Hoće li nam nebo pasti na glavu ako odbacimo sporazume o smanjenju stakleničkih plinova?

flickr

Ima nečeg mračnog i histeričnog u reakcijama na Trumpovo napuštanje pariškog sporazuma o stakleničkim plinovima, nečeg što podsjeća na religijski fanatizam s dna kace, na likove koji stoje na uglu s tablom o dolasku sudnjeg dana i potrebi pokajanja: Smak svijeta dolazi, ukoliko odbacimo sporazum iz Pariza, kažu. Masovna histerija je obično znak da deklarirani ciljevi koje se navodno želi postići nisu oni stvarni.

Jesu li staklenički plinovi nešto što će uništiti život na zemlji i dovesti do apokalipse, kako tvrde zagovornici klimatskih sporazuma, ili baba-roga kojom prognostičari katastrofa plaše ljude i preko straha osigurava pokornost? U sjeni masovne histerije oko stakleničkih plinova, koja nije uzrokovana toliko brigom za spas planete već brigom za kontrolu i nametanje osjaćaja krivnje ljudima kako bi se lakše njima manipuliralo, ostao je prijedlog Europske komisije o novom načinu naplate auto-cesta. On zapravo sam po sebi govori o čemu se radi, no to je samo dio priče: onaj drugi je ekonomski interes.

Nove represivne mjere za vozače u EU

Voljena nam Europska komisija predstavila je opsežni prometni paket u kom je i ideja o digitalizaciji naplate cestarina, koja bi značila ukidanje vinjeta, a cijena bi ovisila o ispuštanju stakleničkih plinova – dakle, na to što plaćate ekstremne trošarine ako vaš auto nije takav da se u njemu osjećate jadni i krivi što ste živi, malen i štedljiv, plaćat ćete i dodatnu kaznu. Moćne američke V8 krstarice koje su ulijevale vozačima osjećaj postignuća i samopoštovanja, uz zdravu dozu hedonizma dok krstarite auto cestom sa spuštenim krovom, uz onaj osjećaj slobode kretanja danas pomalo zaboravljen u poluoklopnjacima sa svim njihovim sigurnosnim sustavima, su stvar prošlosti, nekog drugog vremena. Ako i dalje mislite da je struja nešto dobro samo za bijelu tehniku i žarulje, vi ste zaostali, poput barbara koji još ističu južnjačku zastavu na svojim Dodge Chargerima.

Kvaka je da bi se naplata trebala temeljiti na prijeđenoj udaljenosti, a ne na temelju vremenskog razdoblja, na čemu počiva sustav naplate vinjetama. Za elektroničku naplatu cestarina koristila bi se mobilna tehnologija sa standardiziranim digitalnim kutijama u svakom vozilu. Drugim riječima, ne samo da netko uvijek zna gdje ste, nego zna i koliko brzo vozite, i jeste li u bilo kom trenutku prekoračili ograničenje brzine. Naravno, nitko za sad nije rekao da će to omogućiti vlastima da učinkovito spriječe da bilo tko bilo kad prekorači ograničenje, ili bar da mu automatski rebnu globetinu ako to uradi. Sve se, jasno, pravda većom sigurnošću na auto cestama i pravednijom naplatom, no tu mogućnost nitko za sad ne želi spomenuti, iako se očito sam nameće. Kao da sustav kamera na auto cestama ionako nije dovoljno represivan: ljudi danas nerijetko brže voze na sporednim uskim provincijskim cestama gdje nema kamera nego na širkimi i sigurnim auto cestama, osim u zadnjoj preostaloj oazi slobode brzog kretanja, Njemačkoj. Do kad i tamo, pitanje je. SAD su još 1973. uvele, uslijed naftne krize, ograničenje brzine od 88 km/h (55 milja) na auto – cestama, što je u nekim državama kasnije povećano na 65 ili čak 75 milja. Zanimljivo je pritom da u SAD gdje su ograničanja ekstremno stroga ima desetak puta više poginulih godišnje na auto cestama nego u Njemačkoj gdje ih nema, a studije u nekim saveznim državama SAD poput Montane su pokazale da se broj teških saobraćajnih nesreća nakon uvođenja ograničenja brzine – povećao. Ljudima padne koncentracija kad voze sporo na duge pruge, ili zadrijemaju. Ili postanu nervozni, ili rade nešto drugo dok voze.

Spomenuta ograničenja su pravdana izvješćem 300 znanstvenika iz tzv. “Rimskog kluba” s početka sedamdesetih, koje je i odgovorno za naftnu krizu i rast cijena nafte s početnih tri dolara za barel na preko 140 za zadnje krize iz 2008. To izvješće je tvrdilo da će, ako ne smanjimo potrošnju nafte i fosilnih goriva, istih praktički nestati do početka ovog stoljeća. Potrošnja se odonda bitno povećala, zbog rasta svjetske populacije i motorizacije Kine, Afrike, i drugih, ali nafte samo iz poznatih i potvrđenih, komercijalno iskoristivih nalazišta u ovom trenutku ima za otprilike do kraja stoljeća. Ovog, ne prošlog, kako su prvo znanstvenici izračunali. Panika je bila lažna: rast cijena goriva zbog nestanka nafte, koji se nije dogodio i neće se za našeg života dogoditi, je stvaran. No danas se nameti i ograničenja vozačima – a to su danas manje – više svi – više ne pravdaju time da će nafte nestati, već time da će doći do globalnog zatopljenja, zemlju će progutati oganj pakleni ne budemo li smjerni i pokorni i ne odreknemo li se grešne navike da trošimo fosilna goriva.



