U zemlji apsurda sve je moguće pa bi tako, prema tvrdnjama naših dobro upućenih sugovornika, perje uskoro moglo letjeti i među sudačkom elitom jer je novi predsjednik Vrhovnog suda Radovan Dobronić u skladu sa svojim ovlastima odlučio ući u svojevrsnu reformu pravosuđa, na koju ga je potaknula potpora koju je u jeku izbora za predsjednika suda uživao od predsjednika Milanovića. Način na koji Dobronić misli urediti sudstvo i pozabaviti se svojim nižerangiranim kolegama među sucima nije dočekan s oduševljenjem, a u sudačkim krugovima tvrdi se da se Dobronić nastoji dodvoriti masama i narodu te da u tom svojem nastojanju vuče pogrešne poteze pokazujući da nije dorastao poziciji na kojoj se nalazi.
Propala inicijativa
No da u sudstvu ipak nešto treba mijenjati, govore i brojke. Tako su, primjerice, u prošlu godinu suci ušli sa 25 tisuća predmeta u kojima postupci traju sedam i više godina, što znači da im je prijetila zastara, a to pak znači da su na takvim predmetima morali raditi prioritetno. Bez obzira na to, oko 41 posto hrvatskih sudaca ima predmete na kojima više od pola godine nisu poduzeli baš ništa.
Od 1675 sudaca, koliko ih Hrvatska prema posljednjem izvješću predsjednika Vrhovnog suda ima, njih 696 prošle je godine imalo predmete na kojima nisu radili dulje od šest mjeseci. U prosincu 2020. bivši predsjednik Vrhovnog suda Đuro Sessa zahtijevao je od glavne državne odvjetnice Zlate Hrvoj-Šipek da tužiteljima dostavi upute na temelju kojih će predsjednike sudova obavještavati o kaznenim predmetima u kojima sudac dulje od pola godine nije poduzeo ni jednu radnju, zahtijevao je i da tužitelji prijavljuju suce da bi se prema njima moglo djelovati i motivirati ih da se aktiviraju, no ta inicijativa nikada nije zaživjela. Ipak, treba napomenuti da ti podaci o kojima je Sessa govorio Ministarstvu pravosuđa nisu nedostupni, oni do njih mogu doći preko sustava e-spisi koji i jest bio temelj za novi sustav normi koji je početkom ove godine stupio na snagu. Službena statistika kaže da lani više od stotinu sudaca nije ispunilo normu i da imaju manje od 80 posto norme koju bi trebali ispuniti i prema zakonskim odredbama. Oko 150 sudaca nije dosegnulo 100 posto ispunjenja norme, a sve to planira se sanirati i Zakonom o Državnom sudbenom vijeću koji je, doduše, tek u proceduri.
Poštovanje norme
Iz tog zakona proizlazi da sucima više ne bi trebalo biti dopušteno ispunjenje 80 posto norme, nego će se sve što je ispod razine od 100 posto smatrati neurednim obnašanjem sudačke dužnosti koje će također predstavljati stegovno djelo. Stegovne postupke pokreću predsjednici sudova, no zbog nedovoljnog rada takvi se postupci dosad u pravilu nisu pokretali. Iako ne podržava ideju o sudačkim normama, Dobronić je jedan od rijetkih sudaca koji je pokrenuo stegovni postupak zbog neispunjenja norme. Na nova mjerila Ministarstvo pravosuđa odlučilo se nakon što su došli do spoznaje da više od 60 posto općinskih sudaca ispuni normu u prva tri kvartala, ali je broj primljenih predmeta na općinskim sudovima veći u odnosu na onaj koji riješe do kraja godine pa je odlučeno da će se zato i ići na povećanje norme, s tim da su u Ministarstvu otvoreno dali do znanja da ni jedno povećanje ne bi trebalo prijeći razinu od deset posto. U istom intervalu podaci za županijske sudove ukazivali su na preopterećenost i nemogućnost ostvarenja zadane norme pa zbog toga ne iznenađuje da je dio sudaca kritički nastrojen prema promjeni okvirnih mjera u sklopu kojih se spominju razne nelogičnosti. Osim sudačkih normi, predmet su polemike u sudačkim krugovima i aktivnosti sudaca izvan suda, no Dobronić smatra da je Hrvatska najlošija članica EU-a kada je riječ o uređenosti sudačkih aktivnosti izvan suda. Sve to predsjednik Vrhovnog suda sažeo je u dopis koji je još u veljači uputio sucima, međutim, nedavno su na Visokom kaznenom sudu suci jednoglasno odbili Dobronićev zahtjev da se očituju o tome koliko pojedini suci zarađuju “u fušu”. Dobronić među ostalim problematizira i to što ni predsjednici sudova nisu upoznati s time što suci rade izvan redovnog sudačkog posla, a to ujedno i jest nešto na čemu on, bez obzira na dobivenu odbijenicu, namjerava ustrajati.
