Grlatim kritičarima MOST-a i sam Plenković je ‘kost u grlu’!

Anto Magzan/PIXSELL

Kad su u krugovima bliskim Beljaku, Bandiću i Vrdoljaku već trljali ruke, uvjereni da od koalicije HDZ-a i MOST-a neće biti ništa i da će u njihovim rukama ležati poluge vlasti, Plenković ih je „rashladio“ – čime je doveo u pitanje mnoge planove, ne samo političke

Mnogo je onih koji kritiziraju Vladu pod Plenkovićevim vodstvom. Više je različitih izvora tih kritika, baš kao što su i različita njihova pogonska goriva. Neke kritike stoje, no najveći dio njih tek su izraz nezadovoljstva onih skupina koje su se nadale svom većem utjecaju na relativno mladog, politički i stranački neiskusnog i na ulogu predsjednika stranke još nenaviklog Plenkovića. Već pri samom sastavljanju Vlade počele su kritike, uglavnom iz redova samog HDZ-a, pogonjene nametnutim predrasudama o „premekanoj“ i „nedovoljno nacionalnoj“ politici novog hrvatskog premijera. Iako je pobjeda koju je HDZ pod njegovim vodstvom postigao na parlamentarnim izborima, u uvjetima puno lošijim od onih koje je šest mjeseci ranije imao Karamarkov HDZ, i to u gotovo samostalnom nastupu (bez čak sedam koalicijskih partnera) bila neusporedivo veća i značajnija od ranijih HDZ-ovih pobjeda, nitko na to nije trošio previše riječi. Umjesto toga, uporno se pokušavala nametnuti lažna slika kako su toj pobjedi najviše pridonijeli lovci na preferencijalne glasove i neka imena tzv. HDZ-ove desnice, u čijim je izbornim jedinicama HDZ zapravo prošao gore nego na prethodnim izborima.

Razočarani „moderatori“

Imenovanje Nine Obuljen i Martine Dalić u novu vladu iskorišteno je kao razlog da se, nakon sračunate manipulacije stvarnim izbornim pokazateljima i lažnih analiza o stvarnim uzrocima HDZ-ove pobjede, tim kritikama pridruže i mnogi neupućeni članovi stranke. Djelovanje indisponiranog Hasanbegovića, sračunato na izazivanje sumnji o smjeru novog HDZ-a, privlačilo je medije i izazivalo simpatije onog krila stranke koje je u Karamarku prepoznalo ne baš idealnog, ali ipak nacionalnog i desnog lidera. Hasanbegovićevo uporno forsiranje nepostojeće dileme „ili ja ili Milorad Pupavac“ i emitiranje poruka o „žrtvovanoj desnici“, koju su spremno prihvatili Karamarkovi fanovi, nije imalo za cilj rušenje Plenkovića, nego njegovo „uokvirivanje“ u ideologiziranu politiku koju je do prije nekoliko mjeseci vodilo Karamarkovo vodstvo. Onima koji politiku prate malo ozbiljnije, bilo je jasno da su dvije spomenute ministrice, uz sve svoje objektivne nedostatke, ipak samo koristan povod da se Plenkovićeva vjerodostojnost dovede u pitanje. Ciljem je bio prisiliti ga, u toj ranoj fazi njegove vladavine, na stvaranje kompromisa i pristajanje da njegove odluke moderiraju zatečeni nositelji stranačke vlasti. Stvarni razlog napada bio je bijes što je premijer ipak, u zadnji čas, odlučio stvoriti strateško partnerstvo s MOST-om. Time je, kada su u krugovima bliskim Beljaku, Bandiću i Vrdoljaku već trljali ruke, uvjereni da od koalicije HDZ-a i MOST-a, zbog iznenadnog zahtjeva Bože Petrova da mu se da mjesto predsjednika Sabora, neće biti ništa i da će u njihovim rukama ležati poluge stabilnosti nove vlade, doveo u pitanje mnoge planove. A oni nisu bili samo politički.

