HRT je nakon debakla i kampanje protiv Predsjednice, najvažniji test stvarne politike Andreja Plenkovića

Robert Anic/PIXSELL

Kolinda Grabar Kitarović nije kao šefica države posjećivala aktualnu i još uvijek službenu američku administraciju, pa je to razlog izostanka bilo kakvoga službenoga protokola, crvenih tepiha, himni ili susreta u Bijeloj kući.

Nevjerojatna politička kampanja odjenuta u ruho nekakvog fantomskog sukoba interesa, protiv predsjednice Kolinde Grabar Kitarović, kojoj svjedočimo zadnjih nekoliko dana, ponovno je po tko zna koji put skrenula pozornost na stanje na HRT-u.

Neshvatljivo je da baš ni u jednoj emisiji, ni u jednim vijestima, niti u jednome razgovoru u studiju, baš ni jedan novinar nije postavio pitanje, a niti jedan gost istaknuo da je nepristojno, neodgovorno i potpuno pogrješno uspoređivati ovaj posjet predsjednice Republike sa službenim međudržavnim posjetima iz najmanje nekoliko razloga. Prvo, Kolinda Grabar Kitarović nije kao šefica države posjećivala aktualnu i još uvijek službenu američku administraciju, pa je to razlog izostanka bilo kakvoga službenoga protokola, crvenih tepiha, himni ili susreta u Bijeloj kući.

Pročitao sam jedan genijalan komentar negdje na forumima, gdje čovjek kaže da bi trenutno posjet Obami bio otprilike kao i učlanjivanje u ustaše u svibnju 1945. godine pred očima koljača kod Maribora. Dakle, ako državnik male zemlje nastoji skrenuti pozornost dolazećoj administraciji, koja će u mnogome utjecati na stanje realnih odnosa u svijetu i na taj način apsolutno na interese njegove države i naroda, nastojat će naći neslužbene modele i kanale susreta s ljudima koji su mu dostupni u približavanju novoj administraciji. Od kada je Boga i svijeta, narodna je mudrost – kucaj i otvorit će ti se. Izuzev u današnjoj Hrvatskoj, bar prema porukama HRT-a.

Što to govori?

To jasno ukazuje da su poremećaji na HRT-u takvi, da izravno proizvode javnu i društvenu destrukciju, nesolidnost i generiraju stvaranje kaosa u Hrvatskoj, u kojemu je na razni relativizacije svega postojećega, nemoguće aktivirati društvene potencijale u bilo kojemu pravcu razvoja. Prvo pitanje koje mi pada na pamet jest, znaju li to ljudi u aktualnoj Hrvatskoj vladi i saborskoj većini?



Znaju. To su odrasli, razumni, normalni svakodnevni ljudi, tisuće su takvih suočavanja imali u svojim životima. Ako to razumiju na osobnoj poziciji, moraju razumjeti da je to instrument modeliranja poželjnih društvenih vrednota.

Nevjerojatan politički linč Predsjednice

Zato je neozbiljno odricati odgovornost i aktualnoj vlasti za nevjerojatan politički linč, koji doživljava predsjednica Republike pred njihovim očima i pod njihovim rukama. Pod pojmom vlasti, u ovome slučaju ne govorim samo o Vladi, ministrima, Saboru, zastupnicima, nego o cijelome HDZ-u, prije svega, ali i o Mostu. Jer, grdno se varaju ljudi koji misle da je skupina notornih antifa na televiziji koja je još od vremena Mirka Galića puzajući ili galopom, ovisno o tome tko je bio kada na vlasti, zauzimala pozicije i preuzimala kontrolu javnoga mnijenja u Hrvatskoj, skupina prolupalih nedokazanih tipova, beskompromisnih revolucionara, antifa fanatika ili nekakvih zlih ili dobrih aktivista, ovisno kako ih tko gleda, te da njihove poruke i ponašanje određuje ljudska hrabrost ili integritet. Ne.

To su obični nasilnici oslonjeni na svijest o realnoj moći, na svoje već godinama izgrađene političke veze, međusobne interese, trgovine, usluge i kontrausluge, pa se isključivo na to oslanjaju i izvan svake sumnje, dobar dio programa i informacija kojima svjedočimo, upravo na toj osnovi i pripremaju, osmišljavaju i plasiraju u javnost. Točno na toj matrici treba gledati kampanju protiv Predsjednice, ali i čitav niz sličnih kampanja, kojima praktično dnevno svjedočimo. Iza svega što vidimo kriju se jasni politički i ostali društveni interesi skupina koje imaju svoja stečena uporišta u hijerarhiji na HRT-u.

Tu dolazimo na poziciju vlasnika i odgovornosti države prema HRT-u, odnosno prema relevantnom informiranju svoga naroda, ili, na same temeljne političke platforme najavljene politike vlade Andreja Plenkovića. Na europsku kulturnu, političku i civilizacijsku paradigmu, te na oslonac na – mainstream. Ako je Plenković nezadovoljan postojećim mainstreamom, a njegovo nužno nezadovoljstvo proizlazi iz izbornih rezultata, koji su porazili postojeći mainstream i Plenkoviću dali mandat za formiranje novoga, valjda je očekivano da će ga mijenjati i pokušati formirati onakav kakav mu odgovara i koji je izraz njegovih političkih ciljeva i programa. Na to ima pravo, to je sastavni dio politike, ali tako da njegovim postupcima svi u Hrvatskoj vidimo je li taj put, put u mainstream koji neće biti samo Plenkovića ciljana projekcija, nego koja će imati uporište i u europskim vrednotama zbog kojih i jesmo težili europskom cilju. A nema europskih vrednota bez afirmacije temeljnih vrednota hrvatskoga naroda. Ne smije ih biti.

Kako pomiriti to što vidimo, političke postupke, dosadašnja kadrovska rješenja i ono što očekujemo nakon izbora?

Nositelji prljavih i zlonamjernih kampanja – mogu li najednom postati promotori hrvatskih poželjnih vrednota?

Znamo li mi u Hrvatskoj pet najvažnijih temeljnih ciljeva i interesa koje nastoji postići Plenkovićeva vlada i prema kojima će se usmjeravati u naredne četiri godine hrvatsko društvo? To pitam, jer nema nikakvoga usmjeravanja bez jasne promocije konkretnih politika, ciljeva i jasnoće informiranja o njima. Sve ispod toga je manipulacija ili propaganda. Dakle, ostaviti nositeljima kampanje protiv Predsjednice republike, potpuno neutemeljene, zlonamjerne i krajnje manipulativne, definiranje poželjnih društvenih vrednota i ciljeva, ili reći – ne, naši društveni ciljevi su ovakvi, a put k njima je ovakav, a ne to što vi radite? Tako se dolazi do nositelja informiranja, jer oni su ti koji rade izbor između bitnoga i nebitnoga, osmišljavaju i promoviraju pojedinačne i ukupne vrijednosti. Mogu li nositelji prljavih i zlonamjernih kampanja i dugogodišnji nositelji i svjedoci urušavanja hrvatskih vrednota, najednom postati promotori hrvatskih poželjnih vrednota?

Na to pitanje svatko razuman mora imati odgovor, jasan i nedvojben, odgovor koji ne dovodi u suprotnost načela na kojima se temelji njegov osobni život i odgovornost za društvene ciljeve. Drugim riječima, ono što ne želiš sebi, što ne primjenjuješ u svom životu, što nikada ne bi izabrao kao model društvene afirmacije svoga života, ne smiješ tolerirati ili čak afirmirati kao dobar društveni model. Kad je Plenković i aktualna Vlada, HDZ i Most u pitanju, javnost, njihovi birači i hrvatski narod u većini, koji ih je izabrao mora to točno prepoznavati. A ne prepoznaje se.

Znamo li dakle što točno ti ljudi namjeravaju i kako, na koji način i s kojim ljudima to postići?

Ne. Ne znamo. Znamo da najavljuju demokršćanstvo, europejstvo, da najavljuju mir, stabilnost, znamo da ističu nužnost oslonca na mainstream. A mainstream je – pretežita paradigma.

Put u demokršćanski, europski, zreli i mainstream utemeljen na znanju, informacijama, činjenicama, ciljanim društvenim vrednotama, ne vodi preko manipulacije, antifa kampanja, relativizacije svega nacionalnoga, krivotvorina identiteta, povijesti, krivotvorina i destrukcija temelja države i nacionalne slobode. Niti taj mainstream mogu postići ljudi koji sve prethodno simboliziraju, što riječju, što činjenjem ili propustom.

Već se godinama na HRT događaju mijene, ali, informativni proces sve je katastrofalniji, manipulacija sve jasnija i bezobraznija, nositelji manipulacije se umnožavaju, novinari nestaju s pozornice u pravilu. Kako je moguće to promijeniti? Jedina konstanta su figurativno rečeno Željka Ogresta i njena vanjska produkcija, jedina konstanta je utjecaj raznih, pa i obiteljskih klanova, koji nisu bez znanja, bez stručnih referenci, ali koji bar na temelju dojma, kad već ne znamo ništa detaljnije, simboliziraju ljude za sva vremena i – propast HRT-a. Zagreb šapuće na temelju nekoliko javnih istupa o uskrsnuću Mirka Galića, oživljavanju njegovih zlatnih dečki, prije svega Dubravka Merlića, a ta šaputanja nisu bez osnove, jer je glavni politički kadrovi Plenković.
Što je odgovorno pristupanje rješavanju golemih problema i nesolidnosti na HRT-u?

Plenković kao ozbiljan, obrazovan i politički iskusan čovjek mora znati da u sve što radi unosi i svoju prošlost, karijeru, stečeno ime i prepoznatljivost. On zna da je dojam jako materijalna i ozbiljna činjenica, makar i ne počivao na realnim elementima. Političari bez dobroga dojma i bez isključivanja lošega dojma ne mogu dobro raditi svoj posao, a ako su spremni zanemariti dojam u nekim odlukama, moraju znati koliko realnoga kredita imaju u svome izbornome tijelu. Što je u ovim šaputanjima kriterij, ako je to šaputanje točno? Osobni odnosi Plenkovića, stručnost tih ljudi, njihovi rezultati i odgovornost za trenutno stanje na Televiziji i, ili nešto posve treće?

Ne zna se. Zbog neznanja postoji uvijek indikativno šaputanje, koje u fazi kuloara već ima veliku moć, proporcionalnu moći čovjeka ili ljudi koji imaju mogućnost donositi odluke, ali i stečenim navikama recimo ljudi na HRT-u koji će početi prilagođavati svoj rad naznakama iz kuloara.

Što je odgovorno pristupanje rješavanju golemih problema i nesolidnosti na HRT-u?

Prvo, detaljno, stručno i neovisno provesti duboku analizu stanja, pri čemu to stanje nije primarno financijsko poslovanje HRT-a, iako i ono krije tisuće odgovora, jer to nije prioritet djelovanja ove javne institucije. HRT ne djeluje na tržištu. Nitko nikada nije ni pokušao provesti detaljnu analizu postojećih novinarskih standarda, evaluirati urednička postignuća golemoga broja urednika, novinara, nitko nikada nije ocijenio modele informiranja s profesionalnoga stajališta, niti je ikada itko evaluirao kriterije statusnoga ili bilo kakvoga profesionalnoga napredovanja novinara na HRT-u. Nitko neovisan, stručan i izvan Televizije.

Sve to je bilo isključivo stvar volje ljudi, koji su od slučaja do slučaja dobivali mandate za upravljanje, sve to je isključivo počivalo na zatečenome stanju realne političke i medijske moći, te zatečenih odnosa u društvu općenito. Sve odluke su se tome prilagođavale. Svi kriteriji i standardi. Pa umjesto da imamo relevantne podatke o tome, recimo za vrijeme Radmana, ili prije njega Mirka Galića, kako su se i po kojim kriterijima dijelili najgledaniji televizijski termini, je li ikada bilo transparentne konkurencije među novinarima na HRT-u za najvažnije programe i emisije, je li ikada postojala konkurencija u izboru između vanjske produkcije ili unutarnjih mogućnosti, ili više vanjskih ponuđača ciljanoga projekta, mi se nužno moramo opredjeljivati za našega ili njihovoga. Kako se zapošljavalo ljude, tko je i kako, i ne temelju kojih kriterija preuzimao informativni program, kulturni, znanstveni, dokumentarni? O tome ne znamo baš ništa, izuzev suhoparnih natječajnih navoda obično unaprijed predviđenih za „našega“ ili „njihovoga“. U takvim odnosima snaga, ako je „naš“ ne-antifa, pred stečenim pozicijama i društvenom premoći antifa – nema šanse. A Plenković je dobio izbore na jamstvu da će to promijeniti.

Zatečene su se pozicije pokušavale promijeniti, umjesto evaluacijom i uvođenjem realnih i relevantnih, u svijetu priznatih profesionalnih standarda, mjerljivih kriterija i modela ocjenjivanja, produkcijom naših u odnosu na njihove, ili pokušajem mehaničke ravnoteže. To se vidi u svakome projektu Televizije, u svim informativnim emisijama. Pri tome se u kvalitativnom smislu ne događa ama baš ništa dobro, a događa se dodatno urušavanje kriterija, urušavanje informativnog procesa, dodatno pogoršavanje opće medijske kulture i standarda, koji su doveli do toga da mjesecima trebamo čekati – pravo novinarsko pitanje na Televiziji. I doveli su do toga da se bez ikakvih problema danima emitiraju klasične kampanje umjesto informiranja ljudi.

Podvući crtu na temeljitoj analizi stanja na HRT-u

Zbog toga je izuzetno važno, pitanje svih pitanja u ovome trenutku, daleko strateški bitnije nego transfer INA-HEP, podvući crtu na temeljitoj analizi stanja na HRT-u, koju će u egzaktnim mjerilima dobiti i hrvatski narod. To mora biti polazište svih potencijalnih promjena i kadrovske politike. Ne primarno zakoni, iako ne valjaju ništa, ne vladina tijela i agencije, iako su na nakaradnim zakonima potpuno invalidna i karikatura zreloga procesa demokratskog odlučivanja, nego analitički procesi na temelju kojih razumni ljudi donose odluke.

U toj analizi mora se znati, a ne nagađati, je li nekome preporuka za napredovanje, izbor ili preuzimanje najvažnijih dužnosti na HRT-u, postojeće rukovodno iskustvo, uredničko mjesto, dugogodišnji status u labirintima HRT-a ili su mu to možda eliminacijske zaprjeke. Jer, sama činjenica da je netko imao tri ili pet godina rukovodnoga iskustva negdje, može značiti i dobro i loše. Ako nemamo realnu i profesionalnu evaluaciju njegovoga rada i onoga što je ostavio iza sebe, a to je kad je HRT u pitanju ono što vidimo na ekranima i ono s čime se susrećemo u javnome diskursu, svako iskustvo može biti otprilike kao i arapski izbjeglica. Može nositi bombu koja će ubiti ljude, može biti čovjek kome treba pomoći i dati mu šansu. S tim dvojbama se ne igra, to treba znati.

Zbog toga je upravo na pitanju HRT-a Plenković na najvažnijem ispitu i njegova politika na najvažnijem testu, na kojemu se ne smije ni prepisivati, ni računati na kredit. Najvažniji test nije na INA-i, ni na gospodarstvu, jer, ništa od toga neće biti ni optimalno ni korištenje ukupnih najboljih potencijala, ako HRT bude radio ovako kako je popratio posjet Kolinde Grabar Kitarović Sjedinjenim državama. A za to su odgovorni ljudi na uredničkim i visokim dužnostima, a ne isključivo novinari.

To je debakl i HRT-a i Hrvatske, pogotovo njene državne administracije.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI