U godini koja je za nama hrvatsko zdravstvo suočilo se s nezapamćenom krizom, premda je riječ o resoru koji ni inače nije pretjerano stabilan i resoru koji je godinama zanemarivan, pandemija koronavirusa i sve veći broj oboljelih ovaj su sustav bacili na koljena. Nedostatak kadrova izašao je na vidjelo s velikim brojem hospitaliziranih, a onda se u jednom trenutku dogodila blokada sustava od veledrogerija koje su zahtijevale da bolnice prema njima podmire dugogodišnja dugovanja, što je ujedno bio preduvjet za isporuku lijekova.
Iako je država taj problem donekle sanirala, problem ni izbliza nije riješen, štoviše, izgleda da će i u godini koja je pred nama dugovi u zdravstvu za ministra Vilija Beroša predstavljati velike izazove, posebice kada se zna da se korona počela pojavljivati u obliku novih sojeva, čiju je opasnost trenutno nemoguće predvidjeti. Usporedno s novim sojevima, raste potreba za cijepljenjem, a građanski otpor prema tom činu sve je izraženiji bez obzira na primjenu covid-potvrda prema kojima također vlada otpor koji je Most odlučio iskoristiti za provedbu svojeg referenduma.
Nade vladajući polažu u Ustavni sud, no unatoč tome vidljivo je da je nezadovoljstvo građana osjetno i opasno, a opasni bi mogli biti i novi sojevi ako ponovno blokiraju zdravstveni sustav u kojem su liste čekanja ionako nepregledne. Doda li se tomu manji proračun za zdravstvo, jasno je da su pred Berošem prilično teški i neizvjesni dani. Treba također podsjetiti kako je s posljednjom odlukom Vlade o uplati 780 milijuna kuna bolnicama za pokrivanje dugova veledrogerijama za lijekove ukupna intervencija iz proračuna samo za ta dugovanja u zdravstvu dosegnula gotovo 4,2 milijarde kuna.
Bolnice već uplaćuju taj novac veledrogerijama, a očekuje se da bi rokovi plaćanja bolnicama uskoro trebali biti od 180 do najviše 200 dana. Time će se još jednom, treći put, tom financijskom potporom bolnice približiti zacrtanom roku plaćanja od 180 dana, no ni to nije razlog za optimizam jer i dalje govorimo o rokovima koji su daleko izvan zakonskih propisa koji podrazumijevaju plaćanje u roku od mjesec dana, koji iznimno u zdravstvu može biti 60 dana. Uplata na koju se Beroš oslanja kratak je predah za bolnice jer bez interventnih uplata bolnice ni u ovoj godini koja je pred nama neće moći podmirivati svoje dugove.
Godinu koja je za nama bolnice su otpočele s dugom veledrogerijama za lijekove od gotovo četiri milijarde kuna, država je dva puta taj dug pokrivala ukupnim iznosom od 3,41 milijardu kuna, unatoč tome, kraj studenoga dočekan je s dugom od 3,19 milijardi kuna. Pojednostavljeno rečeno, bolnice su uz dodatnih 3,41 milijardu kuna uspjele dug smanjiti za skromnih 681 milijun kuna, a istovremeno su tijekom godine koja je za nama stvorile novih 2,73 milijarde kuna obveza izvan novca koji im se dodjeljuje kroz proračunski plan. Svjestan tih bolnih minusa, Beroš kreće u veliku i izazovnu reformu bolničkog sustava pa bi tako uskoro trebala početi izrada registra opreme u bolnicama.
Kako zasad stvari stoje, bolnice bi se trebale vratiti državi na upravljanje. Prema tezama iz Ministarstva, županijske bolnice zbog neispunjavanja ugovornih obveza prema HZZO-u u prosjeku imaju trošak od oko tri milijarde kuna, bez dodatnih troškova koji se stvaraju na dnevnoj bazi, što se u Beroševu sektoru smatra potpuno neodrživim sustavom pa je ministrov cilj sve bolnice pridružiti objedinjenoj javnoj nabavi.
Ako Beroševa ideja prema kojoj bolnice pružaju otpor zaživi, sve bi bolnice iz županijskih trebale prijeći u državne ruke, dok bi domovi ostali pod lokalnom upravom. No, u njima zaposleni liječnici privatnici, koji su sami sebi poslodavci, ubuduće neće moći odbiti posao koji je u opisu doma zdravlja. Ideja je i ukidanje županijskih zavoda za javno zdravstvo, što poseban animozitet izaziva u “Andriji Štamparu”, o čijem se ukidanju također razmišlja. Gotovo je identičan prijedlog i za Hitnu, naime, Hrvatski zavod za hitnu medicinu ostaje, ali će se županijske Hitne pripajati onim bolničkima.
