EUROAZIJSKO GEOPOLITIČKO PRESLAGIVANJE: Ojačali anglosaksonski blok opkoljava i izolira Njemačku

de.wikipedia.org

Mnogi analitičari u korelaciju dovode dva povijesna povlačenja - Cameronov Brexit i Wilsonovo povlačenje istočno od Sueza. Wilsonov potez bio je primarno sračunat na prebacivanje britanskih snaga iz Azije i Bliskog istoka na europsku pozornicu radi podrške SAD-u i europskim saveznicima u sučeljavanju sa tadašnjom sovjetskom silom. Cameronov potez ponovo u dogovoru sa Washingtonom, treba osloboditi britanske snage, ali u obrnutom smjeru

Već duže vremena u Velikoj Britaniji uočavaju se signali namjere za povratkom na stare geopolitičke položaje negdašnjeg carstva, ili barem povrat na stanje prije glasovitog Wilsonovog “povlačenja britanskih snaga istočno od Sueza”. U siječnju 1968. godine, tadašnji britanski premijer Harold Wilson i njegov ministar obrane Denis Healey, objavili su, kako će se britanske trupe do 1971. godine potpuno povući iz svojih baza u Jugistočnoj Aziji, istočno od Adena, uključujući i trupe raspoređene u Maleziji i Singapuru, Perzijskom zaljevu i Maldivima. Masovno povlačenje snaga uistinu je izvršeno, a umjesto Wilsonove odrednice crte povlačenja „istočno od Adena“ uobičajio se izraz „istočno od Sueza“, koji je trebao dramatično ukazati na razmjere povlačenja i slom britanske kolonijalne politike. Britanske vojne snage i dalje su u većoj ili manjoj mjeri bile nazoćne u tom području, ali su trajne vojne baze ukinute.

U travnju 2013. godine britanski „think-tank“ „Royal United Services Institute“ objavio je, kako je Velika Britanija u procesu strateškog povratka na položaje „istočno od Sueza“. Prema tom izvješću, u tišini se obnavlja trajna britanska vojna nazočnost u Perzijskom zaljevu, u bazama u Ujedinjenim Arapskim Emiratima i Bahreinu. Posebice je indikativan dio izvješća “Royal United Services Institute“, u kojem se tvdi, kako London planira do 2020. godine glavninu svojih trupa iz Njemačke i Europe trajno prebaciti u svoje baze u Perzijskom zaljevu i strateško težište sa Europe repozicionirati na Bliski istok i azijsko-pacifičku regiju, radi potpore američkoj politici u sučeljavanju s Kinom. Istovremeno bi na tim prostorima osigurale potencijal blokade projekcije geoekonomskih i geopolitičkih interesa ojačale Njemačke i njom predvođene Europske unije. Britanske trupe, povučene iz Afganistana, također su većim dijelom rasopređene u zaljevske baze. Izvješće je koincidiralo s uspostavom britanskog regionalnog mornaričkog zapovjedništva (the Royal Navy’s UK Maritime Component Command -UKMCC) u Bahreinu, a krajem 2013. godine, načelnik britanskog Glavnog stožera general David Richards ustvrdio je, kako će „nakon Afganistana slijedeće mjesto koncentacije naše vojne sile biti u Zaljevu.“ I konačno, u prosincu 2014. godine britanski ministar obrane Michael Fallon potvrđuje otvaranje velike pomorske baze u Bahreinu i britanski povratak na stare pozicije: “Ova nova baza je na tragu trajne ekspanzije britanske ratne mornarice i omogućit će Velikoj Britaniji slanje većih ranih brodova i flotnih sastava, kako bi se ojačala regionalna stabilnost. Ponovo se vraćamo u Perzijski zaljev“. U svakom slučaju, otvoren je obrnuti proces Wilsonovom povlačenju – britanski povratak na položaje „istočno od Sueza“.

Stoga mnogi analitičari u korelaciju dovode dva povijesna povlačenja – Cameronov Brexit i Wilsonovo povlačenje istočno od Sueza. Wilsonov potez bio je primarno sračunat na prebacivanje britanskih snaga iz Azije i Bliskog istoka na europsku pozornicu, radi potpore SAD-u i europskim saveznicima u sučeljavanju s tadašnjom sovjetskom silom. Cameronov potez ponovo, u dogovoru sa Washingtonom, treba osloboditi britanske snage ali u obrnutom smijeru.

