30. kolovoz 2007. godine.
Reklo bi se jedan sasvim običan vrući ljetni dan. Požari su tog, kao i svakog ljeta prije, a i poslije toga, bili učestali po Jadranu. I tog dana bilo ih je nekoliko. No jedan poziv u šibenski centar 112 nešto prije podneva sve će promijeniti. Primljena je dojava da gori nisko raslinje i trava na otoku Kornatu. Reklo bi se slijedi rutinska vatrogasna intervencija kao i mnogo puta dotada. No sve će se nažalost, pretvoriti u najveću tragediju nakon Domovinskoga rata u Hrvatskoj.
Odmah po dojavi, na teren su se spremali izaći pripadnici JVP-a Šibenik i DVD-a Tisno i Vodice. Šibenski vatrogasni zapovjednik Dražen Slavica odobrio je akciju na Kornatima i potreban broj vatrogasaca. U helikopteru koji je prevezao vatrogasce na Kornat nalazio se i civilni vojni ročnik 19-godišnji Josip Lučić i 17-godišnji član DVD-a Tisno, maloljetni Marko Stančić (obojica nisu smjela biti u helikopteru na Kornatima, što je još jedan od brojnih propusta koji su se toga dana dogodili).
Vatrogasci su znamo, ljudi posebna kova, odvažni, hrabri, spremni na rizik i akciju. Tako je bilo i ovaj put, svejedno je radi li se o vatri do gležnja ili vatrenoj stihiji kojoj su često izloženi. Za njih nema razlike, izlaze na teren i odrađuju svoj posao.
No požar i vatra do gležnja na surovom kornatskom kršu ispali su sve samo ne rutinska intervencija. Negdje iza 17 sati počele su stizati informacije da se u uvali Šipnate dogodilo stradavanje vatrogasaca. Zar zaista, pitali smo se? Što se moglo dogoditi od požara koji je dosegao najviše visinu čovjekova gležnja, ni sami ne znajući prave posljedice. Zbog čega je zatražena pomoć kasnila, zbog čega su stradali vatrogasci ostavljeni nekoliko sati sami s tako teškim ozljedama? Pitanja su se samo množila dok su se isčekivale informacije. Tek oko 20 sati, tri sata nakon prve vijesti o stradanju vatrogasaca, procurila je vijest koja je šokirala cijelu zemlju. Šest vatrogasaca iz Šibenika, Vodica i Tisnog smrtno je stradalo. Preostalih sedam zadobilo je teške i po život opasne opekline.
Šok, nevjerica i pitanje što se pobogu, dogodilo na kornatskom kršu u trenutku su nam prostrujili glavom. Pa tamo je samo gorjela sitna trava i goli kamen! Nažalost, tragedija je u proteklim danima poprimila još gore obrise. Iz bolnica u Splitu i Zagrebu stizale su samo tragične i tužne vijesti. Još šest vatrogasaca u idućim danima podleglo je teškim ozljedama uslijed zadobivenih opeklina. Jedini koji se izborio za život je tišnjanski vatrogasac Frane Lučić.
Od čega su stradali, što se zaista dogodilo u uvali Šipnat u tragediji koja je odnijela dvanaest života do danas nije razješenjeno. Prvotna verzija je bila ta da se dogodio tkz. eruptivni požar. No pojavile su se i još dvije, curenje goriva iz helikoptera i zapaljenje eksplozivnoga punjenja NATO-ve bombe. Zakašnjela akcija spašavanja, problemi s prijevozom stradalih, mnoštvo je pitanja koje traže odgovore. U prvu teoriju eruptivnog požara ne vjeruju ni obitelji stradalih i ni većina javnosti. Jedini, kojem se sudilo za tragediju i to dvaput, je tadašnji šibenski vatrogasni zapovjednik Dražen Slavica. On je pravomoćno oslobođen optužbe za pogibiju i stradavanje vatrogasaca na Kornatu 30.08. 2007. godine a zatražit će i odštetu od države.
“Ovo je za mene treća oslobađajuća presuda, i ja već 11 godina stojim na mjestu s mojim poginulim kolegama s Kornata, a proglašen sam državnim neprijateljem broj 1. Teško mi je, to su bili moji prijatelji, kumovi, poznanici. Istraga je od samog početka išla samo u smjeru proglašenja mene kao jedinog krivca…”, kazao je tada Slavica.
No obitelji i hrvatska javnost i dalje čekaju prave odgovore i istinu što se tog kobnog dana dogodilo; prošlo je već 15 dugih godina i odgovora i dalje nema. Za 12 smrtno stradalih vatrogasaca , koji su kao i svaki put kad je trebalo, otišli braniti Hrvatsku i njen krš i kamen od požara. Te kolovoške večeri nažalost, više se nisu vratili u svoj Šibenik, svoje Vodice i svoje Tisno. Jedini preživjeli Frane Lučić, koji će posljedice kornatskog pakla osjećati do kraja života, tužio je svoju državu Hrvatsku i grad Šibenik tražeći odštetu za tragediju koju je doživio. Država se žalila na tu odluku i nije željela isplatiti mu odštetu. Valjda su mislili da je Frane nastradao negdje drugdje, a ne braneći Kornate koji se nalaze, gle čuda, u Hrvatskoj. No državna “savjest” ipak je proradila pa su se nagodili s Franom i isplatiti li mu odštetu kao barem malo zadovoljštine za ono što je prošao i doživio tog 30. kolovoza prije 15 godina.
Odlučeno je da je odšteta milijun i 750.000 kuna, da će mu se mjesečno isplaćivati dvije rente – 1500 kuna za medicinske preparate i prehranu te 4500 kuna za tuđu pomoć i njegu. Nadoknadit će mu se i 617 tisuća kuna sudskih troškova, a sve to sa zateznim kamatama od 2009. iznosi oko 5 milijuna kuna.
To je jedina novost s kojom se dočekuje 15. godišnjica kornatske tragedije. Sve ostalo je iz godine u godinu isto od kada je 30. kolovoza 2007., nešto prije podne, stigla dojava o požaru na Kornatu, u uvali Vrulje.
Nikom od mjerodavnih, osim tadašnjem glavnom vatrogasnom zapovjedniku Mladenu Jurinu, nije palo na pamet da nakon tragedije podnese ostavku. Jer riječ ostavka i preuzimanje odgovornosti u Hrvatskoj je uglavnom nepoznat pojam.
Kad će se i hoće li se istina o najvećoj mirnodopskoj tragediji u Hrvatskoj ikada saznati, veliko je pitanje. Do tada nam preostaje da se svakoga 30. kolovoza prisjetimo hrabrih ljudi koji su ostavili svoj život u paklu Kornata kao upozorenje da se to nikada više ne ponovi. A da se to ne ponovi, odgovorna je država, kojoj je dužnost da o tome skrbi, kroz bolje uvjete rada, bolju opremu i organizaciju. Jer najlakše je kao i za svaku godišnjicu tragediju izraziti žaljenje, posjetiti mjesto stradanja i obaviti svoje protokolarne dužnosti. Obiteljima i javnosti vjerojatno je toga već i previše.
Oni će svoj mir naći tek kad saznaju pravu istinu i zašto su i pod kojim okolnostima izgubili svoje muževe, sinove i djecu. 12 križeva od suhozida izgrađenih 2010. godine u čast 12 heroja s Kornata ostaju trajna uspomena na njih i njihovu hrabost i veliku žrtvu koju nikada ne smijemo i nećemo zaboraviti. Jer Heroji se nikad ne zaboravljaju.
HEROJI KORNATA: Dino Klarić(33), Ivan Marinović(32), Ivica Crvelin (52), Marko Stančić (17), Gabrijel Skočić (19), Hrvoje Strikoman (19), Tomislav Crvelin (23), Ante Crvelin (24), Josip Lučić (19), Karlo Ševerdija (18), Marinko Knežević (52) i Ante Juričev Mikulin (23).