U poniznom obraanju parlamentu, Santer je ponudio ‘politiku nulte tolerancije protiv prevare’. Ali neposredno prije glasovanja promjenio je plou. Nakon sastanka s Pauline Green u strasburškom Hiltonu, koje su zabilježile kamere jedne njemake televizije, zaprijeto je, da e, ako eurozastupnici budu glasovali protiv ijednog povjerenika, dati ostavku i odvesti Komisiju sa sobom
Kako pišu Booker i dr. North u svojoj uspješnoj analizi prijevara EU “Velika obmana – tajna povijesti EU”, uzimanja novca od siromaha u Ruandi i Burundiju od strane povjerenica , zapošljavanja prijatelja i ljubavnika s izdašnim plaćama od strane čelnika EU, 1. siječnja 1999. više od 30.000 ljudi pridružilo se uličnom slavlju pred Europskom centralnom bankom u Frankfurtu, kako bi obilježili pokretanje eura i prve gospodarske unije u Europi nakon Rimskog carstva.
Orkestar je zasvirao živahnu melodiju da bi obilježio taj povijesni dan, pišu Booker I dr. North. Zanimljivo, to nije bila Beethovenova “himna EU”, već Land of Hope And Glory. Iza euforije je ipak bila sjena predstojećeg glasanja o povjerenju u Europskom parlamentu. Komisija je odabrala taj trenutak da objavi da je van Buitenenu oduzela pola plaće. Nikome se nije sviđala ideja o komisiji bez vodstva tako brzo nakon pokretanja eura, pa je Schröder ponudio slamku spasa predlažući da optužbe istraži neovisni istražni odbor. U poniznom obraćanju parlamentu, Santer je ponudio ‘politiku nulte tolerancije protiv prevare’. Već je bio spreman preuzeti svoj dio odgovornosti za krizu povjrenja koja je ‘nastala između nas’. Ali neposredno prije glasovanja promjenio je ploču. Nakon sastanka s Pauline Green u strasburškom Hiltonu, koje su zabilježile kamere jedne njemačke televizije, zaprijeto je, da će, ako eurozastupnici budu glasovali protiv ijednog povjerenika, dati ostavku i odvesti Komisiju sa sobom. Kockanje se isplatilo. Nespreman na izazivanje krize, parlament je odustao od prijedloga i umjesto toga pristao da istragu vodi ‘Odbor mudraca’.
U ako stabiliziranoj situaciji Fischer je parlamentu iznio njemačke planove predsjedavanja. Govoreći o pokretanju eura istaknuo je: “Ovaj čin stvara novu političku dimenziju. Valuta, sigurnost I ustav su tri ključne komponente suvereniteta modernih država i uvođenje eura predstavlja prvi korak prema njihovom objedinjavanju u EU”.
Na trenutak pažnja je ipak skrenuta na bliže krize dok su se NATO snage pod američkim vodstvom pripremale na intervenciju spašavanja Kosova od srbijanskog etničkog čišćenja. Napetost je rasla I oko Iraka. Dok su američki i britanski avioni bombardirali protuzračne instalacije podržavajući proglašene ‘zone zabrane leta’, Chirac se snažno protivio englesko-američkoj osovini. Dok su ministri poljoprivrede održavali završne pregovore oko reformi CAP-a,30.000 bijesnih seljaka okupilo se u Bruxellesu dajući mnogo posla specijalnoj policiji. Do završetka pregovora u kojima je Francuska glatko odbila sva smanjenja, reforma osmišljena radi smanjenja potrošnje, povećala ju je za milijardu funta.
Britanski minister poljoprivrede Nick Brown proglasio ju je “dobrim poslom za porezne obveznike, poljoprivrednike, potrošače i selo”, a Times ju je progalsio “sprdnjom”. Onda je 15. Ožujka objavljen parlamntarni zvještaj o prevari I Komisiji. Bila je to bomba koja je u osnovi potvrdila sve van Buitenenove navode. Najpogubnije od svega, “Mudraci” su otkrili “rastuću nevoljkost među članovima hijerahije da priznaju svoju odgovornost”. To je bilo dovoljno. Radije nego da se suočavaju s poniženjem galsovanja, 16. Ožujka je cijeli Kolegij povjerenika Komisije dao ostavku. Dok su vijesti bljeskale Europom, kriza je proglašena “najvećom u 42-godišnjoj povijesti EU”. Santer je bio fatalno oslabljen. Zato se berlinsko Europsko vijeće dogovorilo da ga zamjeni jedinim službenim kandidatom romanom Prodijem. Unatoč tome što su kod kuće mučili stalnim sumnjama za korupciju, zbog koje je dva puta bio pod istragom lokalnih tužitelja, pozdravljalo ga je cijelo Vijeće, posebno blair koji ga je čudno opisao kao “osobu visoke kvalitete”. Bilo je, naime raznih optužbi protiv Prodija, od kojih je najozbiljnija bila ona da je osmadesetih kao premijer pokušao jeftino prodati prehrambeni konglomerat SME svom političkom pajdašu za upola manju cijenu od prave vrijednosti. Silvio Berlusconi uletio je s puno boljom ponudom i očito je podmitio suca da stopira Prodijev dogovor što će izazvati stalne sukobe među njima dvojicom. Dok su njemački poljoprivrednici vozili 400 traktora po berlinskim ulicama, a 2000 novinara u šatoru za medije čamilo zbog nestanka struje, Vijeće se bacilo na Agendu 2000. Dogovor nije postignut do pet ujutro, nakon vratolomnih 20 sati vijećanja. Izvorni prijedlozi ‘reformi’ koje je dala komisija, već razvodnjeni na Vijeću za poljoprivredu, sada su dodatno ublaženi što je rezultat pregovora pretvorilo u smijuriju. Ne samo da je povećana potrošnja koja se trebala smanjiti, već je dogovor zaključen do 2006., uz reviziju na sredini tog razdoblja 2002. kojom će se moći napraviti ‘korekcije kursa’. Prodi je 13. Travnja iznio svoju viziju Europe. Jedinstveno tržište, izjavio je, bila je tema 90-tih, sad se moramo suočiti s teškom zadaćom kretanja prema ekonomskom I političkom jedinstvu. Europa, rekao je, treba ‘snažnu vladu’ za donošenje ‘čvrstih odluka’. U tome nije bilo ni nagovještaja prihvaćanja federalne Europe izgrađene na njemačkim linijama. Prodi je zatim najavio ‘logičan idući korak ‘prema zajedničkoj obrambenoj politici. Jednoga dana, rekao je, bit će neizbježno da vojnike država sudionica u borbu pod europskom zastavom pozove europski zapovjednik.
Samo dva dana ranije Blair je pozvao na veću integraciju u obrambenoj industriji i javnoj nabavi I govoreći o ratu koji je još bjesnio na balkanu, rekao: “ako smo prije imali sumnja o tome, Kosovo ih je trebalo ukloniti”. Na istu temu nadovezali su se Schröder i Chirac u Toulouseu na francusko-njamačkom summitu. Na Blairovo razočarenje, udružili su se u prihvaćanu potrebe za odovjenim europskim snagama – “Eurocorps” pogodnim za brzo upućivanje mirovne misije u krizna područja. Kelnsko europsko vijeće u lipnju dalo je živu sliku rastućeg jaza između teorije I prakse. Euro je bio pred prvom pravom krizom izazvanom talijanskim kršenjem ograničenja proračunskog deficit. Kad je Italiji dopušteno da poveća deficit, tržišta su počela strahovati da će se politici dopuštati podrivanje strogih disciplina u upravljanju novom valutom. Rezultat je bio pad eura ispod 1,05 dolara, čime je njegova vrijednost pala za 11 posto u pet mjeseci. Predsjednik udruge europskih trgovinskih I industrijskih komora Jörg Mittelsten Scheid nije bez razloga očajnički komentirao ishod Vijeća kao “jadan, kako se i očekivalo”. Vijeće je svakako pokazalo jaz između svojih ambicija i sposobnosti ispunjavanja obveza. Odlučivši da EU ‘mora raspravljati o svojoj zajedničkoj vanjskoj I sigurnosnoj politici’ Vijeće je španjolskog glavnog tajnika NATO-a Javiera Solanu imenovalo svojim ‘visokim predstavnikom’, zapravo prvim ministrom vanjskih poslova EU.
Ali, za Vijeće je jedna stvar bila imenovati visokog predstavnika I svečano razmotriti izvještaje o širenju uloge Eu u vanjskim poslova od ‘summita’ planiranih s Washingtonom I japanom do balkanskog pakta o stabilnosti kojim se EU nadala nadzirati obnovu Jugoslavije nakon završetka rata!
Druga stvar je bila priznati da samo Vijeće jednostavno nema ‘nužna sredstva’ za provođenje svih tih ambicioznih politika. Ništa neće okrutnije razotkriti tu nedoraslost od rata na Kosovu koji se bližio vrhuncu. Unatoč ukupnim troškovima obrane članica od 120 milijardi funta, blizu 60 posto američkog vojnog proračuna, kojim se održavalo vise od dva milijna vonika pod oružjem, europski domet ‘izvan arene’ bio je manji od 10 posto američkog. Stoga su američki bombaredri bili ti koji su tjerali Miloševića za pregovarački stol pod okriljem NATO-a, dok su se ‘Europljani’ tek prepirali o tome što slijedeće treba napraviti. Britanija je bila spremna poslati vojsku, njemačka nije, Franucska se dvoumila, Italija je predlagala privremeni prekid bombardiranja, a Austrija niej dopustila NATO avionima da koriste njezin zračni proctor.
Eu lideri nisu ostvarili ni svoje ambicije za ‘Europsski sustav satelitske navigacije’ (GALILEO) koji bi konkurirao američkom sustavu GPS. Dok su SAD financirale svoje stelite prihodima od poreza, dajući slobodan pristup svim pridošlicama, Europsko vijeće moglo se samo nadati da će se financiranje ‘uvelike iz privatnih izvora’ moći refundirati iz naplata korisnicima Galilea. Slično tome, iako je Vijeće odlučilo da se transeruopska mreža mora požuriti I da svaka škola u EU mora dobiti pristup internet, njegovo oslanjanje na čalnice I njihovu volju za financiranjem tih planova značilo je da je bilo malo izgleda za njihovo ispunjavanje. Na izborima za Europski parlament – pridružili su se dva nova člana iz osramoćene bivše Komisije – Bonnino i Santer. Prodi je potvrdio 20 članova nove Komisije, koji su predstavljeni kao ‘nova vlada’. Deset dana ranije, neposredno nakon što je objavio njihova imena, Julian Coman iz Sunday Telegrapha izvjestio je da ‘Prodi planira najveću centralizaciju u povijesti briselske politike’. Namejravao je ‘oblikovati svoju administraciju kao nacionalnu vladu’ dodjeljujući si ’premijersku ulogu bez presedana’ stvarajući od Bruxellesa centar moći ravan Londonu, Parizu I Berlinu…(nastavlja se)