Već neko vrijeme, još od početka pandemije koronavirusa, javnost se priprema za velike i bolne rezove. Postupno se, putem medija i specijaliziranih emisija, građani pripremaju za nužne rezove uvjetovane ekonomskom stagnacijom i smanjenjem državnog budžeta. Ništa više nije sigurno, poručuju ekonomski stratezi i državni rizničari. Čak su na red došli i kolektivni ugovori, pa i mukom izborena povećanja plaća u nastavničkom sektoru. Uzalud svi prosvjedi i ustrajnost, korona je sve prebrisala u nekoliko dana!
Ovih dana u Hrvatskoj je popularno rezati, nije važno komu i zašto – to nailazi na dobar odjek u javnosti i bitno je rezati. A kako naši političari žive od rejtinga, tako se i oni vode ispitivanjem javnog mnijenja. Pa ako jedan počne rezati, počnu i ostali.
Koloni rezača državnih izdataka predvođenih glavnim državnim rizničarom Marićem pridružio se ovih dana i ministar obrane Krstičević. Kao grom iz vedra neba odjeknula je Krstičevićeva izjava kako planira do daljnjeg odgoditi postupak nabave borbenih zrakoplova. U Hrvatskoj postoji uzak vojni krug koji je potpuno upućen u tu temu te još uži krug analitičara i komentatora koji prate sve što je vezano uz nju. Ne treba posebno naglašavati kako je upravo u njihovim redovima zavladala najveća nevjerica nakon Krstičevićeve izjave. De facto, Krstičevićeva izjava je objava o kraju Hrvatskoga ratnog zrakoplovstva ili barem njegove lovačke komponente. Nakon propasti posla s Izraelcima, vezano uz nabavu F16 Barak, svima je bilo jasno kako RH ne smije napraviti ni najmanju grešku u koracima ako ne želi ostati bez lovačkog zrakoplovstva dok ne stignu novi zrakoplovi. Naime, MiG-ovi 21, remontirani u već legendarnom postupku u Ukrajini, na izmaku su snaga i resursa. Sve da je drugi pozivni natječaj i odrađen u najkraćem mogućem roku, bilo bi upitno hoće li MiG-ovi sa svojim resursima dočekati novi zrakoplov na hrvatskome nebu. Sada kada je nabava blokirana na neodređeno vrijeme, potpuno je sigurno – Hrvatska će ubrzo ostati bez lovačkog zrakoplovstva.
Čudna pauza
Odmah nakon što je propao posao s Izraelcima, više domaćih stručnjaka obratilo se Ministarstvu obrane s porukom da se žurno krene u nabavu novog zrakoplova te da se ne provodi klasični postupak nabave. U suprotnom, tvrdili su tada, MiG-ovima će isteći resursi i Hrvatska će ostati bez zrakoplovstva. Javio se tada i dokazani trgovac iz svijeta oružja i vojne obrane Zvonko Zubak, koji je nudio nabavu Miragea 2000 iz Brazila. Naime, Zubak, okretan kakav je, stupio je u kontakt s francuskim proizvođačem i već uokvirio nabavu zrakoplova iz Brazila i njihov remont u Francuskoj. Eskadrila Miragea stajala bi Hrvatsku 76 milijuna dolara. Nažalost, u Hrvatskoj, gdje su svi stručnjaci za sve, a nitko ništa ne zna, ovaj Zubakov prijedlog glatko je odbijen. E, kako bi danas, kada Hrvati na svom nebu gledaju zadnje tragove mlaznih borbenih lovaca, dobro došla “Zubakova eskadrila”. Vjerojatno su oni koji su tada ismijavali Zubaka danas najveći zagovornici obustave natječaja do daljnjeg.
Zubak je već nakon propasti posla s Izraelcima upozoravao kako Hrvatska nema vremena za gubljenje te kako se mora žurno djelovati. No, u Vladi su se, zbog blamaže koju je izazvao propali natječaj, odlučili na – postupak čekanja. Najprije je prošlo nekoliko mjeseci dok nije odlučeno da se ide u novu nabavu, pa je prošlo još nekoliko mjeseci dok se nije kompletiralo novo povjerenstvo za nabavu pa je potom prolazilo još po nekoliko mjeseci između svake sjednice povjerenstva i na kraju je – stigla korona!
Manjak ambicije
Već sama činjenica kako u povjerenstvu za novi pokušaj nabave borbenog zrakoplova nije bio gotovo nitko iz svijeta zrakoplovstva i vojnog menadžmenta, ali je zato bilo mnogo diplomata, upućivala je na to da je glavni cilj Vlade ostaviti što bolji dojam u javnosti. Brzina obnove zrakoplovstva i kvalitetna rješenja za domaće uvjete bili su u drugom planu, a to je sada došlo na naplatu.