Stvaranje povoljnog ozračja za novi pokušaj

Plenkovićevom odlukom bila je pogođena ista grupacija koja je nekoliko mjeseci ranije krenula u akciju „preslagivanja Vlade“. I tada su u igri bili isti vinovnici: Karamarko, kojeg je tada još uvijek podržavao Milijan Brkić, Milan Bandić, koji se hvalio vlastitom „kontrolom“ nad čak desetak saborskih zastupnika, Krešimir Beljak, koji će tek nakon neuspjelog „preslagivanja“ napustiti HDZ-ovu koaliciju, te Ivan Vrdoljak, koji se kombinaciji namjeravao pridružiti u njenoj „zrelijoj fazi“. Nedavne informacije iz krugova bliskih toj grupaciji potvrđuju da se od tog plana ni danas nije odustalo i da mnoge interesne skupine neumorno rade kako bi se iskoristila prva pogodna prilika da se plan ponovo aktivira. Procjenjuje se da će iduća prilika za ponovno preslagivanje doći vrlo brzo, negdje u vrijeme lokalnih izbora, ili nakon njih, ako proračun dođe u krizu. U međuvremenu se i nadalje kritiziraju ama baš svi potezi Vlade, kako bi se stvorilo povoljno političko ozračje za ostvarivanje zamišljenog scenarija. I dok se prošla vlada s pravom nalazila na meti kritika zbog svoje sporosti, koja se očitovala čak i u skraćenim sjednicama Sabora zbog nedovoljnog broja zakona upućenih u proceduru, ovoj se prigovara da odluke donosi prebrzo, bez potrebnih „analiza“ i „strateških planova“. S druge strane, koristi se svaka prilika kako bi se stvorio dojam izvanrednog stanja i natjeralo Vladu da se pretvori u svojevrstan „krizni stožer“. Tako je prvi Plenkovićev posjet BiH popraćen izvanrednošću zbog slučaja „Orašje“, porezna reforma napadnuta zbog „socijalne neosjetljivosti“, proračun zbog prevelike darežljivosti… Plenković je napadnut i zbog toga jer je Vlada odbila sve amandmane na proračun, i to od SDP-a koji je zaboravio kako je upravo on davne 2002. godine prvi puta primijenio takvu praksu. SDP također zaboravlja kako je upravo on te godine započeo pogubnu „privatizaciju“ Ine, i kako je te davne 2002. godine planirao privatizirati HEP, o prodaji čijih 25 posto dionica sada govori kao o aktu nacionalne izdaje.

SDP zaboravio sve grijehe svoje porazne vladavine

Službeni nositelj kritika prema politici Plenkovićeve vlade je SDP, kojem ama baš nitko ne predbacuje grijehe Milanovićeve vlade, iako i sadašnje vodstvo vrvi njegovim ministrima. Račana i njegove proračunske i gospodarske politike se više nitko i ne sjeća. Kako je i što je taj SDP, koji se danas zgraža nad proračunskom politikom HDZ-a, radio kada je imao priliku s Hrvatskom raditi što hoće? Podsjetimo. S prvim danom 2002. godine na snagu je stupilo nekoliko novih zakona. Studenti više nisu imali pravo na dječji doplatak, a bez njega su ostale i sve one obitelji čiji je dohodak po članu kućanstva veći od 1690 kuna. Naknada za bolovanje smanjila se s osamdeset na sedamdeset posto. Hrvatska je u novu godinu ušla s podatkom o uvozu hrane u vrijednosti milijardu dolara, a u siječnju je konstatirana najveća nezaposlenost od 1952. godine. Ukupna se brojka popela na 395.141, a takav broj nije zabilježen otkako se nezaposlenost prati. Stope rasta bile su takve da je po nekim izračunima Hrvatskoj trebala devedeset i jedna godina da sustigne europske zemlje, i to nakon najuspješnije turističke sezone u posljednjih deset godina, nakon prestanka financiranja Hrvata u BiH (što se čitavo vrijeme lažno prikazivalo kao jedan od važnih uzroka gospodarske stagnacije), nakon „prestanka krađa“ za koje se lažno optuživalo Tuđmanov HDZ, nakon zaustavljanja rasipanja državnog proračuna… Za vrijeme „reformske“ vlasti SDP-a i Stipe Mesića, u Hrvatskoj je umrlo sedam i pol tisuća ljudi više nego što ih se rodilo, samo trinaest posto žena rađalo je troje, a zanemariv broj više od troje djece, a upravo je ukinuto pravo na trogodišnji porodiljski ovoj kategoriji majki!

