Ne znamo koliko su duboko Siniša Petrović i mons. Gabrić razmatrali, svojedobno, za Kaptol neugodnu zabilježbu na kaptolskim nekretninama zbog neriješenih financijskih odnosa između Zbora koji vodi mons. Gabrić i odvjetničkog društva Budimir & Meter. Riječ je o zastupanju u nekoć propalom trgovačkom centru Cascada koji je postao hotel Academia sa 4 zvjezdice. Znakovito, u hotelu je već otvoren restoran Sveti Mihael koji nosi isti naziv kao i prebenda na Novoj Vesi 3, odnosno kurija u kojoj stoluje mons. Gabrić, ali i vrtić 'Šarena loptica'
Prije 7 godina u Večernjem listu osvanuo je promotivni tekst naslovljen – “Roditelji spasili ‘Šarenu lopticu’ od zatvaranja i klincima dali kvalitetu”. U članku je euforično opisan vrtić u zagrebačkoj Novoj Vesi na kućnom broju 3, u kojem polaznici uče engleski, te razvijaju sportske vještine kroz integrirane programe. Istaknuti su i zdravi jelovnik, stručno osoblje, ali je u moru superlativa kojima se naglašava vrhunski tretman vrtićke djece, objavljen i zanimljiv podatak. Naglašeno je kako su vlasnici, koji su u članku pozicionirani kao “spasitelji vrtića” odlučili – ostati tajni.
Ta je neobična situacija u euforičnom članku ovako opisana: “Tko su vlasnici vrtića u zagrebačkoj Novoj Vesi ne zna se, jer oni žele ostati anonimni, pa niti roditelji među sobom ne znaju tko su oni točno. S obzirom na to da se bave drugim poslovima, sve što se događa u vrtiću, s povjerenjem su prepustili u ruke stručnim osobama – ravnateljici, trima odgojiteljicama, sportskom treneru i pomoćniku, učiteljici njemačkog, psihologinji i domaćici”.
Hrvatska je zemlja poznata po raznim tajnim ortaklucima, netransparentnim ili pak tajnim vlasnicima brojnih tvrtki, skrbničkih računa, medija, premrežena je tajnim korupcionaškim i raznim tajnim ilegalnim dogovorima, no sve do tog članka o „Šarenoj loptici“, nismo znali da je “IN” biti tajni suvlasnik dječjeg vrtića.
Igre na Kaptolu
Da su vlasnici „Šarene loptice“ dosljedni u odluci da sačuvaju svoje identitete od šire javnosti, vidi se čak i po službenoj vrtićkoj web stranici Dv-sarenaloptica.hr. Naime, uobičajeno je da se na takvim mjestima istakne odgovorni subjekt i nositelj djelatnosti, no takvih podataka tamo nema. Osim kontaktnog fiksnog i mobilnog telefona, te maila, na web stranici Šarene loptice nema niti jednog imena koje bi se moglo kontaktirati.
No, kako svaki program moraju verificirati nadležne ustanove, tako je na nekim drugim internetskim stranicama moguće pronaći sljedeći podatak: “Program dječjeg vrtića ‘Šarena loptica’, verificiran od strane Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa, sastoji se od 3 ključna programa važna za kognitivni, fizički i emotivni razvoj djeteta predškolske dobi: integrirani engleski program u redoviti program vrtića; integrirani sportski program u redoviti program vrtića; integrirani program plivanja u redoviti program vrtića”.
Na službenim stranicama nigdje nije naznačeno ime poslovnog subjekta, vlasnika vrtića, nego samo izvješće ravnateljice Nade Petrović. Znakovito je kako je zadnje objavljeno službeno financijsko izvješće ono za 2013,. a vrtić radi bez prestanka sve do danas. Umjesno se stoga zapitati, zašto nitko od nadležnih ne provjerava, obavljaju li privatni vrtići zakonski obvezne radnje i podnose li izvješća, te ako to ne čine, koliko je to u svezi s vlasničkom strukturom ovog vrtića? Da nije riječ o slučajnosti, svjedoči godišnje izvješće koje ima noviji datum – obrađuje prosvjetnu 2014./2015. godinu.
Na stranicama poslovnih podataka vidljivo je kako je „Šarena loptica“ ranije bila vlasništvo društva Vanilia d.o.o, čiji su vlasnici bili Tamara i Darko Skala. Oni su inače vlasnici dječjih vrtića „Maleni talenti“ i „Educarene“, mondenog vrtića sa sportskim sadržajima u neposrednom susjedstvu, u zagrebačkom Kaptol centru, čiji je najpoznatiji polaznik Severinin sin. Ime Darka Skale spominjano je u aferi Fimi media, jer se se pojavio kao svjedok tijekom postupka.
Pod naslovom, “Obrtnici otkrili kako ih je HDZ reketario”, navedeno je Skalino svjedočenje kao direktora privatne tvrtke Park Avenia, koji je tada izjavio “da je njegovo poslovanje s Fimi medijom uvjetovala Hrvatska lutrija, tvrtka u državnom vlasništvu”. Oni upućeniji znaju da je Skala, zapravo, zet moćnog Franje Lukovića, bivšeg, ali dugogodišnjeg direktora Zagrebačke banke koja je i vlasnik Kaptol centra.
U kuloarima se može doznati kako je Lukovićeva kći, Tamara Skala, poslovala i preko „Šarene loptice“, ali kada se dovoljno proširila na tri etaže u Kaptol centru, ta joj je izmještena lokacija postala nevažnom, pa su tada uletjeli novi “tajnoviti” vlasnici.
Znakovito je kako se u PR-ovskom članku u Večernjaku nigdje ne spominje da je „Šarena loptica“ stacionirana u dvorištu najmoćnijeg zagrebačkog prebendara, mons. Mije Gabrića, kojeg s pravom nazivaju – najmoćnijim crkvenim financijašem, odnosno glavnim ekonomom Kaptola. Taj moćni svećenik, poznat je i kao duhovni otac i podupiratelj Marka Rakara, nekadašnjeg web stratega i web uzdanice SDP-a i Ive Josipovića, ali i posebnog savjetnika u Milenium promocijama, poznatog profesora, komunikologa i plagijatora Bože Skoke, te njegovog ortaka, direktora Milenium promocija, Marija Petrovića.
(Na ovom mjestu u tekstu moramo podcrtati prezime Petrović, jer smo tragajući za odgovornim osobama „Šarene loptice“ naišli samo na ime ravnateljice Nade Petrović. Na kraju ćemo vidjeti kako se još jedan znani prezimenjak nalazi u vlasničkoj strukturi elitnog vrtića koji djeluje u kaptolskom dvorištu mons. Gabrića, a za kojeg u ovom trenutku možemo reći da nije riječ o famoznom Molovom lobisti Jozi Petroviću, ključnoj korupcionaškoj poluzi kraha bračnog para Karamarko).
U Hrvatskoj, zemlji u kojoj se na najdrastičniji način zrcali izreka – vrline javne, poroci (dilovi) tajni – i u kojoj dinastički određene grupacije (u pravilu s istim prezimenima) u određenim periodima vedre i oblače i određuju mjerila ponašanja, iščitavati se može jedino između redova, a neke naizgled posve nevažne i nebitne sitnice mogu biti putokaz do puno dubljih interesnih zona osoba koje se javno drže podalje jedni od drugih.
Tako će se rasplesti i ova priča u kojoj su dosad spomenuti sudionici i oni koje ćemo tek navesti, isprepleteni u interesnim zonama koje se onda, u javnosti, kao prašina u oči, predstavljaju kao čin dobročinstva ili “spasiteljstva”, kako je to navedeno u Večernjakovom članku o „Šarenoj loptici“.
Zabilježbe na kaptolskim nekretninama
Naime, na vrhuncu optužbi protiv Zbora prebendara prvostolne crkve zagrebačke u listopadu 2015., koje je zbog navodne neisplate u zastupanjima podiglo odvjetničko društvo Budimir i Meter iz Zagreba, kaptolsku kuriju mons. Gabrića u večernjim je satima pohodio profesor sa katedre za trgovačko pravo na zagrebačkom Pravnom fakultetu, Siniša Petrović (ovo je sada konačno zadnji Petrović u ovom članku!).
Petrović zadnjih godina nije poznat po svojim akademskim aktivnostima, nego isključivo kao donedavni predsjednik Nadzornog odbora Ine i bliski prijatelj Zorana Milanovića. Nacional je Petrovića označio čak i kao ključnu figuru gubitka arbitraže u Ženevi jer nije, kao glavni Inin nadzornik, poduzeo ništa da Ina tuži Mol na hrvatskom sudu, što su arbitri u Ženevi iskoristili u obrazloženju presude koja je donesena u interesu Mola, a protiv Hrvatske.
Petrović je znan i kao osoba u NO-u Atlantic Tradea, Emila Tedeschija, koji planira preuzimanje Podravke. Ne znamo koliko su duboko Petrović i mons. Gabrić razmatrali tada, za Kaptol neugodnu zabilježbu na kaptolskim nekretninama zbog neriješenih financijskih odnosa između Zbora koji vodi mons. Gabrić i odvjetničkog društva Budimir & Meter. Riječ je o zastupanju u nekoć propalom trgovačkom centru Cascada koji je postao hotel Academia sa 4 zvjezdice. (Znakovito, u hotelu je već otvoren restoran St. Michael ili Sveti Mihael koji nosi isti naziv kao i prebenda na Novoj Vesi 3, odnosno kurija u kojoj stoluje mons. Gabrić, ali i vrtić „Šarena loptica“).
