Goruća zgrada bez izlaza

flickr

Daljnja integracija bez demokratske podršk, upozorio je Hague, na kraju će dovesti do one vrste nasilnog prosvjeda koji je upravo izbio u Indoneziji. O euru je rekao: “mogli bismo se naći u zamci ekonomskog ekvivalenta goruće zagrade bez izlaza”

Kako ističu Booker i dr. North u svojoj velikoj uspješnici “Velika obmana – tajna povijesti Europske unije” (naklada”Izvori”), iako su Prescott i njegovi kolege odlučili ne priznati vezu s europskom integracijom, vezu su otvoreno priznali u Bruxellesu, jer su službene karte prikazivale, kao što smo u zadnjem broju pisali – EU podijeljenu na 111 euroregija, uključujući 12 britanskih.

 Jedini političar koji je napao Prescotta bio je Heseltine.

 Na sastanku na margini tijekom Konferencije konzervativne stranke 1998, izjavio je da postoje “dvije europske agende”. U jednu je duboko vjerovao. Ali druga “agenda o regijama” kaže da će Bruxelles raspolagati novcem europskih regija i na kraju zaobliaziti europske parlamente. “Prezirem tu agendu” , izjavio je. Blair, rekao je, igra u korist te agende uništavajući Ujedinjeno kraljevstvo”. Ako bude nastavio taj proces europskog federalizma koji je započet u Škotskoj i Walesu, a proširen na engleske regije, to će “oslabiti veliku Britaniju i centralizirati vlast na način na koji smatram neprihvatljivim”.

Na istoj konferenciji Heseltine je bio manje u skladu s mišljenjem izaslanika. Tijekom godine, konzervativci su bili u građanskom ratu zbog eura. Ne samo da su Heseltine I Clarke otvreno aplaudirali Blairovu stavu o “Europi” tražeći od njega da ide dalje i brže zajedno s Hurdom,Brittanom iPattenom, već su otvoreno napadali Hagueov skeptični stav.Protunapad je predvodio Michael Portillo,koji više nije bio zastupnik, ali je ambiciozno vodio stranku uz podršku Lamonta, Tebbita i Thatcher.

Upravo je Hague u svibnju posjetio Fointainebleau i dodatno razbjesnio eurofile najskeptičnijim govorom o “Europi” koji je jedan konzervativni lider godinama održao. Daljnja integracija bez demokratske podrške,upozorioje, na kraju će dovesti do one vrste nasilnog prosvjeda koji je upravo izbio u Indoneziji. O euru je rekao: “mogli bismo senaći u zamci ekonomskog  ekvivalenta goruće zagrade bez izlaza”. Predviđao je da će to nagovijestiti političku uniju s odlukama o porezu i javnoj potrošnji koje će se donositi u Bruxellesu. “Bojim se da je Europska unija u opasnosti”, zaključioje “da bez rasprave prihvati političko odredište dogovoreno prije 40 godina”.



Clarke, Heseltine i Brittan su tijekom ljeta otkrili planove da na listopadskoj konferenciji stranke pokrenu totalni napad na Hagueovu politiku.U pokušaju da ih odvrati, Hague je najavio glasovanje svih članova stranke o podršci  njegovoj politici prema euru, što je Heseltine odbacio kao irelevantno.

Uslijedili su slični ispadi Brittana i Heatha što je kabinet u sjeni potaklo da prekine šutnju kampanjom marginaliziranja Hagueovih kritičara. Rezultat glasovanja u Bournemouthu snažno je podržao Haguea. Dobio je podršku 85 posto stranke.

U drugom pogledu, to je bilo značajno za zagovarače eura. U propagandom smislu, nijedna organizacija nije odigrala važniju ulogu u toj stvari od CBI-ja s njegovim godišnjim “istraživanjima” koja su trebala pokazati da značajna većina britanskih poslovnih ljudi podupire britanski ulazak u euro. BBC je to uvijek promovirao, dok je istovremeno ignorirao cijeli iz istraživanja drugih poslovnih organizacija poput Direktorskog instituta i Federacije malog poduzetništva koji su pokazivali silno protivljenje euru. U ljeto 1998. CBI je najavio najveće ispitivanje mišljenja svoga članstva pod nadzorom Boba Worcestera iz Morija,slavnog po svojoj ulozi u referendumu 1975. Prethodne ankete bile su jako frizirane pa je Worcester privatno upozoren da bi bilo neprofesionalno od njega da stavi svoje ime na još jednu anketu. Povukao se, prisiljavajući CBI na sramotu odustajanja od istraživanja. Blef CBI-jevih eurofila konačno je raskrinkan. Visokopozicionirani članovi CBI-japod vodstvom šefa najvećeg britanskog lanca trgovina električnim aparatima Stanleya Kalmsapokrenuli su unutarnji protunapad.

On je sa svojim pristašama za potrebe kampanje protiv eura osnovao suparničku organizaciju Business for Sterling.To je bio tako snažan izazov da je u nekoliko mjeseci propagandna uloga CBI-ja neutralizirana.

Njemački potres

U rujnu je došlo do političkog potresa u Njemačkoj. Kršćansko-demokratska stranka pod vodstvom kancelara Kohla pretrpjela je odlučujući izborni poraz od saveza socijaldemokrata i Zelenih. Nakon godina visoke nezaposlnosti,visokih poreza i ekonomskog pada, njemačka nije bila sretna zemlja.Ravnotežu je,međutim,pomakla golema većina koju je ljevica osvojila u bivšoj Istočnoj Njemačkoj. Novi kancelar Gerhard Schröder je prije izbora pokazivao europskeptičnu crtu čak nazivajući euro”boležljivim nedonoščetom, posljedicom brzoplete monetarne unije”. Ali njegovo pokazivanje euroskepticizma bila je predizborna računica smišljena uglavnom za dodvoravanje moćniim Länderima koji su se sveviše brinuli zbog stiska EU nad njihovim ovlastima i strahovali od učinka eura.Nakon izbora, kad je predsjednika lijevog krila Oskara Lafontainea morao imenovati ministrom financija, a zelenog koalicijskog partneraJoschku Fischera ministrom vanjskih poslova (oba oduševljena integracionista),Schröderova linija počela se mijenjati. U nastupnom obraćanju federalnom parlamentu 10. studenog govorio je o jedinstvenoj valuti dodavši: “samo kroz daljnji razvoj političkeunije uspjet ćemo u oblikovanju Europe bliske našim građanima”.

 Odmah ispod površine, međutim, bio je plan Ländera, jer je Schröder važan dio dvostatnog govora posvetio opisivanju svoje vizije federalne Europe izgrađene “na njemačkim linijama”. Schröderova verzija europske budućnosti bila je vrlo različita od one kojoj je bila sklona većina njegovih EU kolega, da se ne spominje Komisija.

U nekoliko slijedećih mjeseci izvještavajem o EU dominirala je velika kriza. Izbila je 9.prosinca1998. Paul van Buitenen, nizozemski računovođa zaposlen u Komisiji kao pomoćnik revizora, eurozastupnicima je poslao pismo na 34 stranice sa 600 stranica popratnih dokumenata, u kojemu se detaljno iznose slučajevi korupcije koje je otkrio u svom revizorskom radu. Među tim slučajevima bili su i neki koji su izravno uključivali dvije povjerenice.

Njegovi izvještaji nisubili iznenađenje. Izvještaji i tračevi okorupciji, prevari i financijskoj zloporabi naveliko su u Komisiji kružili već dugo vremena. U veljači 1998. Odbor za proračunsku kontrolu Europskog parlamenta optužio je Komisiju zbog davanja lažnih informacija i kočenja istraga o prijevari među njenim dužnosnicima. Te su prijevare uključivale milijune funti i sezale u 1989. U kolovozu je revizijskisud objavio izvještaj u kojem mjere komisije protiv prijevare kritizira kao potpuno neprikladne , a njihovu jedinicu za borbu protiv prijevara UCLAF kao “vrlo neučinkovitu I neprofesionalnu”

 Kriminal u Komisiji

Na naslovncie će slijedeće stići skandal s Humanitarnim uredom Europske zajednice (ECHO) pod vodstvom povjerenice Bonino,u kojemu su 500.000 ecua humanitarne pomoći namijenjenih Ruandi i Burundiju ugovorni partneri skrenuli u vlastite džepove ili vratili Komisiji. Sramota Komisije pojačala se kada je morala poništiti rezultate svog prijemnog ispita za svih 30.000 kandidata, jer su procurila pitanja, a kaotični nadzor doveo do općeg varanja. Odbor za proračunsku kontrolu zatim je optužio glavnog direktora administracije Stafana Schmidta da vodi interne istrage toliko blizu zataškavanja da je njegov ured izgubio kredibilitet. Zatražili su da ga se otpusti. Parlament je onda zaprijetio odgodom zaključenja proračuna za 1996.dok Komisija ne objavi dokumente o sumnjivim slučajevima prijevare. Kada se pokazalo da je i iz programa namijenjenog izgradnji EU i sredozemnih susjeda nestalo 40 milijuna funti, odbor je prigovorio da su ”u 26 slučajeva financijski kontrolori u Komisiji odbili dati informaciju ili omogućiti pristup relevantnim dokumentima ili nisu bili sposobni pronaći partnere povezane s tim projektima.”