Katastrofa koje se „nitko ne sjeća“

SDP je Hrvatsku vodio katastrofalno, socijalna, financijska i gospodarska kriza dovedena je do vrhunca, ali su zato „stožeri za obranu poduzeća“ funkcionirali besprijekorno. Svi poslovni ljudi, kao da je četrdesetsedma, a ne dvije i druga, postali su lopovi, tajkuni i mrski kapitalisti. Osnovano je na stotine takvih „stožera“ u kojima je uglavnom izmanipulirano radništvo stavljeno u funkciju obračuna s vlasnicima i menadžmentom kompanija, a vladajući SDP je to poticao sve dok se nisu počeli osnivati „stožeri“ i za državna poduzeća. „Strani kapital“, posebice onaj koji je prethodno isisan iz Hrvatske, mogao je u Hrvatskoj što hoće, koliko hoće i dokle hoće. Prodavane su i u bescjenje davane mnoge uspješne tvrtke, a krediti su eksplodirali. Gotovo da i nije bilo obitelji koja se nije ulovila na poneku bankarsku udicu, koja se za mnoge uskoro pretvorila u omču oko vrata. Te je godine trećina primanja u prosjeku odlazila na otplate kredita. Stvarne kamate na njih bile su 2-4 posto više nego što su ih banke reklamirale (razne naknade i provizije, troškovi obrade kreditnog zahtjeva, odobravanje kredita, njegovo vođenje, servisiranje kreditne partije, slanje izvoda, premija osiguravanja kredita, čuvanje zaloga…). Većina građana bila je u minusu dvostruko većem od mjesečnih primanja, cijena komunalnih usluga bila je nadprosječna, a najviše su poskupjeli troškovi stanovanja. Hrana i neprehrambeni proizvodi bili su skuplji nego u okruženju, oko dva posto građana (100.000 ljudi) nalazilo se u skupini koja je živjela od 400 kuna socijalne pomoći. U toj se skupini nalazilo i pedeset tisuća radno sposobnih ljudi. Uz sve ovo državni poticaji bili su spori i slabo dostupni, porezni sustav nepoticajan, a u stimulacije za ulaganje u područja od posebne državne skrbi više nitko nije vjerovao. Tzv. „slobodne zone“ nisu funkcionirale radi konfuzije u zakonima i njihove proturječnosti.

Račanova ekipa i uništavanje Ine uoči prodaje

Što je SDP tada radio s Inom? Početkom te godine objavljeno je kako je radi slobodnog uvoza naftnih derivata iz Mađarske Ina pretrpjela desetpostotno smanjenje udjela na domaćem tržištu, dok je istovremeno, radi uvođenja standarda EU-a, smanjen izvoz u tu zemlju. Podbacio je i izvoz u SRJ radi kvota koje su uvele njihove vlasti. Mađarsko tržište je zaustavljeno jer su Mađari uveli standarde koji su čak i viši od europskih. U prethodnoj godini Ina nije ulagala ni u benzinske crpke, kojih je u tom trenutku imala više od četiri stotine, pa su one zato bile gubitnice u odnosu na privatnu konkurenciju, kojih u tom trenutku ima već dvjesto pedeset. U takvim okolnostima Vlada objavljuje da je „trenutačna vrijednost INA-e, prema procjeni stranih konzultanata, između 1,2 i 1,8 milijarde dolara.“ Pa kakva je to procjena? I gdje je u toj politici uništavanja tvrtke uoči prodaje – nacionalni interes?

„Preslagivači“ i ponovni pad Vlade

No pitanje kako će se SDP u budućnosti postavljati i nije od ključne važnosti za sadašnju vladu. Pravo je pitanje imaju li kreatori situacije u kojoj bi se krenulo na neko novo „preslagivanje“ svoje saveznike čak i u Plenkovićevoj vladi? Jesu li u buduću operaciju „preslagivanja“ još jednom uključili mogući pad Vlade kao prihvatljivu kolateralnu žrtvu takvog pokušaja, i kako bi se to odrazilo na Hrvatsku? Neki nas uvjeravaju da pobornici takvih rješenja nemaju potporu „iznutra“ i da potencijalno opasne situacije koje projiciraju neki ministri, posebice u sektoru financija, nisu rezultat njihova svjesnog sudjelovanja u stvaranju osnove za destabilizaciju Vlade i koalicijskih odnosa. No neki bi se potezi, koji su već povučeni, mogli pretvoriti u okidač koji bi pospješio planove koji bi iz političkog odlučivanja isključili ne samo MOST, nego i samog Plenkovića.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI