Granica na Dragonji, određuje granicu na moru

Zeljko Lukunic/PIXSELL

Nakon notifikacije izlaska iz arbitraže, Hrvatska nije nastavila politički i diplomatski rat i sve svoje resurse uložila u to da Arbitražni sud mora prestati s radom, da je arbitraža prekinuta izlaskom jedne strane, da slovenski predstavnici moraju kazneno odgovarati pred svojim pravosuđem, da je Slovenija jednostavno ispala prevarantica koja podmićuje arbitre, koji više nisu dostojni obavljati svoju dužnost koja im je odlukom Europske komisije dodijeljena

Gužve na granici  sa Slovenijom koja,  i više je nego očigledno, namjerno opstruira prijelaz sve brojnijih turista u Hrvatsku, mogle bi, prema priopćenju Arbitražnog suda, ”sljedećih mjeseci” dodatno zagorčati politički i javni život u Hrvatskoj. Jer, kako stoji u priopćenju, ”sljedećih mjeseci ” će Arbitražni sud donijeti arbitražno rješenje  u arbitraži o granici na kopnu i moru  između Hrvatske i Slovenije.

Hrvatska je, kao što je poznato, koncenzusom svih parlamentarnih stranaka izašla iz arbitraže nakon što je utvrđeno i objelodanjeno da je slovenska strana korumpirala arbitražnog suca  i sklapala razne ”komplote”, uglavnom izvodeći malverzacije s dokumentima i pisanim stavovima koji su se pribavljali i pisali u Ljubljani. Na sjednicama su se pak prezentirali kao relevantna materija koju je korumiprani sudac, kao  sam, pribavljao ili kao pravni stav kojeg je, kao  on, pisao na temelju pribavljene dokumentacije. Riječ je, zapravo, o jednoj od najsramotnijih afera u postupcima koji se vode po međunarodnom  pravu  i hrvatska politika taj trenutak i tu neviđenu sramotu za Sloveniju, ali i ugledne stručnjake iz međunarodnog prava, jednostavno nije znala kapitalizirati za sebe.

Nakon notifikacije izlaska iz arbitraže po pripadajućem članku Bečke konvencije, Hrvatska nije nastavila politički i diplomatski rat i sve svoje resurse uložila u to da Arbitražni sud mora prestati s radom, da je arbitraža prekinuta izlaskom jedne strane, da slovenski predstavnici moraju kazneno odgovarati pred svojim pravosuđem, da je Slovenija jednostavno ispala prevarantica koja podmićuje arbitre, a da  arbitri, uz pretpostavku da ako je to radio jedan od njih, možda je mito primalo i njih više – nisu dostojni obavljati svoju dužnost koja im je odlukom Europske komisije dodijeljena.

Umjesto toga, uz početak kampanje izbora 2015.,  svi političari, prije svega u HDZ-u i SDP-u, bavili su se ustašama i partizanima, Hasanbegovićem i antifašizmom, pogađali je li bila prvo kokoš ili jaje. U kampanji ni sam Zoran Milanović, koji je vrlo smisleno u govoru pred Saborom u ljeto 2015.  prezentirao razloge zbog kojih predlaže da se iz arbitraže izađe, to nije spomenuo ni jednom riječju, a kamoli do kraja svog tehničkog mandata ustrajno radio na tome da se arbitraža posve ugasi. Sve poslije je povijest…

Lozančić je trebao nastaviti obradu afere

Slovenci su to vrijeme iskoristili i lobirali i dalje (tko zna kako). I ishodili  stav prema kojem Arbitražni sud mijenja korumpiranog arbitra, povlači slovenskog predstavnika Sekoleca i mijenja novim, te konstatira kako se postupak može nastaviti bez Hrvatske, jer se Slovenija nije teže ogriješila o arbitražu. Za to vrijeme su Tomislav Karamarko i Kolinda Grabar Kitarović dizali harangu na bivšeg ravnatelja SOA-e, Lozančića, želeći ovladati  tajnom službom. Pritom je siroti premijer Orešković, nenavikao na balkanske spletke, hvatao konce kao muhe po zraku, a ministar vanjskih poslova, Miro Kovač,  je sve Karamarkove poteze – branio. Umjesto da Lozančiću  i SOA-i svi skupa daju politički naputak da nastave s obradom afere slovenske korupcije međunarodne pravde – koju su izvrsno odradili i razotkrili u partnerstvu s CIA-om.

Hrvatsko-slovenski spor započeo je u travnju  1993. godine. Slovenija je  Hrvatskoj uputila dva zahtjeva objedinjena u Memorandumu o Piranskom zaljevu. Prvom točkom Memoranduma  tražila je cjelovitost zaljeva, što znači da je tražila da  Hrvatska cijelu Savudrijsku valu/Piranski zaljev prizna kao dio slovenskog državnog teritorija. U drugoj točki,  Slovenija je tražila izlaz na otvoreno more, tako da se njezino teritorijalno more izvan Piranskog zaljeva dotakne otvorenog mora.

Hrvatska je  oba je zahtjeva odbila, smatrajući ih opravdano, pretenzijama na vlastiti teritorij. Slovenci su imali cilj i koristili su činjenicu da su bili pred završetkom pregovora s EU-om, što je njihovu pregovaračku poziciju činilo jačom. Sve se to reflektiralo na ugovor Račan – Drnovšek iz 2001. godine, koji Hrvatski sabor nikada nije ratificirao, iako je Sloveniji on i dalje glavni   temelj zahtjeva za razgraničenja na moru. Kako slovenski zahtjevi za posjedovanjem Piranskog zaljeva i izlazom na otvoreno more, nisu utemeljeni u međunarodnom pravu, Slovenija je očito  svjesna toga, isključila rješavanje problema na Međunarodnom sudu  i odabrala isključivo arbitražu kao način rješavanja spora, te deklaracije svog parlamenta s tim u vezi, u listopadu 2001. deponirala u Tajništvu UN-a.

U to vrijeme u Piranskom zaljevu je došlo  do brojnih incidenata između slovenskih policijskih plovila i hrvatskih ribara. Slovenski policajci su hrvatskim ribarima branili ribarenje u dijelu kojeg su, prema sporazumu Račan – Drnovšek smatrali slovenskim.  Incidenti su kulminirali 2002., kada je upotrebljeno i oružje. Tek tri godine kasnije, 10. lipnja 2005., obje strane su se obvezale suzdržati međusobnih provokacija. Tada je utemeljena zajednička hrvatsko-slovenska komisija pod predsjedanjem akademika Petra Strčiča i dr. Janka Prunka, s ciljem pripreme pravnih temelja za arbitražu. Sanader i Janša su na Bledu dogovorili da će se arbitraža voditi pred nekim od međunarodnih sudova.

‘Američki’ sporazum Kosor – Pahor

Na Novu Godinu 2008., stupio je na snagu ZERP, hrvatski zakon o zaštićenom ekološko-ribolovnom pojasu, što je označilo i otvaranje novog poglavlja prijepora između Hrvatske i Slovenije. Naime, prema ZERP-u, Hrvatska je mogla proširiti suverenitet i na području između granice teritorijalnih voda i epikontinentalne crte sredine Jadranskog mora. Hrvatska se pozvala na međunarodno pravo, tvrdeći da su i Slovenija i Italija učinile isto.

Slovenija, tada već članica EU-a, potpomognuta saveznicama unutar EU-a, prije svih Velike Britanije, smatrala je da ZERP prejudicira  granicu na moru, te je svoje predsjedanje EU-om u prvoj polovici 2008. iskoristila za lobiranje potpore za  blokadu pristupnih pregovora Hrvatske. To je i učinjeno u prosincu iste godine, iako je hrvatska Vlada izjavila da materijali korišteni u pregovorima, ni na koji način ne prejudiciraju rješenje graničnog pitanja, te je izrazila spremnost prihvatiti prijedlog Francuske, u tom trenutku zemlje predsjedateljice.

Pregovori su deblokirani diskretnim uključivanjem Amerike u cijeli proces, nakon što je Hrvatska odustala od primjene ZERP-a i arbitražni sporazum su u Stockholmu potpisali hrvatska premijerka Kosor i slovenski premijer Pahor, što je bila – američka ideja. Prije toga, Slovenija je bezuspješno pokušala spriječiti i ulazak RH u NATO, a nakon potpisivanja arbitražnog sporazuma o kojem su najprije proveli referendum, Slovenci  su pokušali blokirati i poglavlje financija.

Sve to govori da hrvatska politika  ni onda, a nažalost ni danas, nije razumjela, a i dalje ne razumije, da svaki slovenski potez prema Hrvatskoj u koje su uložili i ulažu 90 posto svojih diplomatskih kapaciteta  – ima interesni politički i geopolitički okvir, u kojem je Slovenija nerijetko instrument, ali kojim ostvaruje svoje nacionalne interese. Slovenci su, uz ostalo, opsjednuti i time da moraju bit ”lideri regije”. Ili kako Tatjana Tomaić i Mirela Altić zaključuju u svojoj knjizi, ”Hrvatsko-slovenska granica na rijeci Dragonji”:

”Od ostvarenja suvremene hrvatske države 1991. godine hrvatska vanjska politika nije pokazala konstantu nastojanja i borbe za zaštitu svojih interesa prema slovenskim teritorijalnim pretenzijama, te je neosporna njezina uloga u stvaranju slabijeg pregovaračkog položaja Republike Hrvatske u postupku razgraničenja između dviju država. Dobar dio vanjske politike Republike Hrvatske, glede odnosa sa Republikom Slovenijom, sastojao se samo u reakcijama odgovora na slovenske poteze. Konstanta miroljubivosti i suradnje među državama zasjenila je ravnotežu snaga i dopustila oblik dominacije Republike Slovenije, prvenstveno uvjetovane međuzavisnošću hrvatske unutrašnje i vanjske politike. Hrvatska u prošlosti nije posjedovala vanjskopolitički i međunarodni subjektivitet, a protuhrvatski režimi posebno su se brinuli da Hrvati budu u što je većoj mjeri udaljeni od dodira s vanjskom politikom i mogućnosti stvaranja iskustva i tradicije. Stoga je u delikatnom zadatku vanjske politike Republike Hrvatske potrebna prava mjera državnog egoizma u zaštititi svojih interesa – poštujući misao Winstona Churchilla: ‘Ne postoje naši stalni prijatelji i naši stalni neprijatelji, postoje samo naši stalni interesi”’.

Nelegalna kopnena granica

U istoj knjizi autorice sublimiraju analizu svih istraživačkih   materijala  i dokumenata  koje potvrđuju zadane teze na ovaj način:

– hrvatsko-slovensku granicu na rijeci Dragonji, prvi je put postavila slovenska Osvobodilna fronta, kao južnu granicu IV. rajona, u svibnju 1943. godine, a sporazumno je potvrđena 10. veljače 1944. na sastanku predstavnika hrvatskog i slovenskog partizanskog pokreta;

– granice postavljene na rijeke, u ovom slučaju na Dragonji, po međunarodnom pravu se ni u jednom slučaju ne mijenjaju – nikakvim melioracijskim radovima, niti promjenom sliva rijeke;

– istraživanje je potvrdilo da se ni Hrvatska ni Slovenija nisu mirile s postojećom nelegalnom kopnenom granicom – Republika Hrvatska, jer je nelegalno zakinuta za 390 hektara svog državnog teritorija, a Republika Slovenija, jer je imala pretenzije koje su se godinama samo razvijale i povećavale prema hrvatskom teritoriju;

– ako kopnenu granicu treba tek utvrditi, onda Hrvatska mora tražiti stupanje u posjed na svoju državnu granicu na rijeci Dragonji, pa je time jasno da Hrvatska ima i veliki dio Piranskog zaljeva/Savudrijske vale. Granica na Dragonji, određuje granicu na moru. Ne smijemo nasjesti na mamac odvraćanja pozornosti od najvažnije činjenice međunarodnog prava, prvog načela prava mora – da kopno dominira morem, što znači da je kopno ono koje daje obalnoj državi pravo na morske vode koje oplakuju njezine obale. Kopnena granica je osnova razgraničenja i na moru, stoga je neophodno odrediti tko je, kada, kako, na kojim osnovama i s kakvim intencijama promijenio granicu s rijeke Dragonje na kanal Sv. Odorika. Je li to rezultat političke trgovine, loše vanjske politike RH ili nečeg trećeg? Dužni smo to ustanoviti zbog povijesne istine, slijedeći misao J. P. Sartra: “Politika ne mora biti poštena, povijest mora”;

– arbitražna komisija mirovne konferencije o Jugoslaviji (poznatija kao Badinterova komisija) u svom mišljenju pod rednim brojem 3 objašnjava status i formiranje granica novonastalih država nakon raspada SFRJ. Stav je Badinterove komisije, da se SFRJ nalazi u procesu raspada, te njezine dotadašnje republičke granice postaju međunarodne granice i time zaštićene međunarodnim pravom. Time su republičke granice dobile status državnih granica i teritorijalna osvajanja proglasile ništavnima. Republika Hrvatska i Republika Slovenija priznale su mišljenje Badinterove komisije o nepovredivosti granica, te su se međusobno prve uzajamno priznale u postojećim granicama 25. lipnja 1991. godine, na dan kada su obje države proglasile samostalnost;

– i arbitražni sporazum u članku 5. potvrđuje stanje na dan 25. lipnja 1991., kao kriterij razgraničenja;

– zahtjevi Slovenije za cjelovitošću Piranskog zaljeva i izlazom na otvoreno more pravno su neutemeljeni.

Sve ovo Hrvatska nije znala aktivirati na vrijeme. Stoga, što možemo očekivati za nekoliko mjeseci kada arbitražni sud oskvrnavljen korupcijom, donese krnju  odluku u postupku iz kojeg je Hrvatska izašla i u kojeg nema nikakav uvid? Portali danas pišu, pozivajući se na ”izvore”, kako hrvatska strana kaže da je za nju ta odluka – mrtvo slovo na papiru. Formalno pravno je to točno, kao što je točno i da je neratificirani sporazum Račan – Drnovšek za nas također mrtvo slovo na papiru, a za njih valjan dokument kojim i dan danas potkrepljuju svoje pravo na hrvatski teritorij, mimo svih konvencija i odredbi međunarodnog prava.

Zato možemo očekivati da će i ta odluka, ukoliko bude išla Sloveniji u prilog, Ljubljani služiti kao podloga za dalje. Dovoljno da se ponovno dignu tenzije u našem i njihovom društvu. S tom razlikom, što njihova politika tim tenzijama upravlja, a naša s našima ne upravlja. Očekivati obnavljanje međudržavne komisije iz 2005. i pregovore sa Slovenijom, ne bi li se granično pitanje riješilo bilateralno, zvuči poput one narodne poslovice – ”Obećanje, ludom radovanje”.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI