Jasno je da se tragedija poput potresa koji su pogodili Zagreb i Banovinu ne može predvidjeti, no isto je tako vidljivo kako je upravo obnova potresom pogođenih područja jedan od najvećih izazova aktualne vlade na čijem je čelu premijer Andrej Plenković. Za razliku od svih ostalih kriza iz kojih je Plenković vješto i bez previše napora izlazio, obnova se za njega zasad pokazuje kao kompleksna problematika koja polako, ali sigurno na vidjelo izbacuje nedostatke njegovih ključnih suradnika, ali i dovodi u pitanje njihove operativne sposobnosti.
Od potresa na Banovini prošlo je gotovo godinu dana, a 118.000 stanovnika s tog područja i dalje treba neku vrstu humanitarne pomoći, među njima se nalazi i 23 posto onih koji su smješteni u kontejnerskim naseljima i grupnom smještaju koji teško dolaze do javnog prijevoza, ali i do medicinskih usluga te im je otežan odlazak na posao. U potresom pogođenoj Sisačko-moslavačkoj županiji danas živi oko 173.000 stanovnika, a među njih 118.000 kojima je potrebna neka vrsta humanitarne pomoći čak je 60 posto onih koji spadaju u ranjive skupine, što se potvrdilo i nedavnim istraživanjem koje je provedeno u sklopu publikacije Procjena humanitarnih potreba.
Ta je analiza pokazala kako je na ovom području 3500 obitelji ostalo bez domova te su izmješteni, a potrebna im je i hitna obnova, ali i pravna pomoć, uz to govorimo o području na kojem 6000 kućanstava mjesečno prima pakete hrane putem humanitarne pomoći te o području na kojem na vodovodnu mrežu nije spojeno 25 posto stanovništva koje kao izvor vode rabi bunare kojima nakon potresa treba sanacija.
Ranjive skupine
Problemi Banovine najblaže su rečeno složeni, a situaciju s obnovom još složenijom čini odlazak Damira Vanđelića s čela Fonda za obnovu. Istini za volju, Vanđelićev politički ishođen odlazak za upućene nije neko iznenađenje, međutim, ako se s vremenom njegove kritike ispostave kao točne, to će prerasti u još jednu problematiku za Plenkovića te će se uz to uskoro, ako obnova ne krene, početi propitivati uloga aktualnog ministra graditeljstva Darka Horvata, s kojim Vanđelić nije uspijevao pronaći zajednički jezik. Za sobom ravnatelj Vanđelić ostavlja prilično ustrojen sustav, koji je stvarao u nezahvalnim okolnostima bez povjerenja i potpore ministra Horvata, pa i premijera Plenkovića. Njegove odnose s Horvatom ugrožavao je opseg posla u državi koja nema uređen ni jedan registar pa su se na svakom koraku ukazivale prepreke u procesu obnove, dok su se odnosi s Plenkovićem poljuljali nakon što je Vanđelić odbio kandidaturu za zagrebačkog gradonačelnika dok je Milan Bandić još bio na životu.
Kako Vanđelić nije pristao na kandidaturu, tako se Plenkovićev stav o njemu preko noći promijenio, od vrhunskog profesionalca besprijekorne biografije postao je predmet premijerovih kritika, a kako je među njima došlo do udaljavanja, tako je i proces obnove tapkao u mjestu, što je u jednu ruku shvatljivo, voditi obnovu bez snažne i nedvosmislene potpore vladajućih garnitura teško da bi mogao i Superman. Da su Vanđelićeve kritike bile utemeljene, Vlada je pokazala novom verzijom Zakona o obnovi, kojim je između redaka potvrđeno ono što svi ionako znamo – živimo u zemlji disfunkcionalnog sustava sa zamršenim imovinskopravnim odnosima, zemljišnim knjigama i registrima prebivališta.
Skromne šanse
I kao da taj apsurd sam po sebi nije dovoljan, Hrvatska bi, kako zasad stvari stoje, mogla ostati bez milijardi kuna iz EU-a jer su krajnji korisnici dosad zatražili samo 231 milijun, a isplaćeno je manje od 43 milijuna kuna, što je manje od jedan posto od odobrenih 5,1 milijardu kuna kojima se Plenković hvalio, govoreći o tom europskom novcu kao o praktički gotovom poslu. Oni upućeni u preraspodjelu europskih milijuna svjedoče kako je priča kompleksnija nego što se na prvi pogled čini pa sve povezuju sa slučajem Žalac i njezinom pronevjerom europskih milijuna. Naime, kako tvrde naši dobro upućeni sugovornici, europski novac za obnovu mora se trošiti potpuno transparentno, svaki uloženi euro treba opravdati i tu ustupanja nema, posebice sada kada se za Hrvatsku značajno zainteresirao europski javni tužitelj, koji nadzire i potrošnju europskog novca namijenjenog obnovi. Pojednostavljeno rečeno, u Hrvatskoj se nitko od interesenata zajamčeni novac ne usudi trošiti jer sustav kakav imamo nije ni oformljen na transparentan način, pa sve i da želimo trošiti pošteno europske milijune, to jednostavno ne znamo.
