Fenomen ‘kontrolirane oporbe’: Jesu li suvremene stranke suverene ili produžena ruka interesnih kartela?

screenshot

Kontrolirana oporba u svojoj definiciji predstavlja tobožnju opoziciju koja je u svojoj naravi skriveno kontrolirana od strane vodeće Vladine klike, odnosno tzv. 'agentura'.

Danas je sve rjeđe da vladajuće partije imaju direktnu kontrolu nad opozicijskim snagama pa prevladava skrivena kontrola interesne skupine koja je zapravo stvarni vladar trenutne Vlade i oporbenih ili prosvjednih snaga.

Tako se često u političkom spektru može uočiti da s obje glavne ili pak više snažnijih opcija upravlja financijski sektor, Europska ili neka druga unija, religijska institucija ili pak tehnomenadžerska aideološka struktura. Gledajući ovaj posljednji navod doznajemo kako je i sama ideologija (‘desni’, ‘lijevi, ‘libertarijanski’…) često fingiranje radi polarizacije biračkog tijela, ne i samo razmatranje suprotstavljenih stranaka.

Jedna od poznatijih figura kontrolirane oporbe kroz povijest definitivno je Honoré Gabriel Riqueti, grof Mirabeau. Proslavio se podrškom Francuskoj revoluciji no igrao je ulogu kraljevog infiltriranog agenta koji ga je cijelo vrijeme izvještavao o progresu Jakobinaca i same revolucije. Idealan je primjer do koje razine može ići zavjera pošto je bio jedan od autora famozne Deklaracije o pravima čovjeka i građanina, preteče današnjih Ustava – tako je s jedne strane bio korumpirani agent glavnog protivnika revolucionara, s druge kreator pravne osnove građanskih sloboda.

Vladimir Lenjin kasnije je prepoznao potencijal kontrolirane oporbe pa je i ideolog poznate izreke: ‘Najbolji način za kontrolu opozicije je da je sami vodimo’. Takva kontrola potvrda je i društvenog i ratnog inženjeringa s najviših instanci. Hrvatska je dobar primjer za detekciju takve lažne oporbe – obje glavne društvene strukture pod utjecajem su dužnosnika iz bivšeg režima, najčešće tajne službe, te tehnomenadžerske klike. Na taj način nije nevjerojatno jednog dana očekivati i tzv ‘demokraturu’, odnosno ‘veliku koaliciju’ dvaju tobože ideološki suprotstavljenih tabora. Koji su uvijek kompatibilni kada se ne priča o polarizacijskim ili izbornim premisama (ideologija, religija, svjetonazor) već o ključnim državničkim strategijama poput priključivanja stranim integracijama (Austro-Ugarska, Jugoslavija, EU), monetarne ovisnosti, pretvorbe i privatizacije društvene imovine itd. Na globalnom nivou ništa drugačija nije situacija vezana uz američke Republikance i Demokrate ili pak ISIL-a (za koji postoji konsenzus oko financiranja od strane Katara i Saudijske Arabije), podrivanja situacije u Ukrajini, Siriji…

Zanimljivo je i da je sve popularnija ‘kupovina’ kontrolirane oporbe od strane nekih vanjskih sila pa tako poznajemo čitav niz marionetskih stranaka, udruga i organizacija koji ne odgovaraju državama ili poreznim obveznicima već stranim ‘kreatorima kaosa’. Najpoznatiji javno proklamirani podrivač takvog tipa nedvojbeno je George Soroš, koji se poput obijesnog nogometnog menadžera kasnije i kladi na sudbine država i tržišta na koja je ovakvim inženjeringom utjecao. Domena teorije zavjere polako se i izlizala – ostali smo na očiglednim zavjerama i neartikuliranim idejama. Tako se i kontrolirana oporba povezuje s raznim interesnim ili obavještajnim sferama, a nakon proučavanja javnih dokumenata brojnih trustova mozgova (‘think tank’ organizacije) poput srpskog ‘Otpora’ otkrivamo da su i prvotni inicijatori brojnih revolucija samo produžena ruka globalističke ili autoritativne klike. A sve češće su i brojni alternativni borci za slobodu samo ‘False Flag’ vladajućeg režima. Ukoliko je daljnji plan inženjeringa modulirani neofeudalizam, odnosno korporatizam, ne bi previše čudilo da je George Orwell bio u pravu kada je rekao: ‘Ne uspostavlja se diktatura kako bi se zaštitila revolucija nego se pokreće revolucija kako bi se uspostavila diktatura.’



Facebook Comments

Loading...
DIJELI