DUBINSKA ANALIZA POSLJEDNJIH TEATRALNIH SUKOBA: Milanovića kakvog sada poznajemo stvorio je general Kotromanović!

Sva relevantna javna istraživanja pokazivala su dosad kako Hrvati vole svoju vojsku te kako joj, od svih državnih institucija, najviše vjeruju. U navedenim istraživanjima Sabor, Vlada, predsjednik i općenito političari bili bi na dnu ljestvice rejtinga. U gornjem dijelu ljestvice godinama je neupitno stajala Hrvatska vojska. Logično, uspomene na Domovinski rat kod velikog dijela stanovništva još su svježe. U tom vremenu narod se emotivno vezao za vojsku koja mu je branila život i opstojnost, u njoj je vidio utočište i jedini siguran oslonac u vrtlogu rata, uništenja i nesigurnosti.

Nakon rata dio medija uporno je nastojao kriminalizirati HV kao potencijalnog destabilizatora društva, pogotovo nakon parlamentarnih izbora 2000. Mediji su u tom vremenu doveli histeriju do vrhunca optužujući HV kako priprema državni udar na novoizabranu vlast. Nedugo nakon toga slijedilo je famozno prisilno umirovljenje grupe generala koji su potpisali pismo u kojem su pozvali na zaštitu digniteta Domovinskog rata.

Upravo to vrijeme obilovalo je novinskim prilozima i reportažama u kojima se HV kriminalizirao do te mjere da je, čitajući navedene članke, bilo teško razaznati tko je agresor, a tko žrtva u Domovinskom ratu. Pa ipak, unatoč svoj sili članka, unatoč svim uloženim sredstvima u medijske kampanje, Hrvati su i dalje voljeli svoju vojsku. Povjerenje u nju, kao instituciju, nije bilo narušeno.


Nakon što su vidjeli kako medijska kampanja sotoniziranja vojske ne daje željeni učinak, naglo je prestao bilo kakav interes za vojsku. Prevladalo je mišljenje kako je dovoljno oslabljena umirovljenjem ratnog kadra te kako ubuduće treba imati tek paradnu ulogu. Vojni proračun je iz godine u godinu smanjivan, a za ministre su postavljani bezlični aparatčici koji su slijepo izvršavali naredbe predsjednika vlada.

Ni jedan od ministara obrane u razdoblju od 2000. do 2011. nije ostavio dublji trag u oružanim snagama. Njihov grijeh je prije svega grijeh nečinjenja jer te godine možemo slobodno nazvati izgubljenim godinama za HV. Prekretnicu donosi ni više ni manje nego Zoran Milanović imenovanjem ratnog zapovjednika Ante Kotromanovića za ministra obrane. Milanović u tom trenutku ne poznaje vojsku niti se namjerava njome baviti. Međutim, potrebna mu je jaka osoba kako bi amortizirala udar zdesna na njega i njegovu vladu.



Idealan čovjek za to je Ante Kotromanović koji je još za Račanove vlade, kao alkarski vojvoda, vodio prosvjede protiv uhićenja i procesuiranja generala Mirka Norca. Mandat Ante Kotromanovića vojska pamti po odricanju, rezanju materijalnih prava vojnika, nestašicama, pa i po svojevrsnoj krizi cijelog sustava. Ukratko, Hrvatsku je pogodila teška ekonomska kriza i u takvim okolnostima vojni proračun je prvi na udaru.

U vojsci Kotromanoviću zamjeraju da je olako pristajao na rezove tadašnjeg ministra financija Slavka Linića. No, iako u tom trenutku nepopularan, Kotromanović će postaviti temelje nekih ključnih vojnih nabava koje će biti realizirane za mandata ministra Krstičevića. Projektima nabave Panzerhaubitze 2000 iz Njemačke, helikoptera Kiowa Warrior iz SAD-a i gradnje obalnih ophodnih brodova temelji su udareni upravo za mandata Ante Kotromanovića. Također, utjecaj Ante Kotromanovića na politički razvoj Zorana Milanovića uvelike će odrediti današnju hrvatsku političku scenu.

Praksu postavljanja ratnih zapovjednika za ministra obrane nastavlja i Andrej Plenković u svojoj prvoj vladi. General Damir Krstičević preuzima resor obrane u dosta povoljnijim ekonomskim okolnostima. Vojnicima vraća sva materijalna prva koja su im ranije oduzeta, nastavlja i realizira sve planove vojnih nabava kojima je temelj udario Kotromanović. Krstičević započinje i veliki projekt nabave novog borbenog zrakoplova za HRZ, međutim, pokazat će se kako je savezništvo u međunarodnim odnosima jedno, a ekonomski interes velikih korporacija nešto sasvim drugo.

 

Propast posla s nabavom F16 Barak znatno je oslabio Krstičevićevu poziciju kao ministra, a dvije fatalne nesreće koje su potom uslijedile u HRZ-u okončale su njegovu ministarsku karijeru. Iako je između Kotromanovića i Krstičevića često dolazilo do javnih polemika, pa i pravih malih okršaja, ova dva ministra su se, nakon dugo vremena, pokazala kao izvrstan politički izbor na čelu MORH-a.

Međutim, Andrej Plenković u drugom mandatu radi zaokret i umjesto da postavi nekog novog sposobnog ratnog zapovjednika, na čelo MORH-a dovodi administrativnog službenika. Sam Mario Banožić je na početku svog mandata rekao kako ministar može biti svatko tko ima potporu predsjednika Vlade. Tada smo ga upozorili kako to baš nije najsretnija formulacija te kako o resoru koji preuzima, pogotovo osjetljivom resoru kao što je resor vojske, mora nešto i znati.

Odmah nakon dolaska u resor izvještaji su govorili kako Banožić manjak stručnog autoriteta nadoknađuje političkim autoritetom. Mandat Marija Banožića na čelu MORH-a vjerojatno bi bio solidan jer je gospodarska situacija dosta povoljna, a i vrlo je izgledna realizacija nabave eskadrile borbenih zrakoplova. I ministar je u hodu pohvatao ključne informacije o sustavu i uhodao se.

No najveći problem Marija Banožića nije nedostatak znanja o resoru vojske, nego novi Zoran Milanović na Pantovčaku. Da je kojim slučajem na mjestu predsjednika Republike Ivo Josipović, Banožić bi izvrsno s njim koegzistirao. Upravo zbog karakternih osobina Ive Josipovića koji se nije previše bavio vojskom, koja ga je, budimo iskreni, plašila.

 

Ključnu ulogu u političkoj evoluciji Zorana Milanovića odigrao je Ante Kotromanović. On ga je i zainteresirao za vojsku, a potom je Milanović postao predsjednik države te mu je jedna od ključnih nadležnosti upravo – nadležnost nad vojskom. Gotovo da nema značajnije obljetnice iz Domovinskog rata, a da joj ne prisustvuje predsjednik Republike. Milanović je živo zainteresiran i za materijalno stanje vojske pa je tako nedavno izvrsno primijetio kako ne želi “da naše oklopno-mehanizirane brigade budu glineni golubovi jer nemamo protuzračne sustave kojima ih možemo štititi”.

Još u predsjedničkoj kampanji, kada je aktualna tema bilo povlačenje HV-a iz Afganistana, napisao sam kako će Zoran Milanović, ako postane predsjednik Republike, biti izvrstan odvjetnik vojske upravo zbog svog temperamentna i karaktera. Milanović danas, kao vrhovni zapovjednik, vojsku doživljava kao nešto svoje o čemu se on mora brinuti. Pritom će svakog onoga tko mu stane na put u njegovim naumima, kao što je sada slučaj s Banožićem, napasti iz svih oružja.

Ono što nije dobro jest to što je Milanović u sukob s Banožićem uveo načelnika Glavnog stožera, admirala Hranja. Pogotovo nije dobro da Hranj, u ime Glavnog stožera HV-a, izdaje priopćenja o jednom političkom sukobu. Kada građani čuju da Glavni stožer izdaje javno priopćenje o političkim zbivanjima u zemlji, to je alarmantno i može djelovati uznemirujuće.

Hrvatska nije neka afrička zemlja u kojoj vojska daje ocjene rada vlade. Podsjetimo, zbog jednog priopćenja početkom 2000-ih, tadašnji predsjednik Mesić umirovio je sedam generala. Je li Hranj imao razloga reagirati na Banožićeve prozivke? Možda i je, možda se nepravedno osjećao prozvanim, ali ne smije reagirati. Vojska je uvijek tu da trpi i šuti.

Nedavni događaji na relaciji MORH – Glavni stožer – predsjednik Republike mogli bi, s jedne strane, narušiti status i ugled koji HV ima u narodu. Međutim, s druge strane, natjecanje i dokazivanje koje traje između ključnih čimbenika sustava moglo bi vojsci priskrbiti toliko potrebna materijalna sredstva. Sam Milanović je nedavno izjavio kako će na idućoj sjednici Vijeća za obranu na dnevni red staviti pitanje sustava koji nedostaju vojsci te postaviti pitanje – zašto ih vojska još nema? Iz svega navedenog moglo bi se zaključiti kako ni ovaj sukob nije toliko loš koliko na prvu izgleda. Pogotovo ako ne prijeđe točku dobrog i zdravog ukusa. A da se to ne bi dogodilo, svi akteri bi trebali stati na loptu.

 

Facebook Comments

Loading...
DIJELI