Veliki otpor među obiteljskim liječnicima mogao bi se nastaviti jer Beroš planira inzistirati na tome da liječnici obiteljske medicine rade i na Hitnoj. Ideje koje se odnose na pacijente također nisu pretjerano popularne pa bi tako povećanje najvišeg iznosa koji se može platiti u zdravstvenoj zaštiti s aktualnih 2000 kuna trebao porasti dvostruko, odnosno na 4000 kuna, riječ je o iznosima koji se namiruju iz dopunskog osiguranja ili pak iz džepova korisnika. Uz to, Beroševa je ideja da se u idućoj godini uspostavi sustav koji bi rigoroznije kontrolirao bolovanja, a ideja je i da mladi do 30 godina u konačnici ipak plaćaju doprinose za zdravstveno osiguranje, što dosad nisu. Uvelike se u Beroševu resoru, kada je riječ o pandemiji, pouzdaju u cjepiva i već naručene lijekove, a svjesni otpora među mladima, posebice među roditeljima koji odbijaju cijepiti djecu.
U Ministarstvu zdravstva razmišljaju o tome da se s procjepljivanjem krene po osnovnim školama i vrtićima, na stolu je i ideja o obaveznim covid-potvrdama za djecu, no s time su u Vladi oprezni jer su svjesni koliki bi to otpor među građanima moglo izazvati. Podjednako oprezno u vladajućim redovima pristupaju i ideji o obaveznom cijepljenju, pa se razmatra da se s time počne tek od travnja, kada to ne bi trebao biti problem jer se smatra da će se dotad većina građana ionako cijepiti.
Na što u Ministarstvu zdravstva gledaju kao na svojevrsnu inventuru lijekova i drugog potrošnog bolničkog materijala. Kada se registar kreira, bit će jasno koliko se lijekova i ostalih medicinskih proizvoda u bolnicama troši i u koje svrhe pa bi to trebalo otkriti racionalnu stranu bolničkog poslovanja, a ujedno i napokon ponuditi odgovor na pitanje koliko je uistinu Hrvatskoj novca potrebno na godišnjoj razini kako bi se pokrivale potrebe građana u zdravstvu.
Problem je uz ostalo i to što je od 3,19 milijardi kuna duga krajem studenoga već trebalo biti plaćeno barem 2,2 milijarde, a kao da to samo po sebi nije dovoljno, i u Hrvatskom zavodu za javno zdravstvo nagomilali su milijunske dugove prema ljekarnama koji se odnose uglavnom na lijekove koji se izdaju na recept. Taj je dug krajem godine koja je za nama iznosio više od 1,20 milijardi kuna, ali i to se dogodilo uz državne intervencije od 700 milijuna kuna. U godinu koja je iza nas Zavod je ušao s dugom od 1,17 milijardi kuna ljekarnama, a uz već spomenutu intervenciju, u 2022. godinu ulazimo s dugom većim za 200 milijuna kuna.
Budući da u ovoj novoj godini u proračunu nisu predviđeni veći izdaci od onih prošlogodišnjih, očekuje se da će već za nekoliko mjeseci Hrvatskoj prijetiti gotovo identična situacija kao prošle godine kada su veledrogerije prijetile stopiranjem isporuke lijekova. Nadu Beroš, kada je zdravstvo u pitanju, polaže u Nacionalni plan oporavka i otpornosti, iz kojega bi na zdravstvo trebalo otpasti 2,5 milijardi kuna, što doduše i nije neka svota kada se zna da je program vrijedan 24,5 milijardi eura. No kako je sam Beroš svojedobno tvrdio, taj plan ne podrazumijeva to da će nam novac pasti s neba, već on mora biti utemeljen na određenim reformskim koracima. I baš zato Hrvatskoj ove godine stiže dugo najavljivana reforma zdravstva koja bi mogla podrazumijevati ozbiljne i bolne rezove.
Problem za zdravstvo ne predstavljaju samo građani koji se ne žele cijepiti nego i oni građani koji odbijaju primiti treću, docjepnu dozu, a takvih je podosta pa će se u godini pred nama kampanja za cijepljenje usmjeriti i prema tim građanima. Kako u svemu tome smanjiti liste čekanja za druge bolesti, u Beroševu ministarstvu ni sami ne znaju, kao što ne znaju što će se dogoditi ako postojeća cjepiva ne budu korisna za nove sojeve. Ne isključuje se mogućnost cijepljenja četvrtom dozom, kao ni to da cjepivo za koronu bude sezonsko poput onoga za gripu.