Najštetniji od svih bio je slučaj Edith Cresson, bivše francuske premijerke, tada povjerenice za istraživanje i obrazovanje.Kad  ju je parlament pozvao da odgovori na pitanja o svojim odnosima s Renéom Berthelotom, 70-godišnjim zubarom iz njenog rodnog mjesta kojemu je Komisija dodjelila lukrativne ugovore za istraživanje AIDS-a, odbila se pojaviti i umjesto toga poslala svog pomoćnika za odnose s javnošću koji je, pak,odbio odgovoriti napitanja.

Ured za prijevare i zmijsko gnijezdo

Početkom listopada pojavilo se više detalja o ECHO-vu skandalu,jer je iscurio tajni izzvještaj revizije. U njemu se toliko zdvajalo nad nedostatkom pouzdanog financijskog dokumentiranja da jeparlamentarna skupina EPP glasala za zamrzavanje 250 milijuna funta ECHO-va proračuna dok se Komisija od prijevare”ne opera vlastitim istragama”.

Pod takvim je pritiskom Santer nevoljko pristao osnovati neovisni istražni ured za prijevare. Ali, koristeći taktikukoja ćepostati poznata, odbio je kritike eurozastupnika zbog “zataškavanja” kao “neoprostive insinuacije”. I dok je Komisija potvrdila da je ured ECHO uništavao dokumente o 2000 ugovora o podmoći vrijednih800 milijuna funta, dvije povjerencie u srcu oluje Cresson i Bonino, prijetile su Financial Timesu i Libérationu tužbama zbog klevete. Dužnosnici UCLAF-aoptuženi su i za vođenje “šaptačke kampanje”protiv eurozastupnika koji su radili na otkrivanju skandala.

Medijima je uzavrela krv.Belgijski LeSoir opisao je raspoloženje svojim naslovom “Komisija se pretvara u zmijskognijezdo”. Idući udarac stigao je u studenom kada je Revizijski sudpetu godinu zaredom odbio “otpisati” EU knjige zbog mišljenja da sadrže previše “nepravilnosti”. Uslijedila je tvrdnja predjesnika suda Bernharda Friedmanna u intervjuu Sternu da bi skandal mogao uništiti EU, dok je istovremeno optuživao Komisiju da je govorila neistine o zloporabi fondova.

Pojavilo se još detalja. Cresson je u Bruxellesu zaposlila svoga prijatelja šefa Air Francea i zadržala ga na platnoj listi nakon što sevratio u Pariz. Regionalna povjerenica Monika Wulf-Maties imenovala je bliskog prijatelja svoga suprugana mjesto na kojemu jeza 72.000 funta godišnje bio zadužen za “regionalna pitanja”, ali je priznao da nikad ne bi prošao uobičajene selekcijekse testove.Nije bio gotov ni Revizijski sud. 600.000 funta vrijedan projekt za nuklearnu sigurnost u istočnoj Europi nazvao je “žalolosnim nesupjehom” , tako lose vođenim da je krajem 1997. Potrošeno samo malo vise od trećine novca, a većina je otišla savjetničkim tvrtkama koje su dobile ugovor bez natječaja.

 Daljnje osude stigle su od Clare Short, britanske ministrice za međunarodni razvoj, koja je napala 2,7milijardi funta vrijedan EUprogram prekomorskepomoći kojemu je Britanija doprinosila s više od 530 milijuna funta godišnje, odnosno, trećinom britanskog proračuna za pomoć. Opisala ga je kao”užasan, loše zamišljen,slabno nadziran i štetan za okoliš”.Jedan od EU projekta izgradnje cesta u Kamerunu doveo je do djelomičnog uništenja tropskih šuma proglašenih svjetskom baštinom, uz masovno uništenje života i sravnjivanje jednog pigmejskog sela buldožerima.

Ministrastvo Claire Short odbilo je financirati projekt, ali je sumnjalo da je kamerunskavlada napraviladogovor s francuskim drvnim komapnijama vještima u iskorištavanju EU fondova za pomoć.

Samo nekoliko dana nakon ispada Short, vanBuitenenje 9.prosinca poslao inkriminirajući dosje jednom eruozastupniku. Dokument je brzo počeo kružiti parlamentom i izazvao je senzaciju. Eurozastupnicisu17.prosinca glasali sa 270 prema 225 protiv zaključenja proračuna za 1996.,a onda je Pauline Green, tada na čelu najveće, socijalističke parlamentarne skupin, predložila glasovanje i o povjerenju kojim se tražila ostavka Komisije. Ali nije sve bilo kakvim se činilo. Rugajući se kolegama,Green ih je obavijestila da će glasovati protiv vlastitog prijedloga objašnjavajući da je “htjela samo biti sigurna uživa li Komisija povjerenjeparlamenta”. (nastavljase)

Facebook Comments

loading...
Loading...
DIJELI