‘HRVATSKA GUBI SVOJ NAJVREDNIJI POTENCIJAL!’ Interes nacije ugrožen: Prijeti pravi slom uslijed anacionalnog djelovanja!

Foto: Hrvoje Jelavic/PIXSELL

Pedeset je već godina velikom brzinom prohujalo od Hrvatskog proljeća i studentskog pokreta za demokraciju, slobodu i uređenost hrvatskog društva i prostora, trideset od proglašenja hrvatske samostalnosti, 26 od olujnog oslobađanja najvećeg dijela hrvatskog teritorija i gotovo 24 od mirne reintegracije i uspostave teritorijalne cjelovitosti.

Vrijeme nitko ne može zaustaviti, kao uostalom ni neminovnost promjena, misaonog civilizacijskog uzdizanja, tehnoloških inovacija, znanstvenih iskoraka i ukupnih životnih ljudskih sigurnosnih i razvojnih potreba.

Moguće je samo imati osjećaj kako je ono stalo u neuređenim društvima i naročito u prostorima u kojima se ponavljanje povijesti doima kao povijesni usud neuređenih prostora, i to prema osnovnim identitetskim obrascima i nesigurnostima vezanim uz teritorij, granice i stanovništvo.

Hrvatska je nakon velikog povijesnog idealizma hrvatske studentske i ostale mladosti i isto takvog vrijednosnog podizanja nacionalnog identiteta u Hrvatskom proljeću 1971. popisne godine, izgubila do ove također popisne 2021. godine nevjerojatnih gotovo 600.000 stanovnika (broj je stanovnika 1971. iznosio 4,426.221), od 1981. gotovo 800.000 (broj je stanovnika iznosio 1981. 4,601.469), a od demografskog maksimuma 1991. godine nevjerojatnih gotovo milijun je osoba manje (broj je stanovnika iznosio 1991. 4,784.265).

Gastarbajtersko je razdoblje prije Hrvatskog proljeća u šezdesetima prošlog stoljeća s velikom silinom iseljavanja (procjena je kako je gotovo 450.000 osoba napustilo Hrvatsku), bilo najava promjene smjera demografskih trendova i usporavanja prirodnog rasta i brojnosti ukupnog stanovništva, dok je postproljećarsko razdoblje hrvatske šutnje bilo samo nastavak započetog usprkos demografskom maksimumu 1991. godine.



Između popisa stanovništva 1991. i 2001. godine Hrvatska je izgubila ukupno 346.805 osoba u agresijskim ratnim okolnostima i najtežim demografskim i migracijskim te dijelom mirnodopskim nakon 15. siječnja 1998. godine i završetka mirne reintegracije. Depopulacija bi ukupnog stanovništva bila i veća da nije bilo zbrinjavanja i ostanka hrvatske izbjegličke populacije iz Bosne i Hercegovine u Hrvatskoj i nije bila uvjetovana samo napuštanjem Srba tijekom i nakon okupacije i oslobađanja Hrvatske.

Najveći se apsolutni demografski udar ipak dogodio u slobodi nakon popisa stanovništva 2001. godine (ukupni je broj stanovnika iznosio 4,437.460), jer je u tom razdoblju Hrvatska do danas izgubila gotovo 600.000 osoba, a najintenzivnije nakon 2011. godine s gubitkom gotovo 400.000 osoba samo po službenim podacima Državnog zavoda za statistiku. Pedeset godina od prvih najava promjene smjerova osnovnih trendova prema negativnima, trideset godina od početka velike siline depopulacije i početaka prirodnog pada stanovništva, više od dvadeset godina od početka intenzivnog nestanka i više od deset godina od najintenzivnije depopulacije Hrvatske u povijesti.

Malo tko pritom može reći kako nije znao, malo tko može tražiti opravdanje u širim okolnostima i pogotovo malo tko može opravdavati svoja politička postupanja prema demografskoj problematici uz takve trendove negativnosti.

 

Hrvatska gubi svoj najvrijedniji potencijal i političkim nepostupanjem i mirnoćom vladajući politički sustav izravno ugrožava hrvatsku razvojnu sadašnjost i budućnost i temelje nacionalnog opstanka. Mogu se izvršitelji opravdavati formalnim postavljenim ministarstvima, središnjim državnim uredima, čelništvom za istu problematiku na europskoj razini, brojnim iskazima o važnosti demografske problematike i svim ostalim prigodničarskim pokazateljima, ali ničim ne mogu potvrditi svoju uspješnost ni namjeru djelovanja u interesu ukupne hrvatske populacije uz ovakvu razinu demografske destrukcije.

Nastavak bi ovakvih trendova uz nastavak istog obrasca političkog u osnovi anacionalnog djelovanja mogao rezultirati u nadolazećem međupopisnom razdoblju pravim slomom i izumiranjem hrvatske domicilne populacije. Problem pritom zadire u temelje nacionalne sigurnosti i razvojne uspješnosti i u osnovi se mogu razlikovati dva modela političkog negiranja važnosti.

Prvi model negiranja važnosti; formalnim se pokrivanjem demografske problematike ministarskim, središnje uredskim i europskim pozicijama, uz stalna javna potvrđivanja njezine važnosti sa samog političkog vrha i pučkoškolskog podaničkog ponavljanja s nižih razina bez vidljivih rezultata, nastoji uvjeriti podanike, javne uslužnike i ostalu javnost o velikim postignućima samo njima vidljivim.

Drugi model negiranja važnosti; izravnim ideologijskim poništavanjem već donesenih poticajnih mjera uz pokazivanje i dokazivanje njihove neuspješnosti na temelju ideologijskog političkog osjećaja.

Oba su modela u svojoj osnovi anacionalno dokazivanje političkog djelovanja sa sličnim destruktivnim rezultatima na demografsku problematiku, s tom razlikom da se u prvom modelu nastoji kupiti vrijeme i svoj politički ostanak i nastavak u okvirima nacionalnih formi, a u drugom ubrzati vrijeme ideologijskog anacionalnog djelovanja bez potrebe uključivanja logike.

Uigrana je već to forma s uključivanjem europskih pravila, političkog modernizma, utrenirane diplomatske retorike i posebno s uključivanjem poslušničkih pozicijskih podanika malih misaonih mogućnosti. Time se privremeno zadržava politička pozornost malo upućenih u problematiku i mogućnost stalnog ekspliciranja postupanja, uspješnosti i usporedbe s drugima po neuspješnosti iz po njima objektivnih razloga, poput. npr. otvorenih granica, slobode kretanja, tržišta rada, gospodarske razvijenosti i slično. Međutim, posebno se u tom modelu pazi kako na pozicije postaviti udivljene s pozicijom i vodstvom sljedbenike, kako udaljiti iz javne scene stručnost, kako ne dopustiti pozicijskim sljedbenicima raspravu, kako nikad ne komentirati demografsku katastrofu koja je zahvatila Hrvatsku i kako uvijek nastojati uz pokaz odanosti, poslušnosti i uspješnosti slijediti mišljenja, stavove i postupanja plasirana u javnost s političkog vrha.

Rezultat malo koga iz sustava vladanja zanima, a pravi se protivnici ne nalaze unutar nesposobnog i osrednjeg nametnutog kadra, nego u svim onim redovima koji odgovorno ukazuju na demografsku stvarnost, potrebna rješenja i odgovornost za hrvatsku budućnost. Postavljene obrasce sa stranačkog/partijskog vrha uglavnom po političkoj pripadnosti slijede na regionalnoj i lokalnoj razini, iako se mora priznati kako ima i onih iz istih redova koji jednostavno vlastito lokalno demografsko nestajanje ne mogu više gledati pa donose odluke u skladu sa svojim potrebama i proračunskim mogućnostima.

Tek se ponekad stidljivo može čuti kako bi takve lokalne poticajne mjere trebalo podići i na nacionalnu razinu. Oni pak koji ne pripadaju istim stranačkim/partijskim školama javno predlažu uvođenje njihovih lokalnih mjera na nacionalnu razinu, shvaćajući kako bi tek komplementarnim djelovanjem poticajnih mjera s obje razine rezultati bili sukladni demografskoj stvarnosti i hrvatskim razvojnim potrebama. Takav je primjer bila i poticajna revitalizacijska mjera Grada Zagreba.

Ništa nisu značila predizborna obećanja da neće ukinuti stečena prava roditeljima i djeci u zagrebačkom modelu roditelj-odgojitelj niti su išta značila uvjeravanja o važnosti nacionalnog demografskog opstanka i revitalizacije temeljena na znanstvenim korelacijama i projekcijama. Još su manje značila prava djece i žena, inače u ideologijskom pristupu stalno spominjana izvan revitalizacijskog konteksta, niti su ikog ozbiljnijeg mogli uvjeriti svojim gotovo isključivo političkim uvjeravanjima zasnovanim na ideologijskom osjećaju o potrebi ukidanja poticajnog modela roditelj-odgojitelj i istim izračunima političkih računskih amatera iz svojih redova kojima nastoje uvjeriti sami sebe i svoje sljedbenike o nužnosti postupanja.

Bilo koji drugi utjecajni faktor na trendove nakon uvođenja mjere apsolutno im ništa ne znači, pa čak ni pandemijska katastrofa koja je zahvatila cijelu svjetsku populaciju i kao najveći kroz povijest destrukcijski faktor na demografske trendove i pokazatelje (uz ratove i prirodne katastrofe) utjecala i na demografska kretanja u Hrvatskoj i Gradu Zagrebu. Zaustavljanje trendova, usporedbe s drugim velikim gradovima u Hrvatskoj, veliki rast trećerođene djece u obitelji (izravne korelacije djelovanja poticajne mjere na prvo i drugo rođeno dijete naravno nema) i slično zanima ih još manje. Najmanje ih zanima promjena načina života roditelja-odgojitelja, podizanje kredita na temelju takvog statusa, važnost boravka djece u obiteljima u mlađim uzrastima, odlazak brojnih obitelji i djece u socijalni granični status preživljavanja, vjerojatnost iseljavanja, nemogućnost smještaja većeg broja djece u vrtiće i jaslice, nemogućnost preživljavanja obitelji s većim brojem djece itd.

Neosjetljivost za djecu, žene, mlade, roditelje, obitelji i socijalno preživljavanje suprotna je zapravo njihovu političkom okviru, zato što je ta osjetljivost samo politička forma kojoj su u pozadini čista ideologija, prisvajanje vlasti i usmjeravanje društva po njihovim pravilima shvaćanja života, obitelji i nacionalnih razvojnih potreba.

Oba modela poništavanja važnosti u krajnjem slučaju imaju iste ili slične negativne rezultate na demografsku problematiku i opću demografsku i političku sliku Hrvatske, a potvrda toga je potpuna šutnja s nacionalne razine. Upravo bi sada bilo važno potvrditi s nacionalne razine postupanjem za sve izgovoreno o važnosti demografske revitalizacije za ukupni razvoj i budućnost Hrvatske i konačno poreznim poticajima pokazati lokalnim sredinama zašto u stvari i postoje nacionalni izvršitelji.

Međutim, umjesto strateških dogovora oko hrvatske budućnosti sve je drugo važnije, a 3-4% državnog ili gradskog proračuna predstavlja pozicijskim i ideologijskim izvršiteljima posebnu zagonetku u moru proračunskih iracionalnosti gotovo nebitnih za razvoj i opstanak Hrvatske. Dovoljno je samo zaviriti u njih i početi donositi odluke u interesu hrvatske populacije. Nije to toliko složeno koliko im je ideologijski i nacionalno nepoželjno.

 

Facebook Comments

Loading...
DIJELI