EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA PRESUDIO PROTIV HRVATSKE: Obitelji stradale afganistanske djevojčice treba isplatiti odštetu

screenshot

Europski sud za ljudska prava (ECHR) istraživao je smrt afganistanske djevojčice Madine koja je poginula u naletu vlaka na hrvatsko-srpskoj granici te objavio kako je istraga bila neučinkovita.

Sud je naredio da Hrvatska obitelji stradale djevojčice mora platiti 40 tisuća eura odštete i 16.700 eura sudskih troškova, objavio je HRT.

ECHR je utvrdio da je u tom slučaju bilo nekoliko povreda Europske konvencije o ljudskim pravima. Ističu kako je “istraga smrti djevojčice bila neučinkovita, da su djeca podnositelja tijekom zadržavanja trpjela loš tretman i da se odluke oko zadržavanja podnositelja nisu temeljito rješavale”.


Na Sudu također smatraju da su “neki podnositelji zahtjeva kolektivno protjerani iz Hrvatske, a da je država ometala učinkovito ostvarivanje prava podnositelja na individualan zahtjev, ograničavajući, između ostalog, pristup odvjetniku”.

Prva je to presuda ECHR-a koja se odnosi na postupanje RH prema ilegalnim migrantima. Ova presuda još nije konačna, a postat će ukoliko niti jedna stranka u roku od tri mjeseca od donošenja iste ne podnese zahtjev velikom vijeću Suda.



Podsjetimo, Madinu Hussiny, djevojčicu iz Afganistana koja nije navršila ni 6 godina, udario je vlak u blizini granice Hrvatske i Srbije, nakon što su joj hrvatski službenici navodno oduzeli priliku da zatraži azil i naredili da se vrati u Srbiju slijedeći željezničku prugu.

Nakon više pokušaja Madinina obitelj je ušla u Hrvatsku i zatražila azil. Nakon smrti Madine podnijeli su kaznenu prijavu protiv RH. Obitelj sa troje odraslih članova i 11 djece smještena je potom u prihvatno-tranzitni centar Tovarnik gdje im je bilo ograničeno kretanje. Tužbu obitelji odbacio je Ustavni sud.

Europski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) je 18. studenog 2021. objavio prvu presudu u odnosu na Republiku Hrvatsku koja se odnosi na postupanje nadležnih tijela prema ilegalnim migrantima. Riječ je o dva odvojena predmeta koja su se vodila pred Europskim sudom, a koje je Europski sud spojio s obzirom da se oba predmeta odnose na istu obitelj.

Podnositelji zahtjeva, afganistanska obitelj sa trinaestero malodobne djece, naveli su da je nekoliko njih u noći 21. studenog 2017. g. pokušalo sa teritorija Republike Srbije ilegalno ući u Republiku Hrvatsku, u kojem pokušaju ih je zaustavila hrvatska policija, vratila na granicu i rekla im da nastave put prema Srbiji sljedeći željezničke tračnice kao orijentir.

Nekoliko minuta nakon toga, u naletu vlaka, poginula je šestogodišnja kćer podnositelja zahtjeva. Djevojčici je ukazana liječnička pomoć na teritoriju Republike Hrvatske, a nakon što je konstatirana njezina smrt, podnositelji su se vratili na teritorij Srbije. Ponovno su pokušali ilegalno ući na teritorij Republike Hrvatske 21. ožujka 2018. g. u čemu su uspjeli.

Nakon toga, smješteni su u Centar za prihvat stranaca u Tovarniku, radi provjere identiteta i provedbe postupka međunarodne zaštite koji su u međuvremenu pokrenuli.

Pred Europskim sudom podnositelji su prigovarali da tijela Republike Hrvatske nisu provela učinkovitu istragu vezano uz smrt njihove šestogodišnje djevojčice (pozitivna obveza temeljem čl. 2. Konvencije), da je njihov smještaj u Centru u Tovarniku, koji je zatvorenog tipa, predstavljao mučenje i ponižavajuće postupanje prema njima, posebice imajući u vidu duljinu trajanja takvog smještaja i brojnost maloljetne djece (čl. 3. Konvencije), da im nije bilo moguće učinkovito osporavati takvo ograničenje slobode (čl. 5. Konvencije) te da su prilikom prvog pokušaja ilegalnog ulaska u Hrvatsku (u noći 21. studenog 2017. g.) kolektivno protjerani iz Hrvatske protivno zabrani iz čl. 4. Protokola br. 4 uz Konvenciju.

Posebno, podnositelji su se žalili i na činjenicu da im nije bio odmah omogućen kontakt s izabranom odvjetnicom zbog čega su onemogućeni u pravodobnom podnošenju zahtjeva Europskom sudu sukladno čl. 34. Konvencije.

Odlučujući u ovom predmetu Europski sud je utvrdio kako je tužena država povrijedila svoju pozitivnu obvezu iz čl. 2. Konvencije da provede učinkovitu istragu. Bez obzira na odluke nadležnih hrvatskih tijela, te odluku Ustavnog suda RH koji je također razmotrio učinkovitost predmetne istrage, Europski sud je utvrdio kako je dosta činjenica ostalo nerazjašnjeno te kako u tom smislu nije provedena detaljna i učinkovita istraga.

U odnosu na prigovore podnositelja vezano za njihov smještaj u Centru u Tovarniku, Europski sud je utvrdio kako je s obzirom na činjenicu; a) da se radilo o smještaju većeg broja maloljetne djece, b) da je smještaj trajao gotovo tri mjeseca te c) da se radilo o smještaju zatvorenog tipa koji se može izjednačiti sa detencijom, Hrvatska postupala protivno zabrani mučenja i ponižavajućeg postupanja i time povrijedila čl. 3. Konvencije u odnosu na malodobne podnositelje zahtjeva. U odnosu na punoljetne podnositelje zahtjeva Europski sud nije utvrdio povredu konvencijskih prava.

U pogledu prigovora podnositelja zahtjeva koji se odnosi na mogućnost učinkovitog osporavanja rješenja nadležnih tijela kojima im je bila ograničena sloboda kretanja, Europski sud je utvrdio da je došlo do povrede čl. 5. Konvencije zbog dugotrajnosti trajanja postupka pred upravnim sudovima u predmetima koji su se odnosili na zahtjev podnositelja zahtjeva za azil i preispitivanje zakonitosti njihovog stavljanja u smještaj zatvorenog tipa, za koje vrijeme su podnositelji zahtjeva cijelo vrijeme bili zatvoreni u takvom smještaju i za koje vrijeme im je bila ograničena sloboda kretanja. Europski sud je utvrdio kako nadležna tijela u ovom slučaju nisu poduzela sve potrebne korake da ograniče, koliko je to moguće kraće, detenciju obitelji podnositelja zahtjeva.

Što se tiče podnositeljevih prigovora da su kolektivno protjerani protivno zabrani iz čl. 4. Protokola br. 4. uz Konvenciju, Europski sud je smatrao da su podnositelji koji su ilegalno pokušali ući a teritorij Republike Hrvatske u noći 21. studenog 2017. godine bili protjerani suprotno toj zabrani. Europski sud s obzirom na činjenice predmeta nije uvjeren da su podnositelji imali stvarnu i realnu mogućnost u to vrijeme ući u Republiku Hrvatsku na legalnom graničnom prijelazu i zatražiti međunarodnu zaštitu imajući u vidu činjenicu da sa sobom nisu imali nikakve dokumente. Tužena država, prema mišljenju Europskog suda, nije dovoljno čvrsto dokazala da je u relevantno vrijeme takva mogućnost stvarno postojala niti da bi bilo kakav postupak zaštite prava podnositelja bio proveden na graničnom prijelazu.

Zaključno, Europski sud je utvrdio da je tužena država povrijedila i čl. 34. Konvencije jer nije dopustila nesmetani kontakt između podnositelja i njihove izabrane odvjetnice odmah po njihovom ulasku u Republiku Hrvatsku 2018. godine.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI