Nemirna su vremena u kojima živimo ostavila brojne negativne tragove u hrvatskom društvu i prostoru i njihova nam neuređenost sve više postaje prevladavajući čimbenik ukupnog političkog ponašanja i postupanja.
Posebno se ti tragovi oslikavaju u svijesti, odgovornosti, volji i nemoći mlade hrvatske populacije za toliko potrebnim promjenama pa nam uspostavljeni ideološki nasljedni politički sustav i njegovi nositelji gotovo isključivo usmjeravaju procese po političkim, financijskim, pozicijskim, materijalnim i inim interesnim osobnim željama i potrebama svog okruženja. Pretvarajući time Hrvatsku u svojinu i resurs namirenja, pokriven trgovinskim političkim udruživanjem bez pravog političkog, ideološkog, strateškog i razvojnog smisla.
Ukupni je rezultat takvog političkog djelovanja potpuno odvajanje političkog izvršnog miljea od svakodnevne stvarnosti, politička apatičnost ostalih i opće vjerovanje kako se zapravo u političkom smislu ništa ne može promijeniti u zemlji koju su premrežili politički i ostali interesi i mediokritetski kadrovi isključivo apologijskih dometa.
Partijska nedodirljivost
Javna se politička i parlamentarna rasprava vodi samo s pozicijske i opozicijske razine, pri čemu se ni najmanje ne odstupa od apsolutne zaštite svojih političkih istomišljenika i sljedbenika ma koliko odstupili svojim postupanjima i lamentiranjima od općih demokratskih i političkih principa. Ne može se više dogoditi u ovakvoj Hrvatskoj politička principijelnost jednaka prema svima, neovisno o tome komu politički pripadali, a naročito ne iz istih svojih političkih redova po principu korištenja metle prvo u svom dvorištu.
Neuređenost Hrvatske time postaje sve izraženija, vjerovanja u izvjesnu budućnost u Hrvatskoj sve manja, demokratičnost se političkog sustava pretvara u stranačko-partijsku dominaciju u svemu oko nas, očekivanja promjena praktički su se izgubila, a hrvatska mladost to više ne može ni gledati ni slušati. Ideološki i politički Hrvatska je poprimila obrazac pokorene zemlje sa zadovoljstvom prisutnim samo u pozicijskom izvršnom trgovinskom savezu i njegovim interesnom sljedbeništvu. Ostali?
Imaju slobodu kretanja, otvorene granice, europsko tržište radne snage, ljudska prava, radnu, financijsku i stambenu nesigurnost, imaju ovrhe, blokade, stečajeve, nekretninske dražbe, poreze, brojna davanja i imaju izbore koji to zapravo nisu. Imaju zemlju složenu po posebnim kriterijima ideološke nasljednosti, interesne povezanosti, pozicijske primarnosti, partijske nedodirljivosti i osobne velike “sistemske” nesigurnosti, zemlju u kojoj je s onu stranu nedodirljivosti moguće doživjeti najgora “sistemsko” politička ponižavanja.
Ukupni je rezultat najbolje i najizravnije vidljiv u hrvatskoj poziciji na europskoj ljestvici uspješnosti (neuspješnosti) po puno parametara, socijalnoj izdržljivosti većine umirovljenika, nezadovoljstvu i odlascima mladih i općoj demografskoj kataklizmičkoj slici koju nam potvrđuje svaki novi službeni statistički podatak Državnog zavoda za statistiku.
Nepotrebna znanost
Tehničko je dobivanje nacionalnih izbora u Hrvatskoj postala rutina, a poslijeizborna su spajanja praktički negirala ideološke i političke razlike. Privid je izborne demokracije današnja hrvatska stvarnost jer je stranačko-partijska programiranost postavljanja lista, a potom i ključnih izvršitelja po principu poslušnosti i osrednjosti uvedena kao pravilo političkog djelovanja.
Izlazak na izbore ne znači biranje, nego samo tehničko zaokruživanje onih koji su izabrani unutar stranke/partije i postavljeni na liste, primarno po želji nedodirljivog, nezamjenjivog, neupitnog, nepogrešivog, vrhovnog i jedinog ispravnog. Kontroliranom izbornom matricom, mogućim tehničkim dohvatom izbornih rezultata u maloj izlaznosti, trgovinskim poslijeizbornim slaganjima, većim brojem birača od stalnih stanovnika i općim nevjerovanjem u promjene, slika ideološki i politički pokorene zemlje poprima sve jasnije obrise.
Dodatna su potvrda takve opće slike i politički i ideološki postupci prema znanosti u cjelini. Nikad dosad nije bilo tolikog raskoraka između znanstvenih zakonitosti i znanstvene logike i političkog postupanja i nikad dosad znanstvenici zatečeni ili još bolje zatočeni u politici nisu tretirani kao klasični najamni radnici političkim nedodirljivim veličinama. Iako se odnos prema znanosti formira s političkog nedodirljivog vrha, mediokritetski politički poslušnici limitirani i u spoznaji usvajaju praktički isti odnos prema struci i znanosti pa sve izgleda kao politička predstava bez ozbiljnijeg promišljanja.
U šest nam godina vlasti već najavljuju Strategiju demografske revitalizacije; točno toliko koliko su na vlasti i to sa strogo selektiranim formalnim znanstvenicima čija su spoznaja i elementarna građanska hrabrost limitirani njihovim intelektualnim potencijalom. Vrlo je slično i sa zagrebačkim amaterima vladanja koji pak ne priznaju apsolutno nikakva znanstvena istraživanja i dokazivanja pa još to nepriznavanje proširuju i na negiranje sudskih pravorijeka. Kakva znanost i sudstvo, kakva djeca i roditelji, kakva znanstvena dokazivanja, kakva strategija po najboljima, kakva logika kad mi imamo svoju ideologiju, svog velikog i širokog vođu i kakvo znanstveno mišljenje kad mi imamo svoje političko – po osjećaju.
Katastrofalni podaci
Politički osjećaj i ostavljanje dojma u javnosti postali su osnovni kriteriji vrednovanja političkog postupanja i vrednovanja pojedinaca, dok su svi ostali gospodarski, financijski, socijalni, demografski i slični pokazatelji postali nebitni. Formiranje je interesnih grupa pritom prošireno i na ostale djelatnosti pa se općenito gube na svim razinama univerzalni kriteriji vrednovanja. Suprotne strane razdvojene su poput Marijanske brazde, a pripadnost se bez kriterija razvija kao novi politički model vrednovanja u kojem se poništava hrvatski vrijednosni identitetski sustav. Siguran je to put prema pokorenoj i pognutoj zemlji u kojoj samo politička pripadnost postaje mjerilo.
Prenošenjem bez kriterija ovakvog političkog modela praktički na sve djelatnosti, a pogotovo na obrazovnu i znanstvenu djelatnost, hrvatsko društvo postaje siromašnije za intelektualnu i građansku hrabrost koja jedino i može hrvatskom recentnom političkom determinizmu ukazati na njihov put prema nigdje. Primjera ima podosta u današnjem hrvatskom modelu izvršnog vladanja, a najnoviji bi mogao biti vezan i za odlazak ministra financija.
Koliko je samo puta izgovoreno gotovo euforično: “Ministar Marić: Demografija je apsolutni prioritet, konstantno radimo na širim demografskim mjerama”, uz naravno uvijek neizostavni nastavak: “Već se nešto napravilo. Na širim demografskim mjerama konstantno radimo” (Vlada Republike Hrvatske, 20. 11. 2018.).
“Predsjednik Vlade i HDZ-a Andrej Plenković rekao je u subotu da je demografija najveći izazov za hrvatski narod u godinama pred nama” (HINA, 15. 1. 2022.).
Izjava na izjavu i tako već šestu godinu zaredom obećavanja i ostavljanja dojma, i to bez ikakve odgovornosti za nečinjenje i katastrofalne podatke o prirodnom nestanku hrvatske domicilne populacije. Prema “apsolutnom prioritetu” i “najvećem izazovu za hrvatski narod u godinama pred nama” odnosilo se cijelo vrijeme isto; samo izjave bez ikakvog pomaka u postupanju, ali čak i bez ikakvih najava uvođenja strateških poticajnih mjera. Štoviše, oporezivala su se i izdvajanja iz zagrebačkog gradskog proračuna za status roditelja odgojitelja, provodile se ovrhe čak i na božićnicama i nikad se nije ozbiljnije razmatrala mogućnost uvođenja poreznih poticaja prema “najvažnijoj hrvatskoj problematici”. Uspješnost? Po čemu su uspješni u takvoj silini demografskog nestanka Hrvatske koju potvrđuju i stručnjaci UN-a?
Najveća pogreška
Iako nikad nitko s političkog vrha nije negirao strateško značenje demografske problematike niti je mogao s obzirom na izrazito negativne pokazatelje i trendove prikrivati silinu nestanka, ipak se nikad ozbiljnije nije pristupilo toj problematici.
Takav odnos jasno bi se mogao naznačiti i kao najveća pogreška aktualaca na vlasti ili još jednostavnije najveća premijerska moguća pogreška.
Početkom obnašanja vlasti tadašnje početno njegovo okruženje činili su uglavnom ekonomisti i financijaši kojima je apriori demografska problematika bila strana i nevažna, dok su nasuprot takvoj ekipi demografi djelovali kao znanstveni idealisti. Pogreške su nakon toga slijedile jedna za drugom, sve dok s vremenom demografska problematika nije postala teret s kojim se nije htjelo više nositi, a demografi nepoželjni protivnici koje se više nije htjelo ni čuti ni vidjeti.
1. Umjesto strateškog ureda pri Vladi na čelu s potpredsjednikom Vlade formirano je Ministarstvo za demografiju i nešto bez ikakve moći usmjeravanja poticaja, posebno poreznih.
2. Na čelo Ministarstva postavljena je politička osoba koja o demografskoj problematici nije imala blage veze.
3. Državnom tajniku iza kojeg je stala struka i znanost onemogućen je rad pri planiranju i odlučivanju o demografskoj problematici. Rezultat je njegova javna ostavka.
4. Promjenom ministrice napravljen je samo formalan pomak prema struci, iako je rezultat djelovanja Ministarstva ostao isti kao i u početnoj fazi – samo narativni.
5. Pretvaranjem Ministarstva u Državni ured poslana je jasna poruka s političkog vrha koliko im znači demografija kao “apsolutni prioritet”.
6. Imenovanje nove državne tajnice ponovno iz političkih zatvorenih i nestručnih krugova samo je nastavak istog odnosa s početka prema silnom demografskom nestanku hrvatske domicilne populacije.
7. Stalno najavljivanje demografske revitalizacijske strategije i strogo selektivno prizivanje ljudi iz struke gotovo je ismijavanje “najvažnijeg izazova za hrvatski narod”.
8. Ničim se ne može opravdavati uspješnost izvršnog vladanja nad Hrvatskom uz nevjerojatno negativne demografske pokazatelje prirodnog nestanka. Ničim.