U prosincu 2016. godine, premijerka Theresa May, na Sumitu šest država Vijeća za suradnju u Zaljevu (Gulf Cooperation Council -GCC) predvođenih Saudijskom Arabijom, najavila je aktivniju i trajnu britansku vojnu ulogu na području Bliskog istoka i Perzijskog zaljeva, kako kroz vojnu suradnju s državama članicama GCC-a tako i kroz nazočnost britanskih vojnih snaga. Najavila je ukupna britanska ulaganja od 3 mlijiarde funti u sljedećih deset godina, na izgradnji obrambenog sustava i britanskih pozicija u toj regiji. Britanija jasno izražava želju za preuzimanjem uloge vodeće sile u Perzijskom zaljevu, u suradnji s naftnim divovima – arapskim monarhijama iz GCC-a, Saudijskom Arabijom, Ujedinjenim Arapskim Emiratima, Kuvajtom, Bahreinom, Omanom i Katarom, koji će omogućiti nadzor bliksoistočnog energetskog bazena i strateških smjerova koji povezuju Europu i Aziju. London je već sada, u zračnoj bazi Al Minhad, južno od Dubaija, u UAE bazirao RAF-ove borbene zrakoplove Tornado i Eurofighter Typhoon. Britanske pomorske snage baziraju se u omanskoj luci Duqm i u Bahreinu. Kolika je moć na tom prostoru raspoređenih zrakoplova svjedoči priopćenje ministarstva obrane Velike Britanije iz prosinca 2016. Godine, prema kojem su njihovi zrakoplovi u kampanji protiv ISIL-a izbacili i lansirali 11 puta više bombi i projektila nego na vrhuncu sukoba u Afganistanu. Britanska ratna flota ponovo se vraća i u Crno more, gdje šalje jedan od svojih najmodernijih ratnih brodova razarač HMS „Diamond“ (D34), respektabilnih protuzrakoplovnih i proturaketnih sposobnosti s ukrcanom satnijom marinaca.

Nova geopolitička dinamika euroazijskih prostora nakon jačanja angloameričkog bloka, razotkriva neospornu činjenicu, da sve najvažnije sile koje djeluju na tom prostoru, djeluju s imperijalnih pozicija i da se polako pretvaraju u nova carstva ili u replike negdašnjih carstava pred sam 1. Svjetski rat. Europska unija, htjeli to priznati ili ne, pod dominirajućim njemačkim utjecajem također ima skrivene ambicije prerastanja u imperijalnu silu. Turska, što god radila, uvijek ostaje geopolitička i geoekonomska sila oko koje će se svi otimati i ona, stoga, samouvjereno ulazi u novo euroazijsko preslagivanje s neskrivenim pretenzijama obnove utjecaja na prostorima Europe i Bliskog Istoka, koje je nekada imalo veliko Osmansko carstvo. Rusija, također, sve manje skriva svoje imperijalne ambicije koje su se iz njezinog djelovanja posljednjeg desetljeća jasno mogle iščitati. Ukupnost ruskih i turskih geostrateških aktivnosti na praktičnom planu, iskazuje se jednostavno kao stvaranje replika njihovih negdašnjih carstava. Na euroazijskoj sceni djeluje i sve usklađeniji blok anglosaksonskih pomorskih sila Rimlanda. Zabrinjavajuća je to i zapanjujuća preslika negdašnjih geopolitičkih postavki pred samo izbijanje Velikog rata. Povijest je, nažalost, pokazala, kako se sve mijenja osim borbe za bogatstva i vječnih geopolitičkih interesa pojedinih naroda, skupina i njihovih državnih entiteta. Ili, kako bi slavni američki književnik Mark Twain rekao, “povijest se ne ponavlja ali se savršeno rimuje“.



Na euroazijskim prostorima Rusija igra na projekciji svojih vječnih geostrateških interesa izlaska na Sredozemlje, od vremena Petra Velikog, Katarine Velike i njenog osvajanja Krima od Turaka 1783. godine, preko admirala Fjodora Ušakova i njegovih sredozemnih pohoda, do sovjetskih vremena admirala Sergeja Gorškova i Sredozemne eskadre. Njihovi geostrateški interesi relikt su starih ruskih imperijalnih težnji ovladavanja bazenom Crnog mora, strateškim tjesnacima Bosporom i Dardanelima, povezivanjem s pravoslavnim korpusom na Balkanu, od Rumunjske, preko Srbije do Grčke, izbijanja na toplo more Sredozemlja i, u konačnici, stvaranja nekog oblika novog mini Bizanta. Koliko se god to činilo nevjerojatnim, rusko carstvo je prije sto godina bilo nadomak tom cilju, kada je za vrijeme 1. Svjetskog rata, sa svojim saveznicma Francuzima i Britancima planiralo posljeratnu podjelu teritorija njemačkog saveznika – Osmanskog carstava. Prema tajnom britansko – francuskom sporazumu Sykes-Picot iz 1916. godine, kojem se pridružila i Rusija, za svoj doprinos pobjedi trebala je dobiti nadzor nad Bosporom i Dardanelima i dijelovima crnomorske obale, koji bi joj omogućili povezivanje s naklonjenim balkanskim državama. Izbijanjem revolucije, nova komunistička vlast izvela je Rusiju iz rata i javno objavila u glasilu „Pravda“ ruski primjerak ugovora, želeći pokazati imperijalistički karakter rata. Vjerojatno jedina ekskluziva koju je „Pravda“ ikada objavila, nije spriječila realizaciju sporazuma pa su Britanci i Francuzi, držeći se sporazuma, ustinu međusobno razdjelili svoj dio plijena na bliskoistočnim turskim posjedima. Svoju posebnu pozornost moderna ruska geopolitika ponovo je usmjerila prema prostorima jugoistočne Europe gdje se sve više zakuhava i sve veći broj utjecajnih analitičkih organizacija i think tankova predviđa daljnju eskalaciju do razine oružanih sukoba na razmeđi globalnog rata Zapada i Rusije. Tako “Rand Corporation”, analitička tvrtka koja se bavi stvaranjem dugoročnih prognoza i scenarija, uglavnom za oružane snage SAD-a, u ožujku prošle godine u javnost pušta svoju procijenu, prema kojoj se povezivanje Rusije sa Srbijom i srpskim entitetom u BiH iskazuje kao preduvijet širenja ruskog utjecaja na jugoistok Europe i prema stoljetnoj viziji dalje do izbijanja na Sredozemlje. “Rand Corporation“ procjenjuje ruske opcije i upozorava kako bi ruska vojska “za 48 sati mogla izvesti proboj do Jadranskog mora, a da pri tom NATO u ovom trenutku nema efikasan način zaustavljanja tog proboja. Proboj bi išao preko Bugarske i Srbije i Europu bi presjekao na pola.” Nije stoga čudno da iskusni američki strateg i vojni analitičar Daniel Sukman iz „ Army Capabilities Integration Center“, Zapovjedništava za trening i doktrinu američke kopnene vojske (U.S. Army Training and Doctrine Command- TRADOC), s ratnim iskustvom časnika elitne 101. zračnodesantne divizije i službovanja u stožeru američkog zapovjedništva u Europi (United States European Command -EUCOM), u analizi za “The National Interest” procjenjuje, kako će američke vojne snage u bliskoj budućnosti morati biti angažirane u borbenim operacijama na Bliskom istoku, ali i na obrani europskog mosta prema Bliskom istoku – Balkanu. Prema Sukmanu, Bliski istok i prostor Balkana, s državama nastalim nakon raspada Jugoslavije, regije su s trenutačno najvećim ratnim potencijalom. Sukman, također, europski koridor prema Bliskom istoku vidi kao središnju točku budućeg sukoba, kako na njegovom europskom prilazu tako i na njegovim bliskoistočnim vratima. Na tim prostorima Rusija i Turska sada plešu po granicama svojih negdašnjih interesnih zona i granica svojih imperija za koje smo odavno mislili da su stvar prošlosti.

Nakon desetljeća manje više pasivne vanjskopolitičke aktivnosti, zaokupljenje sukobom s Grčkom oko otoka u Egejskom moru i Cipra, Turska je padom Berlinskog zida i urušavanja dotadašnje globalne geopolitičke konstrukcije, a posebice nakon političke prevage Erdoganove Stranke pravde i razvitka (AKP), početkom prošlog desetljeća potpuno preokrenula svoju vanjskopolitičku agendu. Sukob s Grčkom je smirila i potom zamrznula te se aktivno uključila u europska i bliskoistočna zbivanjana na krilima nove strateške koncepcije prisutnosti na svim područjima negdašnjeg Osmanskog carstva. Istovremeno s jačanjem tog svojevrsnog neoosmanizma na vanjskom planu, Erdoganova vlada uspjela je na unutarnjem planu oslabiti, a potom potpuno isključiti ulogu vojske iz političkog života Turske, koja je još od Ataturkovih vremena imala ulogu zašitinika sekularnog karaktera države. Od protivnika optuživana za islamizaciju države i društva i autoritativno vladanje, Erdoganova administacija od 2003. godine stabilizirala je gospodarstvo i pokrenula oporavak, pa je stopa BDP-a u prosjeku rasla više od 5 posto godišnje, gospodarstvo ušlo u krug 20 najmoćnijih u svijetu, a turske tvrtke samouvjereno su izašle na regionalno i globalno tržište.

Gospodarski uzlet i konačni obračun sa sekularnim kadrovima u vojsci, kada su mnogi generali završili po zatvorima, sekularnom oporbom i islamističkom konkurencijom Muhammeda Fethulaha Gulena, čiji se posljednji politički sljedbenici ovih dana masovno uhićuju, i ustavno jačanje uloge predsjednika države gotovo do razine moći negdašnjih sultana, omogučili su Erdoganu dominaciju njegove agende razvoja turske unutarnje i vanjske politike. Turskoj politici takvo jedinstvo geostrateških promišljanja bio je nužan preduvjet za pretvaranje Turske u regionalnu silu s globalnim ambicijama. Sve što se od dolaska Recepa Erdogana na vlast 2003. godine do danas događalo u turskoj unutarnjoj i vanjskoj politici, bilo je usmjereno upravo tom cilju -uspostavi turske dominacije nad svim prostorima na koje se protezalo Osmansko carstvo i time činjenicom efetivnog utjecaja na toliko velikom prostoru prerastanja Turske iz regionalne u globalnu silu.

Baš kako je još 2001. Godine, u knjizi „Strateška dubina, međunarodni položaj Turske“ (Strategik Derinlik, Turkiye’nin Uluslararasi Konumu) predvidio i definirao čelnik katedre za međunarodne odnose Beykent sveučilišta u Istanbulu, dr. Ahmet Davutoglu, bivši tuski ministar vanjskih poslova i premijer. “Strateška dubina“postala je doktrinarni dokument turske politike i temelj vanjskopolitičkog djelovanja. Ona je to ostala i nakon njegovog smjenjivanja i potiskivanja u drugi ešalon turske politike.

Davutoglu u knjizi, a turska politika u stvarnosti, repozicioniraju Tursku iz periferije međunarodnih odnosa do središta zbivanja na raskrižju svjetova i kultura Istoka i Zapada, između Europe, Bliskog istoka i Azije, na povijesnoj prostornoj i idejnoj poveznici abrahamskih religija, na pomorskim poveznicama Sredozemlja i Crnog mora, na vratima Euroazije – ukratko na područje negdašnjeg Osmanskog carstva. Turska je po Davutogluu njegov prirodni nasljednik, odakle proizlazi i njena strateška dubina koju definira kao spoj geostrateškog položaja države i njene povijesne dubine. Strateška dubina Osmanskog carstva, kada bi se danas ponovno utjelovilo u obliku turske države ili barem isključive turske interesne zone, na što Davutoglu u knjizi zapravo cilja, bila bi nemjerljiva. Iznimni geopolitički položaj takvog državnog ili paradržavnog entiteta na vanjskom obodu Euroazije, koji bi nadzirao ne samo Bospor nego i Sueski kanal i njegovo povijesno naslijeđe kulturnih veza s Balkanom, Bliskim istokom i Središnjom Azijom, stvorio bi od njega super državu globalnog strateškog značaja. Turska, sa svojom ogromnom vojnom moći, s vojskom koja ovog trenutka pod oružjem ima gotovo 700 tisuća ljudi i neiscrpnom pričuvom iz stanovništva od 80 milijuna, kao obnovitelj takvog carstva na Osmalijskom geopolitičkom prostoru, koje je nekada objedinjavalo muslimanski korpus, imala bi potencijal postati predvodnicom sunitskog islamskog svijeta. Vizija masivnog geopolitičkog prostora na koji se prostiru turski strateški interesi, slikovito izvire iz definicije „Strateške dubine“ kako „obrana Istanbula i istočne Trakije počinje od Jadrana i Sarajeva, a obrana Anadolije i Erzuruma kreće od sjevernog Kavkaza i Groznog“.

Turska politika nikada neće imati veće šanse ostvarenja svojih, u suštini imperijalnih ciljeva, nego sada, kada se bliskoistočne države u krvi raspadaju, a na Balkanu nema ozbiljnije državne tvorevine po bilo kojem strateškom parametru. U situaciji- sada ili nikada -Turska će žestoko potegnuti po trasi „Strateške dubine, kako na Bliskom Istoku tako i na balkanskim prostorima. Svoje ciljeve polako ali sigurno ostvaruje. Njezine trupe dugoročno su stacionirane u Siriji i Iraku i na to su se već svi navikli kao na nešto sasvim normalno, što samo svjedoči da im se strateški ciljevi na bliskoistočnim prostorima uredno ostvaruju. Kao što vidimo, Europa se s druge strane trga oko njih jer u svojim rukama drže ključeve strateških tjesnaca Bospora i Dardanela, predstavljaju poveznicu između Europe i Bliskog Istoka, reguliraju količinu ruskog utjecaja iz smjera Crnog mora prema Sredozemlju i nadziru imigraciju prema Europi. Uostalom, odmah nakon Therese May u Ankaru je odjurila njemačka kancelarka Angela Merkel, kako bi se, prema službenim priopćenjima, dogovarala oko kontrole protoka imigracijske mase.

Europska unija i Njemačka, u odnosu na nove stare imperijalne sile, rusko i tursko carstvo i anglosaksonske pomorske sile, je u daleko nepovoljnijoj situaciji jer je i u Turskoj i u Rusiji ostvarena premoć jedne političke snage, koja je milom ili silom osigurala unutarnju stabilnost i stvorila preduvjete za vanjsku ekspanziju. Nasuprot tome, na području Europe i uopće cijelog Zapadnog svijeta traje velika epska politička bitka dva različita koncepta razvoja i realizacije geopolitičkih ciljeva – sukob globalističke agende i suverenističkih snaga nacionalnih država. Na SAD i Veliku Britaniju taj sukob, istina, djeluje, ali ne u takvoj mjeri kao u kontinentalnoj Europi, gdje svakim danom poprima sve ozbiljnije razmjere i narušava ne samo unutarnju stabilnost Europske unije nego i najmoćnijih država članica, poglavito Njemačke. To je činjenica koju nije moguće zanemariti i dok se taj sukob ne razriješi pobjedom jedne ili druge strane Europska unija neće moći razviti snagu koja je Njemačkoj potrebna za nastup na pozicijama globalne moći.

U daleko boljoj geopolitičkoj situaciji Njemačka bi bila da je osigurala stabilnu Europsku uniju, lišenu imigracijskog maltretiranja i očuvanih suverenosti država članica, što politika Angele Merkel nije sposobna shvatiti niti provesti. Niti će ikada moći. Veću dugoročnu korist daje stvaranje prijateljskih i ravnopravnih odnosa s elementima solidarnosti unutar neke zajednice, nego uspješno utjerivanje dugova. Gruba igra s Grčkom, koja će uskoro ponovo eskalirati i koju njemačka i bruxelleska politika jednostavno želi izbaciti iz eurozone, do sada je bila geopolitički neproduktivna i onemogućila je nadzor tijekova uvoza radne snage s Bliskog istoka prema Njemačkoj, kako je to zamislila i planirala politika u Berlinu. Grčka je, više nego očito, kretanje emigrantske mase namjerno pretvorila u kaotično i turbulentno gibanje kroz Europu. Realizacija ekonomskih ciljeva u slučaju Grčke izazvala je dugoročne geopolitičke posljedice, a ekstremni razvoj događaja tada je uspio spriječiti jedino Washington svojom intervencijom, kao što zaključuje „Deutsche Wirtschaftsnachrichten“, prema kojem, “Washington nije htio dopustiti rizik propasti države članice NATO-a. A sam izlazak Grčke iz eurozone imao bi katastrofalne posljedice po NATO jer bi podjelio EU, a slabljenje EU ugrozilo bi pozicije NATO-a.” Američki umirovljeni admiral James Stavridis, bivši vrhovni zapovjednik savezničkih snaga NATO-a, upozorava: “Prepuštanje Grčke spirali kaosa izazvalo bi raspad geostrateškog rasporeda Europe i SAD-a istovremeno. To bi bila daleko veća kriza nego ova na novčarskim i financijskim tržištima. Prema Heather Conley, potpresjednici Centra za strateške i međunarodne studije u Washingtonu (CSIS) i negdašnjoj zamjenici pomoćnika državnog tajnika SAD za europska i euroazijska pitanja u Bushovoj administraciji, „položaj Grčke na raskrižju Europe, Srednjeg istoka i sjeverne Afrike dovoljno govori koliko je toga na kocki ako zemlja postane nestabilna. Ukoliko grčka vlada ne bude mogla kontrolirati granice, protok izbjeglica prema Europi, koja je već pod njihovim pritiskom, biti će potpuno slobodan.“ Admiral Stavridis nadodaje, kako bi „u pitanje mogao doći i razmještaj američkih snaga na grčkom tlu, posebice u strateški važnoj američkoj bazi u zaljevu Souda na Kreti. Dovoljno je na karti pogledati položaj Krete i sve je jasno.“

Njemačkoj kancelarki Angei Merkel i njemačkom ministru financija Schaubleu to ili nije jasno ili ne žele znati. Geopolitička moć i uloga u međunarodnim odnosima ima svoju cijenu. Svako carstvo ima svoju cijenu i može ga izgraditi onaj koji je cijenu spreman platiti. Njemačka je, čini se, do sada htjela i jedno i drugo – moć bez plaćanja cijene, a to povijest nije zabilježila. Svi koji su na takav način pokušali graditi države, zajednice država ili imperije, nikada nisu uspjeli.

Spoznaja kako svaka razina geopolitičke pozicije ima svoju cijenu počinje se polako probijati u njemački politički diskurs. Tako ovih dana njemački “Der Tagesspiegel” zaključuje, kako se “Njemačka mora naviknuti na činjenicu da EU ne može opstati dugoročno bez nekakvog vodoravnog poravnavanja financija. Ostatak Europe imao je malo koristi od njemačke gospodarske superionosti, baš obratno. Dugo vremena Njemačka je vodila ulogu nadzornika europljana u postizanju ciljeva ekonomske stabilizacije, no to je zabluda. Mi ćemo to na kraju morati platiti jer ćemo od toga imati koristi i mi i cijela Europska unija.” List zaključuje kako drugog izlaza nema i da Njemačka mora platiti cijenu europske integracije i Europske unije jer je ona temelj njezinog položaja u svijetu. “Der Tagesspiegel” upozorava kako je Europa priklještena između dva pola moći: „Činjenica je da Rusija Vladimira Putina nije zainteresirana za opstanak Europske unije. On želi povratiti utjecaj i moć u istočnoj Europi. Nakon izbora Donalda Trumpa za predsjednika SAD-a, također znamo kako njegova Amerika First pokušava međusobno posvađati ujedinjenu Europu, a zatim je uništiti. To je vidljivo iz veličanja Brexita i iz napada na Njemačku. Europska unija, umjesto jednpg neprijatelja, sada ima dva moćna neprijatelja, a budući da i sama EU nema pojma o svojoj vlastitoj budućnosti treći neprijatelj može postati njezina fragmentacija.”

Očuvanje jedinstva Europske unije, koja je temelj njemačkog položaja, zaključuje list, “ima svoju cijenu koju će Njemačka morati platiti.” To je cijena imperije.

Izvor: Geopolitika.News

Facebook Comments

Loading...
DIJELI