Dok policija još uvijek traga za autorima poljudske svastike i bacačima suzavca u LGBT klub, ustaje se na sve četiri noge u zaštitu Milanke Opačić, ali ne i Željke Markić
”Pojavu treba osuditi, druga Sabu spasiti”. Čuvene su to riječi SDP-ova potpredsjednika Zlatka Komadine kojima se referirao na presudu bivšem vukovarskom gradonačelniku Željku Sabi osuđenom prije nekoliko godina zbog pokušaja podmićivanja lokalnih vijećnika u svojem gradu. Mantra je to na kojoj počiva prošlost i sadašnjost, a po svemu sudeći i budućnost hrvatskog naroda i države. Države za koju su se borili naši očevi i sinovi, države za čije se stvaranje ginulo, a čije institucije se zahvaljujući političarima nisu makle od partijskih načela i principa. Jer koliko god se hrvatski političari kleli u demokratsku državu, koliko god se pozivali na europske vrijednosti, načela i principe, svakodnevni primjeri pokazuju da se mi još uvijek nismo maknuli od one ”partija te tuži, partija ti sudi”. Dvostrukih kriterija u radu institucija je i više nego previše, a oni nas pak uvijek iznova podsjećaju da je hrvatska politička kaljuža prepuna gladnih političkih zvijeri koji nam sudbinu kroje onako kako njima odgovara.
Kada Milorad i SNV zatraže nešto – svi skaču!
Hrvatska za koju smo se borili država je koja svoje najbolje sinove i kćeri ispraća u bijeli svijet, gladne kruha a site politike i politikanstva. Hrvatska je država u kojoj vaše dijete neće dobiti posao premda je za isto kvalificirano, jer se ispred njega progurao netko tko ima važeću partijsku iskaznicu. Hrvatska je država u kojoj se ”frljići” i ini kvazi stručnjaci sprdaju s braniteljima i njihovom krvlju natopljenom domovinom svodeći to pod umjetnost.
Hrvatska je država čije institucije, unatoč prijavi i ponovljenim prijetnjama, nisu zaštitile 19-godišnju Kristinu Krupljan od rastrojenog mladića koji joj je na koncu oduzeo život. Država je to koju je možda ponajbolje opisuje sudbina aktivistice Ružica Ćavar čiji je napadač osuđen tek uvjetno.
Anomalijama u sustavu svjedoče i novinari našega portala – Dnevno.hr, na kojega se godinama diže hajka stoga što je njihovo pero okrznulo kako političare, tako i tajkune, suce i policajce preispitujući njihove upitne postupke, odluke i dvostruke kriterije ne prezajući pred njihovim društvenim statusima, novcem, moći i imetkom. Takvi u Hrvatskoj uglavnom dobivaju po prsima pa se to odrazila i na Dnevno, radi teksta objavljenog u doba kada se vukovarska rana ponovno nagrizala ćiriličnim pločama. Reagirali su poslušni predstavnici hrvatskih institucija hitro na prijavu Milorada Pupovca i SNV-a te opalili po našem portalu. Tri godine, pazite – tri godine Bajićev i Cvitanov DORH provodi istragu zbog jednog članka koji i ne postoji već tri godine. Kakva bi samo sreća po državu bila da institucije jednako brzo i temeljitoreagiraju na sve ostale aktere hrvatske društveno političke scene. Ali teško se oteti dojmu da se ne reagira na jednak način na grijehe i propuste onih koji godinama kreiraju hrvatsku politiku, pod krinkom predstavnika nacionalnih manjina, i to do te mjere da se kroz političke redove provukla opet ne baš uvažena floskula o etnobiznismenu.
Što je sporno u simbolu koji krasi zastavu susjedne nam – i mnogima u SDP-u -omiljene Srbije?
Kako je moguće da su institucije reagirajući na Pupovčevu prijavu, istovremeno zanemarile poruke koje je u to vrijeme slao Stožer za obranu hrvatskog Vukovara kojega mahom čine hrvatski branitelji, a koji su tvrdili da je postavljanje ćiriličnih ploča u njihovom gradu protuustavno pozivajući se na članak 8. Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina? Kako to da su institucije olako prihvatile smrt i razbijenu glavu Darka Pajičića i izjavu ministra policije Ranka Ostojića koji je nesreću pripisao rakiji, bez da je ranije provedena istraga koja bi to i potvrdila? Je li Republika Hrvatska država koja služi tek probranima, odnosno jesmo li država koja drhti pred Miloradom Pupovcem i likovima poput Davora Bernardića? Je li hrvatska država ona u kojoj institucije umjesto da služe narodu, služe političarima? Država u kojoj se pravni poredak dovede u pitanje svaki puta kada se okrzne nekog biranog aktera političke scene?
Zajapurio se mladi Bero posljednjih dana pa zanesen atmosferom u Partiji koja tone brzinom Titanica, napisao pismo kuvertirano na adrese šefa Sabora Bože Petrova i ministra policije Vlahe Orepića. Pritom je zatražio da policija HITNO započne zaštitu potpredsjednice Sabora SDP-ove Milanke Opačić, inače bivše ministrice socijalne politike čiji su djelatnici dane provodili u šetnji njezina kućnog ljubimca (na što naravno nitko nije reagirao). Bivšoj ministrici život je ugrožen radi satirične fotografije koja je poharala društvene mreže, a koju je potom prenio naš portal. Na istoj je dotična montirana u majicu koju krase četiri čirilična slova S. što je sporno u simbolu koji krasi zastavu susjedne nam, i mnogima u Partiji omiljene Srbije, teško je reći nama običnim smrtnicima.
Vjerovali ili ne: Milanka je najdugovječnija SDP-ova saborska zastupnica. Svaka čast!
Treba imati razumijevanja pa kazati kako se Opačić Sabora domogla kao predstavnica srpske manjine u SDP-u, pa je nejasno tko bi nažalost najdugovječnijoj SDP-ovoj političarki u Hrvatskom saboru koja prije bavljenja politikom nije imala niti jedan dan radnog iskustva ako ne računamo staž kod Jovana Raškovića, dakle tko bi takvoj političarki nakon svega mogao zamjeriti fotografiranje u majici države iz koje valjda vuče korijene?
Na svu sreću ne radi se o majici sa namontiranim slovom U koja bi potpredsjednici Sabora zasigurno ugrozila karijeru, jer riječ je o toliko omraženom slovu da valja razmotriti i prijedlog da ga se izbaci iz abecede. Razumljivo je međutim da Bero štiti kolegicu Opačić, jer on se ionako prema javnom svjedočenju SDP-ovaca pod čudnim okolnostima domogao vrha partije pa se sada mora dopasti svim stranama, tako i onima koji su politički status naoštrile u eri omraženog mu Zokija Milanovića.
Ono što prosječnom promatraču ove trakavice nije posve jasno jest odakle Beri pravo da sebe, stranku i Milanku Opačić stavlja iznad hrvatskih institucija kreirajući im pravila po kojima će igrati, istodobno dovodeći pred očima javnosti, a javnost su i čitatelji Dnevnog, njihov legitimitet. Kako stoji u pismu predsjednika SDP-a DORH treba reagirati, jer pokretanje privatnih tužbi ne bi urodilo plodom. Doduše, čemu se čudimo kada znamo principe po kojima se optuženi drugovi spašavaju. Sjetimo se Brozovog – „Ne priznajem ovaj sud nego samo sud svoje Partije“, ili pak Komadininog „Spasimo druga Sabu“ – od čega drugog nego od hrvatskih zakona?
Novinaru (po)četniku Srpskih novosti sve je dozvoljeno
No, čudimo se, jer se čuditi moramo stoga što smo se kroz rad i život susretali s demokracijom i definiranjem iste, a ka tome težimo zar ne? Zanimljivo je onda reći kako se ta štura definicija iz knjiga uvijek spretno pogubi tu negdje oko nas, kao što se pogubila u ovom slučaju u kojem je pogođena Opačić. Zanimljivo, bivša ministrica zaštitu je dobila jednako hitno kao što je ona i zatražena, s druge pak strane imali smo prilike vidjeti tjednik Novosti čiju ju naslovnicu krasila fotografija Željke Markić sa hitlerovim brčićima, ali takvo širenje mržnje nakon što je njena udruga „U ime obitelji“ ukazala na činjenicu da su Novosti zlorabile proračunski novac namijenjen srpskoj manjini u Hrvatskoj za širenje netolerancije prema većinskom hrvatskom narodu, nazvati će se prema već uhodanim navadama – samo „dobrom satirom“. Još jedna satira proizašla iz istog medija natjerala je nedavno udrugu Vigilare, Centar za obnovu kulture te udruženje studenata prava USTUP na reakciju u slučaju teksta „Lijepa naša haubico“ kojom (po)četnik novinar na nasramniji način ismijava državnu himnu. .
–Najoštrije dižemo svoj glas zbog izrazito netolerantnog, diskriminacijskog i štoviše antihrvatskog pisanja pod naslovom Lijepa naša haubico u listu Novosti, glasilu SNV-a tj.hrvatskih Srba. Sam sadržaj ne može se kategorizirati kao satira, već je najobičniji pamflet pun mržnje, ponižavanja i izazivanja nacionalne netrepeljivosti, poručili su priopćenjem u kojem su dodali da će službeno prijaviti Novosti Županijskom državnom odvjetništvu u Zagrebu kako bi se poduzele potrebne radnje da se društvo osudi postupanjem netrepeljivosti prema jednom od najvažnijih nacionalnih simbola. Premda je u ovom slučaju prekršen Zakon o grbu, zastavi i himni RH sve se svelo na onu staru tresla se brda, rodio se miš, a mi bismo dodali- nije bilo niš’. Državno odvjetništvo je odbacilo prijavu protiv Pupovčevih „Novosti“ koje su prošle godine dobile 3,2 milijuna hrvatskih kuna za pljuvanje po svemu hrvatskome, jer oni druge politike zapravo i nemaju. Svrha njihovog postojanja je upravo na ispoljavanju najprizemnije mržnje prema Hrvatskoj – i ništa drugo. Odite na njihove stranice i jednostavno se uvjerite. Ništa se ne razlikuju od beogradske politike ili Večernjih novosti ali za vrijeme velikosrpske agresije na RH.
Je li mržnja satira?
Satiričan je odveć tjednik Novosti pa valja izdvojiti neke njihove uratke poput primjerice teksta čiji naslov glasi Rabljena sedmica, a u kojem Milorad Krstulović naziva hrvatsku suverenost atavizmom koji nema, niti je imao ikakvu svrhu.
-Hrvatska je suverenost atavizam, evolucijski ostatak za koji nije sigurno je li ikada imao svrhu. Znanstvenici su, hvale se čak i slijepom crijevu našli razlog postojanja, a za hrvatsku se suverenost eto do danas ne zna čemu služi, čak ni postoji li, satiričan je autor.
Satirično se zatim u Novostima oglašava i Boris Dežulović tekstom Živela Dalmazia te poručuje kako Hrvatska nema nikakvog smisla. U tekstu Šupačka Hrvatska satirično Dežulović Hrvatsku naziva šupačkom državom, a Hrvate šupcima rugajući se Danu državnosti. Dakako, na koncu valja spomenuti najsatiričniji dio priče – sve ovo financirano je novcem hrvatskih građana. Riječ je ovdje o brojnim propustima koje su također detektirali članovi UIO spominjući zloupotrebu proračunskog novca koji je Savjet za nacionalne manjine za 2016. dodijelio Srpskom narodnom vijeću za tiskanje tjednika Novosti u sklopu ostvarivanja kulturne autonomije nacionalnih manjina, što uključuje promociju jezika, običaja i kulture manjinskih naroda. Ali ne i promicanja satire.
Slučajno ili ne, saborski zastupnik i predsjednik SNV-a bio je u istom tijelu koje je dodjeljivalo financijska sredstva i u tijelu koje je financijska sredstva primilo. Ova nelogičnost prijavljena je svim institucijama u zemlji, a na reakciju se još uvijek čeka pa iz svega toga proizlazi da Srbi u Hrvatskoj imaju veća prava, nego li Hrvati. Ako se ovakva praksa nastavi, Hrvati se više neće iseljavati u zapadnu Europu nego baš u sujednu Srbiju jer će tamo imati bolja prava nego u Hrvatskoj.
Zaključno treba reći kako se oko nas odigrava teatar apsurda u kojem na koncu svi znamo tko nam kroji pravila, ali se to ne usudimo reći na glas, baš kao što se hrvatska policija ne usudi obznaniti autora poljudske svastike i bacača suzavca u LGBT klub.