“Znanstvenici tvrde”

Što je od toga istina, što stvarno kažu studije? Zapravo, u najoptimističnijem scenariju, kad bismo bez rezerve prihvatili izračune klimatskih katastrofičara prema MAGICC/SCENGEN modelu klimatskih promjena, i SAD smanjile potrošnju fosilnih goriva za onoliko koliko je predviđeno, razlika bi iznosila 0,2 stupnja celzijusa do kraja stoljeća. Mislite li da to stvarno znači neku spomena vrijednu razliku za planetu? Veće promjene klime se događaju i bez ljudskog utjecaja! No ima još: Osobni automobili, prokazani kao najveći krivci za emisiju stakleničkih plinova, zapravo ispuštaju samo oko 16% CO2 u SAD, u svijetu još manje, a CO2 ni izbliza nije jedini staklenički plin! Ukupno, u emisiji svih stakleničkih plinova, osobni automobili sudjeluju s možda desetak posto: Transport u cjelini, dakle uključujući avione, brodove, željeznicu, na svjetskoj razini, je odgovoran za 28% emisije CO2, a za ostalo su odgovorni proizvodnja struje s preko 30%, poljoprivreda s 10%… Poljoprivreda? Da, krave ispuštaju više stakleničkih plinova nego automobili, pa ih nitko zbog toga ne oporezuje! Usto, što smo dobili prelaskom na električne automobile – osim što smo izvor zagađenja pomaknuli 100 km dalje? Struja se ionako uglavnom dobiva iz fosilnih goriva! U čemu je kvaka, vozili se na fosilno gorivo ili na struju proizvedenu iz fosilnog goriva? A alternativnih metoda proizvodnje struje baš na vidiku i nema, bar ne komercijalno isplativih i koja bi mogla omogućiti masovno proizvodnju, osim hidroenergije koja je već uglavnom sva iskorištena, a tako se proizvodi tek mali dio struje, i nuklearki koje ne zagađuju dok se ne desi kakva veća nesreća, od kojih je samo jedna završila katastrofom širih razmjera (Černobil), ali su zaštitinici okoline svejedno protiv njih i više nego protiv fosilnih goriva.

No kad ne gledate samo Co2, nego sve stakleničke plinove, onda poljoprivreda – prije svega ovce i krave – proizvode, prema podacima Food and Agriculture Organization of the United Nations (FAO), čak 18% svih “štetnih” stakleničkih plinova! Svaka krava godišne ispusti stotinjak kilograma metana u zrak, u prosjeku. Metan je isto tako “staklenički plin”, kao i C02 koji ispuštaju automobili, no negativni efekt metana je po jedinici čak 23 puta veći nego efekt Co2! To jest, iz perspektive teorije da su ljudi krivi za klimatske promjene – jedna krava je ekvivalent preko dvije tone ispuštenog CO2 godišnje! To je ekvivalent izgaranja oko tisuću litara benzina. To je godišnja potrošnja automobila koji troši oko 7 litara i prelazi oko 15.000 km godišnje. Dakle, jedan auto = jedna krava, što se tiče utjecaja na “globalno zatopljenje”. Na svijetu ima oko milijardu i pol krava i bikova, puno više nego automobila, a gdje su tek ovce i stoka sitnog zuba…

Ipak, finalna je percepcija zaštitnika okoliša da treba, porezima i cestarinama, kazniti vozače. Oni su, očito, izrazito neproporcionalno oporezovani i okrivljeni za stakleničke plinove. Skaidra Smith-Heisters je prije desetak godina za liberatarijanski think tank “Reason foundation” napisala, “iza okrivljavanja automobila za stakleničke plinove i globalno zatopljenje je ideja da je taj vid transporta izmakao kontroli, i da su potrošači ostali gluhi na signale koji se šalju preko povećanja cijena goriva. U jednoj recentnoj analizi, na primjer, ističe se kako bi “Deset dolara oporezivanja po toni C02 ispuštenog u atmosferu imalo ogroman utjecaj na cijene ugljena, što bi stvorilo jak pritisak na elektrane na ugljen da promijene svoj izvor energije. U transportnom sektoru, takav porez bi imao učinak povećanja cijene galona od deset centi po galonu.” Na kratke pruge, od vozača bi se očekivalo da apsorbiraju promjenu cijene bez da bitnije mijenjaju potrošačke navike… No kreatori politika ne bi trebali očajavati ako, kao što se očekuje, ispadne da je reduciranje emisije Co2 u sektoru transporta skuplje nego redukcija u ostalim sektorima ekonomije. Osobni prijevoz je odgovoran za razmjerno malen dio emisije stakleničkih plinova, i daje vrijednost koju potrošači s pravom stavljaju na vrh prioriteta – osobnu mobilnost. Na dugi rok, preferencije će se očito promijeniti, kad učinkovite i cijenovno prihvatljive alternativne tehnologije postanu široko pristupačne”.

Možemo li uopće spriječiti promjene klime?

Trump je shvatio da oporezivanje Co2 i stakleničkih plinova ima političku i ekonomsku pozadinu, ne samo onu koja se tiče pritiska na potrošače da se odreknu dijela osobne mobilnosti, nego i na američku industriju. Ukratko, da porez ide na štetu ekonomije, i to prvenstveno radničke klase, a u korist elita. Zato se i pozvao na birače iz “rust belta”, rekavši da su ga birali oni, a ne oni iz Pariza. I to je točno: Trump je rijedak primjer političara koji se trudi ostvariti što je obećao, i ostati lojalan onima koji su ga birali, ne onima s kojima sjedi za stolom na međunarodnim konferencijama. Najbolji presjek svega je dao senator Rand Paul, ikona slobodarskog pokreta u SAD: on je jučer za CNN izjavio kako su rekacije na odluku Donalda Trumpa da se povuče iz klimatskog sporazuma “alarmističke” i “smiješne”. “Mi bismo trebali smanjiti zagađenje. Mi bismo trebali kontrolirati zagađenje. Pa ja mislim da mi to radimo zadnjih 50-60 godina. I mislim da trebamo nastaviti. No vaš prethodni gost je zvučao kao, Bože moj, nebo pada na naše glave, doći će do masovnog izumiranja čovječanstva. Stvarno? Ja ne mislim da bismo trebali biti toliko alarmirani time. Planeta je stara 4,5 milijardi godina. Imala je ogromne i ekstremne promjene klime prirodnim putem i sad imamo i utjecaj ljudi, uz to.

Ali ja uvijek te ljude pitam, koliko su promjene klime uvjetovane prirodnim uzrocima na koje ne možemo utjecati, a koliko ljudskim faktorom? Oni se ponašaju kao da je činjenica da je čovjek jedini uzrok klimatskih promjena. Bože moj, pa velike klimatske promjene su se događale u našoj povijesti i prije pojave industrije. Pa postoje li promjene klime na koje ljudi mogu utjecati? Da, postoje, ali to nije tako alarmantno kako oni tvrde, ono, ako ne potpišemo pariški sporazum čovječanstvo će izumrijeti. To je presmiješna izjava.”

I u pravu je: uz klimatske promjene koje su rezultat ljudskog djelovanja, postoje i one koje su dio prirodnih procesa, naročito onih u aktivnosti sunca, na koje ne možemo niti ćemo ikad moći utjecati. Usto, sva živa bića na planeti mijenjaju klimu: pojava biljaka je stvorila ozonski omotač i atmosferu u kojoj životinje mogu disati, razvoj svake dominantne vrste na planeti je mijenjao klimu na ovaj ili onaj način. Zašto bismo mi trebali biti iznimka? Mi dišemo kisik, ispuštamo CO2 i sami po sebi. Hoće li nam i na to opaliti porez i usput nas prisiliti da se ispričavamo drveću za zrak koji dišemo, a koji dvreće proizvodi? Vjerojatno, jer se ionako sve više očekuje da ne jedemo životinje, iako smo kao vrsta u osnovi svežderi, s naglaskom na mesožderstvo. To nije bila naša odluka, da je Bog (ili evolucija, što vam je bliže) htio da jedemo travu imali bismo 4 želuca i 150 metara crijeva. Trebamo li se odreći svoje prirode kako bismo poštedjeli male praščiće i piliće? Taman posla.

U konačnici, uz ekonomski aspekt koji je Trumpu najbitniji, postoji i drugi, orvelovski. Ministarstvo istine ide polako, politikom kuhane žabe: uvijek je najbitnije prvo nametnuti osjećaj krivnje. Staljin je nadzor vršio na primitivan način, danas postoji tehnologija kojom se to postiže sofisticiranije i učinkovitije. A tu su uvijek i razni rimski klubovi i think tankovi koji u osnovi samo smišljaju nove načine kontrole ljudi i nametanja suludih i nerazumnih ideja pod egidom razuma. Sve se to provodi uz priču kako je to u interesu naše sigurnosti i boljitka za nas i sve ostale, kako bi se suzbila reakcija u startu. A to da će nafte uskoro nestati ionako više nitko ne spominje: kad je cilj jednom postignut, nikom više nije bitno što je sve temeljeno na pseudoznanosti i lažnim podacima plasiranim pod “znanstvenici tvrde”.

Facebook Comments

loading...
Loading...
DIJELI