslovnice načinjene kao duhovite ilustracije.

Među njegovim najpoznatijim djelima je i vizualna oprema bibilioteke “Sto najvećih” u nakladi Matice hrvatske (1980.). To su knjige koje otmjenošću i skupocjenošću izvedbe, te orijentalnom ornamentikom, odbacuju ikonolatriju, suvremenu ovisnost o slici (osobito o fotografiji), a idu u prilog bogatog sadržaja iskazanog riječima. Na drugi način je profinjeno s klasičnim elementima platnenog uveza postavio i biblioteku “Stoljeća hrvatske književnosti” (MH, 1995.) u kojoj se boja hrpta i naslova upisanog u uski kolorirani pravokutnik mijenja ovisno o književnoj vrsti. No, nije samo Pal stvarao trajno prepoznaljiv dizajn biblioteka, u povijesti će trajno ostati njegovo klasično i, dodala bih, antologijsko dizajniranje Biblije iz 1976., kao i spomen knjige Vukovar 1991.-2001. Matice hrvatske u kojoj je reproducirao 32 slike iz ciklusa “Stratište” uz tekstove referentih autora vezanih uz Vukovar, od Matoša do Durmana, od Glavaševića do Vlade Gotovca, koji se nižu u kontinuitetu bez uobičajenih grafičkih intervencija, vizualno jednakog značaja u misiji posvete vukovarskoj tragediji.

Zaboravljeni plakati

Osim slikarstva, u ovoj su knjizi prvi puta valorizirani plakati u kojima je Pal postavljao likovne standarde. Štoviše, riječ je o danas gotovo nepostojećem angažiranom plakatu u kojem je spajao vlastito tjeskobno slikarstvo napučeno tragičnim i izmučenim likovima s grafičkim dizajnom. Time je stvarao vrlo snažne poruke puput kazališnog plakata za predstavu “Mrtvačkog plesa” A. Strindberga za Zagrabačko dramsko kazalište (1987.) sastavljenog od ljudi-znakova, i dramatičnog plakata “Helft Kroatien” (1991.) u vrijeme izbijanja rata. Nevjerojatno je kako je i za paneuropski natječaj za dizajn plakata “Europa 2020.” stvorio proročanska djela “Europa 2020.” s deformiranim ljudskim likom ispod vijenca zvijezda od kojih neke ispadaju ili se pokušavaju ugurati u krug, te ne manje znakovit “Quo vadis Europa?” – gdje neko čudovišno biće nalik na kukca u gornjem desnom kutu plakata drži krug europskih zvijezda na ticalima. S obzirom na sve veće siromaštvo Europe koja se nalazi na sve labavijim političkim i ekonomskim temeljima, raspeta između Amerikanaca i Rusa s milijunima nesretnika koji su na silu prognani iz svojih zemalja, sa strahovitim terorističkim napadima sve neuhvatljivijih i nemilosrdnijih teorista – Pal je stvorio viziju koja se, na žalost, ostvarila. Ne manje potresan bio je rad “Tko je na redu?” s izmučenim afričkim gladnim djetetom čiji trbuh prekriva iscrtani puščani cilj (2000.), osobno bih rekla najbolji plakat od svih, koji pokazuje vječni kolonijalizam velesila koje već stoljećima iscrpljuju siromašne zemlje bez sućuti i milosti, stvarajući beskonačni krug siromaštva. Danas kada nemilice ubijaju kršćane diljem svijeta, novo, još jače simboličko značenje dobiva i plakat “Majka Božja sa židovskom zvijezdom”, gdje je na nježnu Bogorodicu postavio ovaj strašni simbol osuđenih. Pal nije imao iluzija da će svojim djelom promijeniti svijet, kao što nije imao iluzija ni o kobnom usudu ovih prostora. Ipak, njegovo djelo ostaje visoko na postamentu hrvatske likovne kulture kao simbol neumrle vrijednosti života koliko god se danas činilo da je taj isti život poražen i da su ljudi zaboravili strahote svjetskih ratova i pogroma. Upravo Palov život i djelo pokazuju suprotno.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI