Dopušta li sada Radimir Čačić da mu novinari diraju Todorića?

Patrik Macek/PIXSELL

Agrokor je bio miljenik sistema, a njegov vlasnik nedodirljiva, čelna osoba i stup nositelj, barem se tako misli, društva kojim je i drmao kako je htio. Pa su mu 24 sata dnevno, 7 dana u tjednu, bile otvorene sve dveri sistema, iza kojih se nalazio novac. Pritom su mu oprošteni porezni dugovi, dodjeljivane državne subvencije i krediti, tolerirane pljačke. Dakako uz obilatu zaštitu svih vlada i stranaka

Napokon se dogodilo ono što se već dugo vremena očekivalo: Agrokor, taj najveći domet i krunski dokaz ispravnosti Tuđmanove vizije pretvorbe i privatizacije na kojem nam se, valjda,  trebao diviti cijeli svijet, pao je na koljena. Na veliku radost svih onih jalnuša koji nikako nisu mogli zaboraviti načine na koje se  Todorić dokopao svog carstva. I kojima bi zadnja želja i prije vješanja bila da – Todorić propadne.

A njima se pridružilo i nekoliko desetaka tisuća vlasnika malih i srednjih poduzeća i obrta, koje je Todorić uništio svojim predatorskim odnosom prema cijenama Agrokorovih proizvoda i rokovima plaćanja. Tako ih je  bez grižnje savjesti  bacio na ulicu, u blato beznađa, a podosta njih je poslao i u Irsku i drugdje po svijetu.

Sada pak svi oni skupa likuju nad time što je snašlo omrznutog im Ivicu i otvaraju flaše u nadi da će se obistiniti ona stara – „Tko se mača laća, od mača će i poginuti“. I već mu unaprijed pale svijeće na oltaru njegove osobne propasti, kako bi im se ostvarile molitve da banke i ostali vjerovnici  učine sve da se ostvari prastara ekonomska misao kako „oteto nikada nije hranilo unuke“. Pa da tako neće ni njegovo blago hraniti njegove…

Sve se to događa i na  užas Todorićevih podanika zaposlenih u njegovim kompanijama. Onih koji rintaju za malu lovu i svetkom i petkom, ali ipak sretni što imaju, kakvu – takvu, materijalnu sigurnost, što je u osiromašenoj i obespravljenoj Hrvatskoj i te kako važna stvar. Pa stoga šute i rade, moleći Boga da što duže  izdrže. Oni, a ne on! Jer njima je, u stvari, svejedno tko je Gazda, samo neka se radi… Baš kao i onima koji imaju vazalni odnos s njim, jer im opstanak ovisi o tome hoće li na Konzumovim i inim policama biti mjesta za njihove proizvode. I zato im nije važno tko je vlasnik polica…

Zaštita vlada i stranaka

Međutim, Todorićeva leđa, tog manekena jedne od početka, na propast osuđene političke ideje o tome kako bi trebala izgledati tranzicija hrvatskog gospodarstva iz  komunističkog u  neoliberalno-kapitalistički sustav na hrvatski način,  nisu mogla podnijeti teret uzanci dosadašnjeg poslovanja.
Nitko nepristran ne može danas reći, da Agrokor nije bio miljenik sistema, a njegov vlasnik jedna od nedodirljivih, čelnih osoba, koja je bila stup nositelj, barem se tako misli, društva i  drmala njime – kako je htjela. Pa su mu 24 sata dnevno, 7 dana u tjednu, bile otvorene sve dveri sistema, iza kojih se nalazio nekakav novac.

Pritom su mu oprošteni ogromni porezni dugovi, dodjeljivane grdne državne subvencije i krediti HABORA, tolerirale pljačke malih dobavljača, krađa pšenice iz slavonskih silosa kojoj se, samljevenoj u brašno i prodanoj s Konzumovih polica –  gubio  svaki trag…

Dakako, sve to uz obilatu zaštitu svih vlada i stranaka. Koju je tako lijepo definirao Radimir Čačić, dok je još bio ministar gospodarstva u Milanovićevoj vladi. Na pitanje novinara, što je s Todorićevim poreznim dugom, odgovorio je kratko: „Ne dirajte mi Todorića!“ Što god to tada, a i kasnije značilo i Čačiću i Todoriću…
Jer, Todorić je bio najbogatiji čovjek, ne samo u Hrvatskoj, već prema Forbesu i – na Balkanu. Stoga je za državu bilo najnormalnije da prisvoji i Kulmerove dvore, nešto pomorskog dobra oko svoje vile u Medveji , lovište Moslavina…

No, istina o ovome što se danas događa s Agrokorom, bila je prikrivana godinama… Pa se sada ni ne spominje da je koncern još 2000. bio u problemima zbog prezaduženosti. To je dokazala Raiffeisen banka, inače poznata po konzervativnosti, dakle banka koja prije nego odobri kredit, „izvadi i jetra na stol“ tražitelju i pregleda mu sve bilance, koja je tada odbila Agrokorov zahtjev za kredit zbog – prezaduženosti. A prezaduženost je bila posljedica agresivnog rasta kompanije, kojem je uzrok bila kriva Todorićeva procjena da se treba što više akvizirati, jer bi se akvizicije mogle promijeniti, pa je njihova isplativost bila potisnuta u drugi plan. Stoga je koncern odjednom osjetio veliku potrebu za svježim kapitalom, kako bi malo odmorio i dobio prostora i vremena poraditi na podizanju profitabilnosti i čišćenju bilanci.

Tako je uslijedila i Todorićeva suradnja s EBRD-om. Bio je to, doduše, brak iz interese, ali u kojem se sve poklopilo. EBRD-u su bila potrebna ulaganja jer je bio krcat novcem, a Todoriću je trebao njegov novac, uz koji je išao i ugled. Osim toga, ne manje važno, EBRD je pri svakom ulasku u posao, imao gotovu i kompletnu izlaznu opciju, obično nakon 5 godina. Ona je, pak, predviđala i mogućnost  reotkupa paketa dionica od vlasnika, po uvjetima dogovornim još pri ulasku EBRD-a u vlasništvo. Ta je činjenica, zasigurno izmamila osmijeh na Todorićevom licu, jer je računao da će mu 5 godina biti dovoljno za stabilizaciju Agrokora, a onda – zbogom EBRD!

Todorićeva poslovna taktika

Tako je Agrokor 2000. spasio svoju situaciju sindiciranim kreditom s kojim je dobio financijsku injekciju tešku 170 milijuna eura, dok se na čelu sindikata – isprsio EBRD. Zanimljivo je da je Todorić, dvije godine kasnije, htio izaći iz aranžmana tako, da izdavanjem euroobveznica isplati kredit EBRD-a, jer mu se banka počela petljati u vođenje financija. Naime, EBRD je inzistirao na čišćenju portfelja, restrukturiranju kompanije i promjeni organizacije upravljanja koncernom, baš kao što to danas radi Sberbanka, samo se ovaj put Todorić ne nalazi u prilici da odbije prijedlog!

Razlog za izlazak iz aranžmana s EBRD-om, Todorić je objašnjavao kako banka guši njegove investicijske planove! Očito je, dakle, da je Todorić imao tada svoje ideje kako potrošiti sindicirani kredit,  baš kao što je, izgleda, imao i ovih dana kada mu je Sberbanka oduzela pravo odlučivanja o raspoređivanju sredstava iz kreditnih tranši koje je želio uložiti u spašavanje svoje investicije od milijardu i četiri stotine milijuna eura, koliko je do sada uložio u Agrokor. Tako brendovi unutar kompanije, poput Jamnice ili Leda, neće vidjeti niti eura. Nisu ni Rusi vesla sisali…

Cijela priča s izlaskom iz aranžmana s EBRD-om, završila je tako da je 2004. banka sa 13 milijuna eura kreditirala Todorićevu kupovinu Frikoma u Srbiji, a EBRD je i danas u većem ili manjem posjedu Agrokorovih dionica. Međutim, iz svega toga se može iščitati Todorićeva poslovna taktika: u prvi plan staviti stjecanje što više novih subjekata,  a raščišćavanje dubioza, čišćenje portfelja, konsolidacije, reorganizacije upravljanja praćenjem promjena i potreba u koncernu i poslovnoj okolini – tek, ako se stigne!? A tako se ne može raditi na dugi rok niti u najbolja vremena, a kamoli u krizna, pa još i u tako neorganiziranoj i izloženoj državi kakva je Hrvatska…

Todorićeva glad za stjecanjem imovine i razvijanjem poslova,  za čije je zadovoljavanje 90-ih godina imao naprosto idealne, u prvom redu, političke uvjete koji su ga i izbacili u gospodarsku orbitu, svakako je jedan od uzroka današnjeg kolapsa, jer se nastavila i u promijenjenim uvjetima prvih godina 21. stoljeća. Perjanice Tuđmanove epohe – Kutle, Gucić & Co… redom su propadali, a samo su rijetki, poput njega ili Tedeschija, opstajali i razvijali se… doduše na različitim modelima upravljanja  i s različitim poslovnim filozofijama, ali i, kako vidimo, s različitim sudbinama.

Gospodarska kriza

Jedan od velikih problema za Todorića, nastao je kada su u Hrvatsku počeli dolaziti  veliki diskontni trgovački lanci,  poput Lidla, Interspara,  Kauflanda, Bille i sličnih, koji su imali i te kako debelu pomoć svojih država, jer su preko njih izvozili krize iz svojih zemalja i otvarali radna mjesta u njima, čime je razbijen Konzumov monopol. Da stvar bude još gora, tim tvrtkama su njihove financijske potrebe servisirale banke iz njihovih zemalja, i to po povoljnijim uvjetima od onih koje su te banke nametale Todoriću, što se potom odrazilo i na cijenu robe.

  Nemalo čuđenje je izazivala kod naših kupaca pojava robe stranih proizvođača, koja je preplavila  police stranih trgovačkih lanaca, a koja je bila znatno jeftinija od domaće robe, pogotovo one kod Todorića. A ta je strana roba bila toliko jeftinija da nikome nije bilo jasno kako su iz tih cijena uopće podmirivali transportne troškove ili troškove ambalaže…
A onda je još  izbila i gospodarska  kriza, a kriza je za gospodarstvo isto što i zima za sva živa bića u slobodnoj prirodi: ispit sposobnosti za preživljavanjem u najtežem vremenu – ultimativna provjera u najzahtjevnijim uvjetima, uz minimalne resurse. A to mogu izdržati samo oni  najzdraviji… pogotovo ako se kriza otegne, kao što se kod nas i dogodilo…

Velik problem Todorićevom carstvu koje, ipak, živi od one vojske blagajnica u njegovim marketima, svakako je bio iznenadni pad kupovne moći građana, kao posljedica krize. To se odmah odrazilo na bilancama, kao potreba za iznalaženjem dodatnih izvora sredstava, kako bi se mogle servisirati financijske obveze carstva, ali i nove akvizicije.

S dobavljačima roba bilo je još i lako izaći na kraj, ucjenjujući ih na pristajanje na bezobrazno visoke rabate i još bezobraznije dugačke rokove isplate koji su, zbog kumulativnog djelovanja, mnoge poslali „pod led“. Istodobno su s državom prešutno ugovorene odgode plaćanja poreza i koncesija na neodređeno vrijeme, a kad se svega toga nakupi, tražit će se otpis, a drugi dan i isplata subvencija.

Međutim, s  bankama je bilo drukčije. One su nanjušile priliku za stvaranje ekstra dobiti, pa su se uvjeti pod kojima je Agrokor dolazio do svježeg novca, iz kredita u kredit – pogoršavali.
I tako je počeo Todorićev hod po mukama, zvan reprogramiranje kredita: VTB Bank, Credit Suisse (London), Goldman Sachs International Bank, J. P. Morgan Securites, Sberbank Europe i of Russia… a glasine o mogućem potopu postajale su sve češće, glasnije i  izvjesnije. I onda je sve puklo lani, kada Agrokor nije mogao ni uz pomoć investicijske banke Goldman Sachs dobiti ništa za emisiju vlastitih obveznica s kojima je Todorić mislio reprogramirati, po tko zna koji put, dugove svojeg koncerna. Na kraju mu je ostao  Sberbank, koji je najmanje iz ekonomskih, a najviše iz političkih razloga, postao najveći Agrokorov skrbnik i sada drži  gotovo 90 posto njegovog duga.

Gdje je nestao novac?

Tako je Todorić, zapravo, od 2000. i prve odbijenice zahtjeva za kredit, pa do nedavno,  rezao nogavice kako bi pokrpao rupe na turu i tako se sada našao  u situaciji da nogavica više nema, a rupe, veće nego ikada, zjape li, zjape i sada je svemu došao kraj…

No, propast Agrokora, ovakvog kakvog smo do sada poznavali, nije samo Todorićev problem, jer nameće i pitanja o funkcioniranju naše države, od kojih je jedno od najvažnijih – može li se u njoj uopće baviti ozbiljnim gospodarskim djelatnostima? Jer, ako propada najveća kompanija u ovom dijelu Europe, kompanija koja u svom vlasništvu ima najbolje brendove  u Hrvatskoj i okolnim državama, tko onda može opstati? Očito je da ni brendovi kao PIK Vrbovec, Konzum, Mercator, Jamnica, Ledo, Frikom, Sarajevski kiseljak, PIK Vinkovci, Tisak… ne mogu držati glavu kompanije iznad vode.

Pa ni uz pomoć ozbiljnih Vladinih subvencija, beskamatnog i prisilnog financiranja Todorićevih apetita  iz dobavljačkih novčanika, podmirivanja njihovih obveza vlastitim bonovima što nije ništa drugo do siva emisija novca, uštimavanja tečaja kune, te toleriranja neplaćanja poreza. Sve je to država tolerirala Todoriću, kao mjeru obrane od sve agresivnije ino konkurencije. Istodobno je poznata Todorićeva opsjednutost najnovijim tehnologijama koje je uvodio  u svoja poduzeća i uz pomoć kojih je uspijevao postizati svjetske norme produktivnosti. No, na kraju mu ni to nije pomoglo…
Todorić je vukao neke jako loše poteze i u jako loše vrijeme i to prilično dugo. No, ni oni sami ne bi mogli dovesti do ovakvih tektonskih poremećaja u kompaniji i potrese u hrvatskom gospodarstvu, s epicentrom u  zagrebačkom Ciboninom neboderu.

Izgleda da odgovor na  pitanje svih pitanja – gdje je nestao sav onaj silan novac – a riječ je o milijardama,  koje je država uložila u Agrokor putem subvencija, oprosta poreza i na druge načine, a mali i veliki dobavljači svojim beskamatnim kreditiranjem,  nikada nećemo dobiti… Jer, taj novac su požderale inozemne banke sistemom deranja kože Todorićevom koncernu. One su, primjera radi, Lidlu i sličnima davale kredite s 0,5 ili najviše 1 posto kamata, dok su Agrokoru uzimale i 10 posto.

A to su mogle činiti samo zato što su se njihove države pobrinule da im funkcionira cijeli ciklus, od proizvodnje do prodaje. Tako u tim zemljama nisu propadali ni mljekari, ni stočari, ni ratari kao kod nas, jer su se pobrinule stvoriti efikasne metode proizvodnje koje uključuju i kontrolu dodjele sredstava. Za razliku od nas koji smo u jednoj dekadi uložili oko 36 milijardi kuna u poljoprivredu  i stočarstvo i za to dobili rekordno nisku proizvodnju, pa uvozimo sve i sva. Istodobno, poticaje godinama dobivaju vlasnici pustopoljina, šikara i nepostojećih stada.

Agrokor i Hrvati

A banke koje su ispod cijena kapitala na tržištu patriotski financirale svoje zemljačke trgovačke lance, novac poklonjen njima, nadoknađivale su u bilancama, iz kamata na zajmove koje je plaćao Agrokor. Tako se lijepa svota odlila iz Hrvatske, što i nije ništa novo…

Agrokor je tako samo podijelio sudbinu svih obespravljenih građana Hrvatske koje su HNB i sve vladajuće garniture gurnuli u dužničko ropstvo, pa je i njemu stigla svojevrsna ovrha. Ovakav sistem kakav odnarođene i veleizdajničke strukture u Hrvatskoj protežiraju i guraju već dva desetljeća, nije uništio samo svog miljenika, Todorića. Pojeo je on prvo male, pa srednje, a sada jede  i svoja najveća čeda… a Vlada i Sabor se bave populističkim kozmetičkim promjenama koje je najbolje artikulirao Petrov kroz osvetnički slogan: „Nećemo spašavati Todorića, već Agrokor…“ Pa će po sistemu, „sjaši Ante da zajaši Mante“, dovesti druge vlasnike.

A dok koncern ne otplati sve nagomilane kredite, u igri će biti iste one banke koje su ga i oderale. Samo, kolike će onda biti kamate? I gdje ćemo biti mi u toj priči…

Facebook Comments

Loading...
DIJELI