Ne znamo je li to bila ideja glavnog Ininog nadzornika Petrovića, ali činjenica je da je na tužbu odvjetnika Budimir & Meter (koji su i Severinini odvjetnici u sporu s Milanom Popovićem), mons. Gabrić, odnosno Zbor prebendara, uzvratio je prijavom društva Disciplinskom tužiteljstvu Hrvatske odvjetničke komore.
Trgovački centar Cascada, jedan je od neslavnih projekata Vladimira Zagorca iz doba Hypo fiktivnih kredita, koje je započeo u dogovoru sa Zborom prebendara koji je vodio mons. Gabrić, jer je taj projekt niknuo na crkvenom / prebendarskom zemljištu. Potom je tvrtka Illuminatio u stečaju, prije nekoliko godina pokušala na desetak dražbi naći kupca. Kada su svi pokušaju propali, projekt je preuzeo poduzetni mons. Gabrić.
Založno pravo nad dijelom Cascade koji je Illuminatio odveo u stečaj, a riječ je o tri četvrtine zgrade, imale su Hypo Alpe Adria Bank International iz Klagenfurta i Investkredit Bank AG iz Beča. Nekretnina je nuđena po početnoj cijeni daleko nižoj od procijenjene vrijednosti, koja je prema oglasu za ročište, iznosila 179,6 milijuna kuna. Potom je taj projekt preuzela kompanija Exportdrvo projekti koja stoluje na istoj adresi gdje i „Šarena loptica“ i mons. Gabrić, dakle na Novoj Vesi 3.
Direktor te tvrtke je Tomislav Marinov koji je istodobno i direktor kompanije Museum Antemurale, koju je 2013. osnovao mons.Gabrić. Zanimljivo je kako u sklopu Exportdrva projekata d.o.o., djeluje i mjenjačnica „Galebova suza“ sa sjedištem u gradu Hvaru, kao i tvrtka Nundinor koja drži ugostiteljski biznis u Cascadama.
Vratimo se sada Gabrićevim susjedima, odnosno tajanstvenim vlasnicima vrtića „Šarena loptica“. Prema podacima Trgovačkog suda u Zagrebu, na Badnjak 2010. godine, registrirana je tvrtka Grmej sa sjedištem u Zagrebu, Nova Ves 3. Među osnivače upisani su Renato Juričan, Goran Ristovski, Josip Čiček, Boris Babić, Siniša Petrović i Marko Josip Andrijanić. Premda su svi suvlasnici zanimljivi, jer dolaze iz reda poduzetnika ili rade u tvrtkama koje su osnovali njihovi očevi, nekadašnji direktori moćnih jugoslavenskih tvrtki, pažnju ipak privlači ponajviše – Siniša Petrović.
Kontrolor – ničega!
Naravno, nije zanemarivo ni to da je među moćnicima, koji svojoj djeci mogu kupiti vrtić ako ga već djeca zavole za vrijeme pohađanja, primjerice, i sin Ratmira Andrijanića – Marko Josip Andrijanić. O navodnim malverzacijama vlasnika Enikona, jednu zasebnu emisiju snimio je i Domagoj Margetić. Istog su Andrijanića i radnici prozivali u brojnim medijima da se nezakonito domogao tvrtkinog novca, pa je tako kupio i uništio Enikon. Jedan od suvlasnika – sretnika koji je i svom djetetu uspio kupiti vrtić, je i Boris Babić, odvjetnik iz Zagreba.
No, vratimo se ipak glavnom sudioniku Petroviću. Naime, on je redoviti predavač na katedri za trgovačko pravo Pravnog fakulteta u Zagrebu. Istodobno je predsjedavao NO-om Ine, sjedio u NO-u Croatia Airlinesa koji se spominje zbog navodno loših prodaja slotova na aerodromu Heatrow američkom avioprijevozniku, nadzirao je poslovanje Atlantic Tradea, Cedevite i drugih kompanija – i kod Emila Tedeschija i nekih drugih poduzetnika. Vidimo i da je vodio i privatni biznis, odnosno investirao je u elitni vrtić.
No, može li osoba s toliko obaveza, uopće biti kvalificirana za kompetentno nadziranje, kroz nadzorni odbor, poslova u Ini i to u jednom vrlo delikatnom razdoblju? Slučaj s gubitkom arbitraže u Ženevi, kojoj je kumovala i činjenica da je čak i Jakša Barbić, Petrovićev kolega s katedre za trgovačko pravo i također član niza strateških nadzornih odbora, glasovao protiv Hrvatske, nameće i jednu pozadinsku dilemu.
Naime, koliko su uopće nadzornici u službi zakona i legitimiteta, a koliko su, zapravo, robovi samo svojih osobnih financijskih interesa? Akademik Ivo Šlaus je u intervjuu Nacionalu upozorio da bi oni koji legitimitet za izbor na neku odgovornu funkciju dobiju kao hrvatski predstavnici (poput Jakše Barbića u Ženevi), trebali štititi hrvatske interese, a ne interese strane protiv Hrvatske.