Ostanemo li uistinu bez ponuđenih 5,1 milijardu kuna iz Fonda solidarnosti, bit će to golem udarac za premijera Plenkovića i cijelu njegovu vladu te će u pitanje dovesti sve eksperte iz vladajućih redova koji su zaduženi za povlačenje tih sredstava, odnosno novca koji nam je doznačen još krajem studenoga prošle godine kako bi se sanirale posljedice razornog potresa koji je pogodio glavni hrvatski grad. Govori se, dakle, o milijunima koji su namijenjeni za obnovu zgrada javne namjene, ali i milijunima za čiju potrošnju rok istječe za sedam mjeseci. Ako je suditi po podacima o dosadašnjim aktivnostima, ugovaranju i povlačenju, šanse da ta sredstva iskoristimo u većoj mjeri prilično su skromne, gotovo nerealne.
Najbolji scenarij
Prema podacima Ministarstva gospodarstva, krajnji korisnici dosad su zatražili naknadu od samo 231 milijun, a isplaćeno je manje od 43 milijuna kuna. Poznato je da je Fond solidarnosti namijenjen za sanaciju u vodoopskrbi, zdravstvu i obrazovanju, taj je novac moguće iskoristiti i u obnovu kulturne baštine, ali i u obnovu bolnica, škola, fakulteta te drugih ustanova, a procedura ide tako da se na temelju raspisanih javnih poziva potpisuju ugovori s ministarstvima ili jedinicama lokalne samouprave. Javni pozivi raspisani su još početkom godine, točnije u siječnju, međutim, do kraja listopada sklopljeno je 255 ugovora čija je vrijednost nešto manja od osam milijardi kuna, od čega će se tek dio financirati iz Fonda solidarnosti, a dio iz drugih izvora. Za sve te ugovore potrebno je raspisati natječaj za projektiranje, a idući korak je izvođenje radova, što je u slučaju da se pronađe dovoljan broj projektanata i građevinskih operativaca posao koji bi u najboljem scenariju mogao potrajati oko pola godine. Ono zbog čega u našoj zemlji vjerojatno ni nema značajnog broja interesenata za ovaj oblik financiranja jest to što je preduvjet za dobivanje europskog novca izdan račun. To ujedno znači da se do zadanog roka u šestom mjesecu moraju početi izvoditi barem neki radovi, što iz sadašnje perspektive djeluje kao nemoguća misija.
Preduvjet da bi se za projekt dobio europski novac je izdani račun, što znači da se do zadanog roka u lipnju moraju izvesti i neki radovi, a to uz spomenute brojke izgleda kao nemoguća misija. Vlada je, dakle, sve ovo vrijeme mijenjala Zakon o obnovi, bavila se programima i pravilnicima kojima je nastojala ubrzati proces obnove, međutim, sve se i dalje događa presporo, znaju to ponajbolje građani koji su zbog potresa ostali bez krova nad glavom. Procijenjena šteta od dvaju lanjskih potresa iznosi 17 milijardi eura, a ako Hrvatska ne uspije iskoristiti sredstva iz Fonda solidarnosti u onoj mjeri u kojoj se to očekivalo, pitanje je na koji će se način taj proces uopće odvijati.
Još jedna blamaža
Država i lokalne vlasti u slučaju zagrebačkog potresa morat će se značajno ubrzati ako doista žele povećati te udjele, no da ne treba očekivati preveliku brzinu, jasno je iz toga što se po kuloarima već spominje zahtjev za produljenje roka, a ako ga Europska komisija i prihvati, bit će to još jedna blamaža za našu zemlju jer će to ujedno biti prvi put da je nekomu produljen rok za potrošnju sredstava iz Fonda solidarnosti. Ideja je da se, osim iz navedenog Fonda, dio sredstava koristi i iz Nacionalnog plana oporavka i otpornosti te iz višegodišnjeg europskog proračuna. Kada je pak riječ o potresu na području Banovine, u tu je svrhu Hrvatskoj odobreno 319 milijuna eura pomoći, što je oko 2,4 milijarde kuna. Dosad je isplaćen 41 milijun eura predujma, a očekuje se da bi ostatak novca, nakon odobrenja na tijelima Europske unije, trebao stići do kraja godine, koji i nije tako daleko. Ako taj novac doista bude odobren do kraja ove godine koja je na izmaku, rok za njegovo korištenje trebao bi biti lipanj 2023. godine. Sve u svemu, izgleda da sredstava ima, ali volje i načina za njihovu primjenu nema pa bi Hrvatska s obnovom mogla i dalje tapkati u mjestu, a nastavi li se to tapkanje do kraja Plenkovićeva mandata, obnova bi mogla biti jedan od njegovih najvećih neuspjeha i jedan od najvećih HDZ-ovih utega u aktualnom mandatu.