Europski standardi
Od svih županijskih i visokih sudova namjerava dobiti odgovor na pitanje koliko suci sudjeluju u radu arbitraža, koliko često predaju na raznim skupovima i koliko često objavljuju članke te koliku naknadu i od koga za to primaju. Namjera mu je provjeriti i jesu li suci članovi nekih udruga i kojih te u kojoj je mjeri uža rodbina sudaca zaposlena na tom ili na nekom drugom sudu ili pak u pravosudnoj djelatnosti. Na ta pitanja Dobronić zasad nije dobio odgovore od velikog broja sudaca, a oni koji su mu odgovorili u svojim odgovorima nisu ponudili ništa što bi bilo problematično. Problem zato predstavljaju oni suci koji na njegova pitanja ne nude odgovor, a za njega je najveći problem sudjelovanje sudaca u arbitražama, jer određeni broj sudaca od toga posla prima znatnu naknadu. Ipak, dio sudaca vjeruje kako je riječ o njihovim osobnim podacima, dok Dobronić vjeruje kako neki suci podatke o tome prešućuju iz osobnih interesa. Njegov je cilj postići standard kakav postoji u drugim uređenim europskim državama pa se tako poziva na primjer Češke, gdje sudac mora obavijestiti predsjednika ako je izvan suda zaradio više od petine godišnje plaće, a problematična je nerijetko i velika imovina. Mnogo rigoroznije kontrole prolaze i suci u Austriji i Poljskoj, gdje sudac mora obavijestiti predsjednika ako se planira angažirati u aktivnosti koja se naplaćuje, talijanskim sucima dozvolu za sudjelovanje na predavanjima izdaje DSV, irski suci izvan svojega posla ništa ne smiju naplaćivati, a za izvansudske aktivnosti suci u Belgiji moraju dobiti dopuštenje od kralja. Hrvatska je po svemu sudeći miljama daleko od toga, suci Visokog kaznenog suda, ali i niz drugih sudaca, Dobroniću odbijaju ispuniti upitnik i na taj način transparentno otkriti koliko zarađuju uz sudačku plaću. Prema tezama sudaca protivnika, to ulazi u zadiranje u privatnost, a ujedno smatraju kako je takvo Dobronićevo raspitivanje protuzakonito jer oni ionako te podatke otkrivaju Državnom sudbenom vijeću, odnosno tijelu koje ih bira.
Konfliktna situacija
Dobronić je htio provesti konkretnu provjeru, ali njegovo htijenje nije urodilo plodom, suci već neko vrijeme nisu zadovoljni njegovim djelovanjem te naglašavaju kako je on, zahvaljujući Milanoviću i njegovu konfliktu s premijerom Andrejem Plenkovićem, preskočio nekoliko stepenica te se na taj način domogao pozicije predsjednika Vrhovnog suda na kojoj se trenutno nalazi, a s koje se odlučio postaviti kao reformator hrvatskog pravosuđa premda je upitno kolika je njegova uloga u reformi pravosuđa koju bi trebao predlagati resorni ministar Ivan Malenica. Nakon toga nove odredbe trebale bi se, prema sucima kritičarima, početi provoditi u praksi. Umjesto da se radi na tome, Dobronić po njihovu mišljenju i sada preskače stepenice, izazivajući nezadovoljstvo među sucima, protiv kojih se okreću i građani koji ionako nerijetko bez pokrića kritiziraju sudačke odluke. Tko je u ovoj priči na dobrom tragu, teško je reći, međutim, izgleda da je u očima građana Dobronić taj koji je na dobitku jer ispada da se suci, koji bi trebali biti najtransparentniji predstavnici hrvatskog društva, odbijaju upustiti u proces u kojem bi bez uvijanja trebali objelodaniti sve svoje poslove koje obavljaju izvan suda. Ako u tim poslovima nema ništa problematično, onda ne bi trebalo biti problema ni u tome da se to predoči i Dobroniću i svim zainteresiranim građanima.