Nekako u isto vrijeme kada i Hrvatska, u obnovu lovačkog zrakoplovstva i općenito vojnih kapaciteta krenula je i Srbija. Dosad smo na srpske vojne nabave i zastarjelost njihova vojnog hardvera gledali svisoka i s podsmijehom. No, nakon posljednjih nabava koje je Srbija realizirala sa svih strana svijeta i u svim vojnim sektorima malo komu će biti do smijeha. Srbi su u relativno kratkom vremenu obnovili lovačko zrakoplovstvo nabavama moderniziranih MiG-ova 29 iz Rusije i Bjelorusije. Nabavili su bespilotne letjelice velikog radijusa djelovanja iz Kine, a neke od njih imaju mogućnost djelovanja navođenim raketama i bombama. Srbi su, unatoč prijetnjama SAD-a, uspjeli realizirati i obnovu PZO sustava nabavom moćnog ruskog raketno-artiljerijskog sustava Pancir S1. Srž današnje srpske politike je balansiranje između istoka i zapada. Tako su i prilikom vojnih nabava vodili računa da malo kupuju s istoka, a malo sa zapada. Prilikom nabave devet helikoptera odlučili su se za Eurocopterovu Pumu, ali su od Rusa nabavili i Mi–35 i Mi–17. Kao što su balansirali pri kupnji helikoptera, tako su se u nabavi PZO sustava vodili logikom malo istok, a malo zapad. Od Rusa su nabavili već spomenuti Pancir S1, a od Francuza Mistral 3.
A što smo u međuvremenu mi nabavili? Naša cjelokupna vojna nabava svodi se na zbrkane, često neadekvatne donacije kojima se poslije prilagođava cjelokupna vojna infrastruktura. Naš vojni menadžment provodi dane kako bi infantilnim dopisima i strategijama opravdao donacije koje ni po jednom kriteriju ne odgovaraju hrvatskim uvjetima.
Srbija ispred Hrvatske
Pritom treba naglasiti kako je Srbija sve gore navedene nabave realizirala u periodu od četiri, pet godina. Tada, prije par godina, sve je izgledalo drugačije. Hrvatska je bila članica NATO-a, a na čelu Ministarstva obrane nalazio se školovani časnik, pobjednik u Domovinskom ratu Damir Krstičević. S druge strane, Srbi su se sprdali sa svojim vojnim ministrom koji je u mladosti proglašen nesposobnim za služenje vojnog roka, ali je spletom okolnosti postao prvi čovjek Ministarstva obrane. Zbog tih kompleksa Aleksandar Vulin odlučio je u 47. godini služiti vojni rok. No, taj i takav Vulin, čovjek koji je donedavno izazivao podsmijehe u Beogradu, uspio je iz temelja obnoviti srpsku oružanu silu. Kako je uspio? Jednostavno, imao je potporu kompletne srpske političke scene – premijerke, predsjednika, ali i ostalih članova vlade koji su nerijetko viškove iz svojih resora prebacivali na račun Ministarstva obrane. S druge strane, Krstičević je prije preuzimanja resora obrane imao reputaciju ravnu nacionalnom heroju. Pobogu, pa bio je ratni zapovjednik 4. gardijske brigade HV-a! No, njegov će mandat, unatoč nekim pozitivnim iskoracima, ostati zapamćen po tome što je baš pod njegovim ministrovanjem Hrvatska ostala bez borbenog zrakoplovstva. Kako je do toga došlo? Upućeni kažu kako Krstičević od početka nije imao potporu u Vladi za obnovu vojnih kapaciteta zemlje te da kod ključnih događaja nije znao iskoristiti karizmu ratnog zapovjednika i pridobiti široko javno mnijenje za vojne nabave kao što je bila nabava borbenog zrakoplova.
Dalekosežne posljedice
Iako iz Ministarstva obrane tvrde da odluka o prolongiranju postupka nabave do daljnjeg nije odustajanje već klasična odgoda, svima je jasno kako je to – zbogom borbenom zrakoplovstvu. Analitičari sada iz arhiva vade vijesti stare određeno vrijeme o potpisanim sporazumima s Mađarima i Talijanima kojima se dopušta ulazak njihovim borbenim zrakoplovima u naš zračni prostor te napominju kako se ova odluka pripremala već dulje vrijeme, a korona je samo dobar izgovor. Neki idu još dalje i vraćaju nas desetljeće unatrag kada su nam Amerikanci, navodno, poručili kako ne računaju s činjenicom da RH ima lovačko zrakoplovstvo, već samo jake helikopterske snage. Slijed događaja nakon te navodne poruke danas daje zagovornicima te teze za pravo. Sigurno je da ćemo uskoro na hrvatskom nebu gledati mađarske i talijanske zrakoplove. Još jedna stvar vezana uz odustajanje od natječaja za borbeni zrakoplov HRZ-a dosta začuđuje. Naime, kao što smo objavili u jednom od ranijih brojeva tjednika, sve i da je ugovor danas potpisan, prvi primjerci novog zrakoplova u Hrvatsku bi mogli stići tek za nekoliko godina. U najboljem slučaju za tri do četiri godine. Prema dinamici isporuke regulira se i način plaćanja pa bi Hrvatska prve rate za novi zrakoplov mogla plaćati tek za četiri, pet godina. Stoga se postavlja logično pitanje – koliko u Vladi misle da će trajati kriza uzrokovana koronavirusom kada odustaju od projekta čije bi prve rate na naplatu došle za četiri, pet godina?