EKONOMSKI ANALITIČARI TVRDE: Hrvati su nezaposleni ne zato što nema posla, već zato što ne žele raditi

Photo: Davor Puklavec/PIXSELL

Hrvatska s jedne strane usprkos pandemiji vapi za brojem radnika, a s druge prema najnovijim podacima Eurostata zauzima uvjerljivo drugo mjesto prema broju radno sposobnih, a neaktivnih stanovnika u EU, odmah iza Italije, piše Lider.

Iako stručnjaci sugeriraju da nije lako utvrditi zašto Hrvatska uporno ima toliki nesrazmjer između potrebne i aktivne radne snage, neke se zaključke može izvući iz dostupnih podataka.

Promjena strukture lokalnoga gospodarstva i s tim povezanim nedostatkom vještina i iskustva, diskriminacija prema različitim osnovama i neuspjelo traženje posla, samo su neki od njih.

Službeni podaci pokazuje kako se udio radno sposobnih, ali neaktivnih stanovnika uredno smanjuje, pa je tako u Hrvatskoj prošle godine neaktivno bilo 32,9 posto radno sposobnog stanovništva (15 – 64 godine), što je 0,6 posto manje u usporedbi s 2019., ali i znatno manje od 37,4 posto od 2002. godine.

Usprkos tome, udio neaktivnih radnika tvrdoglavo Hrvatsku drži pri vrhu liste, a razloga za to je mnogo, iako nisu svi specifični za Hrvatsku. Broj zaposlenih je slijedom državnih mjera uglavnom očuvan tijekom prošle godine, a neočekivano brz ekonomski oporavak vratio nas je na staro u pogledu manjka radnika u određenim sektorima. Štoviše, dva razorna potresa dodatno su povećala potrebu za radnicima u građevinskom sektoru, koji je i prije toga muku mučio s nalaskom radne snage.



Bivši ravnatelj Državnog zavoda za statistiku Marko Krištof tvrdi da iz statističkih podataka nije moguće utvrditi razloge ekonomske neaktivnosti, ali ističe pitanje spremnosti radno sposobnih na rad. Primjerice, usprkos smanjenju broja neaktivnih osoba u dobnoj skupini 20 – 64 tijekom 11 godina za 14 posto, s prosječno 790.750 tisuća 2010. na 680.000 prošle godine, posebno u oči upada podatak da u dobnoj skupini od 25 do 49 godina, dakle među ljudima u naponu snage, među radno neaktivnima čak 69,6 posto ne želi raditi, a taj postotak za one u rasponu od 50 do 64 godine starosti penje se na iznimno visokih 84,2 posto.

U Hrvatskoj gospodarskoj komori potvrđuju Krištofovu tezu da neki ljudi jednostavno ne žele raditi, ali i nude razloge za takvo stanje poput povoljne financijske situacije u obitelji (primjerice, kućanice kao uzdržavani članovi obitelji), korisnika socijalnih transfera, prijevremeno umirovljenih (bilo slijedom vlastitog odabira zahvaljujući povoljnim otpremninama, bilo prisilno), pripadnika sive ekonomije te rentijera, što u hrvatskom slučaju, dobro je poznato, obuhvaća velik dio stanovništva.

Nebojša Stojčić, prorektor za poslovanje na Sveučilištu u Dubrovniku ne propušta spomenuti rentijerski mentalitet, nešto specifičniji za ovo podneblje zahvaljujući razvijenom turističkom sektoru. Rentijerska ekonomija, smatra, umanjuje sklonost traženju formalnog zaposlenja pa uzroke neaktivnosti dijelom trebamo tražiti i u rastu apartmanizacije.

Osim toga, visoka stopa neaktivnosti u Hrvata proizlazi iz obrazovnog sustava koji ne ‘proizvodi’ radnu snagu potrebnu tržištu rada, nastavlja Stojčić koji kaže da s jedne strane imamo nedostatak kadrova koje tržište traži, a s druge u pojedinim područjima iz sustava izlazi veći broj učenika i studenata nego što ih tržište može apsorbirati.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI