ANALIZA PRODAJE LEDA! Nije toliko važno tko je investitor, kako sugeriraju tradicionalni suverenisti, ali je mnogo važnije tko je investitor nego što to tvrde globalisti

Jurica Galoic/PIXSELL

Prodaja Leda d.d. ponovno je uzburkala javnost. S jedne strane, govori se kako je prodana vrijedna i učinkovita tvrtka i kako hrvatska politika nastavlja politiku svojih predšasnika “sve dam samo da prodam”. S druge strane, ističe se kako Ledo d.d. nije bio u hrvatskom već u privatnom, najprije hrvatskom, potom u inozemnom vlasništvu. Drugim riječima, jedni nas uvjeravaju kako kapital ima nacionalnu oznaku i nacionalnu politiku, a drugi nam govore kako kapital nema nacionalnu pripadnost.

Snažan argument kako kapital nema nacionalnu pripadnost su multinacionalne korporacije. One sele kapital (poslovnu aktivnost) u područja u kojima su najpovoljniji uvjeti za oplodnju (čitaj: profit). Istini za volju valja reći kako multinacionalne korporacije u sjedištu zadržavaju najvažnije funkcije – istraživanje i razvoje, marketing i financijski menadžment. Na drugoj strani, poznati kao tradicionalni suverenisti, tvrdi se kako kapital ima nacionalnu pripadnost.

Da bi potkrijepili svoj stav, iznose nepobitne činjenice kako je ekonomska politika, u najmanju ruku, nacionalna, što znači da je država u funkciji nacionalnog gospodarstva.
Merkantilizam, protekcionizam i intervencionizam su politike koje jasno pokazuju, po njima dokazuju, kako je kapital nacionalno određen. Osporavatelji suverenizma nam kazuju kako se nacionalno obilježje gospodarstva završava prihvaćanjem i operacionalizacijom procesa globalizacije kada je prihvaćeno slobodno kretanje – rada, kapitala, robe i usluge ili, što je isto, uklanjaju se ograničenja iz vremena nacionalne države u procesima integracije nacionalnih u svjetsko, globalno, gospodarstvo. Kako bismo mogli identificirati prvo stanje i objasniti suprotstavljene stavove, moramo se vratiti u povijest.


Analiza Fernanda Braudela

Nacionalne države nastaju kada topovi i barut postaju presudni čimbenici u ratnim sukobima. Najveći broj feudalaca nije mogao voditi skupe ratove kako bi se obranio od napada ili proširio vlastiti feud. Impresivna je analiza Fernanda Braudela u objašnjenju nastanka nacionalne države. Posebno je interesantna njegova analiza lijevanja topova i proizvodnja baruta u Veneciji koju uspoređuje s Francuskom. Suveren je dobio potrebne ovlasti kako bi mogao obraniti ili čak povećati državni teritorij. U prvom koraku valjalo je osigurati nacionalne granice i ujediniti “razlomljenu državu” koju je stoljećima atomizirao feudalni sustav. Jasno, riječ je o porezima koje je suveren mogao, uz podršku ili bez nje, nametnuti podanicima. Stvari nisu tekle glatko. Bilo je mnogo buna i protesta kako bi se ograničila samovolja suverena. Engleska i Francuska bile su prve nacionalne države koje su postale uzor ostalim državama. Uspostavlja se država koja zapošljava profesionalnu administraciju, a potom se profesionalizira vojska. Autonomne feudalne politike ustupaju mjesto centralističkoj politici. Najprije je to bio apsolutizam, potom prosvijećeni apsolutizam (koji je posijao sjeme suverene nacionalne države).

Prvu istočnoindijsku kompaniju osniva Engleska 1600. godine, slijedi osnivanje središnjih banaka i potom nacionalne akademije. Sve su one u funkciji razvoja nacionalne države. Konačno, ekonomska biblija koju je objavio Adam Smith sredinom XVIII. stoljeća, propagirajući tržišni model privređivanja, temelji se na stvaranju bogatstva. Potom David Ricardo, kako bi dodatno podržao razvoj nacionalnoga gospodarstva, objašnjava principe raspodjele dodane vrijednosti i, za sve “prihvatljivu”, specijalizaciju na temelju komparativne prednosti.



To je vrijeme nacionalnih država koje vode nacionalnu politiku. Sve su krenule od merkantilizma. Engleska koja je postala vodeća ekonomska sila zalaže se za slobodno tržište (liberalizam), a SAD i Njemačka provode protekcionizam. Zatim slijedi intervencionizam i kolapsom tzv. socijalizma kreće proces globalizacije (liberalizacije) koji pokapa državu blagostanja.

Primarni cilj

Put nerazvijenih zemalja kreće od kolonijalizma do neokolonijalizma koji najveći dio čovječanstva i dalje drži u bijedi kako to uvjerljivo pokazuje raspodjela cjepiva da bi se zaustavili pogubni učinci koronavirusa. Cilj razvoja nacionalnoga gospodarstva postaje primarni cilj kojemu služe sve državne institucije uključujući i vojnu silu. Iza ratova uglavnom stoje interesi koje moćni nameću manje razvijenim zemljama.

Manje razvijene zemlje uglavnom su bile u kolonijalnom odnosu. Tek je slavnih četrnaest točaka Woodrova Wilsona omogućilo političku slobodu, što će nerazvijeni uskoro shvatiti kao manje od ništa. Politička sloboda je priča ako odnosna država nema razvijeno gospodarstvo koje može učinkovito konkurirati drugim gospodarstvima. One se zadužuju kako bi uvezle robe i usluge i tako dodatno eutanaziraju ionako nekonkurentno vlastito gospodarstvo. One ovise o volji razvijenih zemalja.

Prisutna globalizacija u odnosu na nacionalnu državu predstavlja ograničenje jer se smanjuje, do ukinuća, značaj nacionalnih granica. Nema zaštite domaćega gospodarstva niti pravnog suvereniteta. Fiksni tečaj nacionalne valute ili preuzimanje neke valute, recimo eura, dodatno smanjuje nacionalni suverenitet. Suverenitet u tržišnoj državi određen je konkurentnošću gospodarstva. Samo razvijene zemlje koje bilježe kronične suficite na tekućem računu platne bilance su suverene. One koje bilježe deficit to nisu. Nema tu nikakvih dodatnih ako…

Tako dolazimo do naše teme. Za BDP su čuli svi građani. Statistički uredi donose izvješće o kretanju BDP-a. Ako se ostvaruje rast, tada vladajući ostvareni rast pripisuju svojoj politici, kada gospodarstvo stagnira, tada se o tome šuti, a ako oporba inzistira na odgovoru, ono se obično svodi na prozivanje iste kako su rezultati bili lošiji u vrijeme kada je ona bila na vlasti ili, ako je moguće, kao objektivnu okolnost. (Istina ne da nije važna, ona je štetna za politiku.)

Međutim, postoji pokazatelj koji se rijetko spominje. To je BNP – bruto nacionalni proizvod. Razlika između navedenih kategorija je u sljedećem: BDP predstavlja rezultat gospodarske aktivnosti, bez obzira na vlasništvo, u, recimo Hrvatskoj. Strane banke, strani trgovački lanci, strane tvrtke svojom poslovnom aktivnošću pridonose veličini BDP-a. BNP nam kazuje koliko domaći vlasnici pridonose domaćem proizvodu odnosno u kojoj mjeri povećavaju dodanu vrijednost u inozemnim zemljama.

Kakav je odnos na relaciji BDP-a i BNP-a vidi se na računu primarnog i sekundarnog dohotka platne bilance. Tako Hrvatska bilježi deficit primarnog dohotka, što znači da inozemni investitori više pridonose BDP-u Hrvatske nego što to domaći investitori ostvaruju u inozemstvu. Suficit na sekundarnom dohotku kazuje kako je Hrvatska tijekom povijesti izvozila radnu snagu kako bi osigurala potrebna devizna sredstva. Zapravo, pri donošenju dijagnoze stanja gospodarstva nezaobilazna je analiza primarnog i sekundarnog dohotka. Kako razvijene i učinkovite zemlje bilježe veći BNP u odnosu na BDP, marginalizira se njihov međusobni odnos (ne talasaj!).

Manje mlijeka

Zašto je važan BNP? Ako inozemni investitor preuzme tvrtku u Hrvatskoj, nema razloga da ta ista tvrtka zadrži dobavljače s kojima je poslovao prethodni menadžment. Ako promjena vlasništva promijeni dobavljače, jasno je da će se smanjiti potražnja za proizvodima i uslugama dotadašnjih dobavljača i povećati potražnja za dobrima i uslugama drugih dobavljača. U uvjetima domaćih vlasnika pretežu domaći dobavljači, dok inozemni vlasnici preferiraju svoje inozemne dobavljače. Nije to nikakva posebna mudrost jer je jasno da razvoj zahtijeva usku suradnju između tvrtke i njezinih dobavljača. To je, uostalom, princip modernog razvoja i marketinga.

U slučaju Leda d.d. može se, ali ne mora, to dogoditi. Međutim, internacionalizacija mljekarske industrije je, uz državnu “pomoć”, dramatično smanjila proizvodnju mlijeka u Hrvatskoj. Sve se to lijepo može identificirati na računu platne bilance jer će se povećati deficit robne razmjene s inozemstvom. Usput rečeno, pitanje je – koji je dio američkog deficita rezultat poslovnih odnosa američkih tvrtki koje djeluju, recimo, u Kini, što se u razmjeni roba i usluga bilježi kao deficit robne razmjene SAD-a prema Kini.

Prema tome, inozemni investitori preuzimaju hrvatsku tvrtku, što može pogoršati ionako tragično stanje robne razmjene hrvatskog gospodarstva s inozemstvom. U slučaju izgradnje novih kapaciteta učinci će biti povoljniji u odnosu na slučaj preuzimanja. Prema tome, kada je BDP veći od BNP-a, tada inozemni investitori snažnije djeluju na strukturu i razvoj domaćega gospodarstva.

Politika u vrijeme modernog suvereniteta posvećuje najveću moguću pažnju povećanju konkurentnosti domaćega gospodarstva. Pitanje svih pitanja je održati, ako nije moguće povećati konkurentnost. Nema tu priče. Upravo je njemačka Strategija 2030 odličan primjer kako se čuva i unapređuje nacionalni suverenitet. Njemačka vlast se kritički odnosi prema svojim propustima koje planira eliminirati u idućih deset godina.

Taj i takav obrazac slijede sve razvijene zemlje. Brexit je posljedica, po mišljenju engleskih političara, nedovoljne slobode u vođenju nacionalne ekonomske politike. Nije slučajno da je Margaret Thatcher bila protiv zamjene funte eurom. Drugo je pitanje hoće li se Brexit pokazati kao dobitna kombinacija. Drugim riječima, Velika Britanija je ocijenila da postojeći sustav koji je u primjeni u EU-u ne omogućuje donošenje potrebnih odluka, odnosno dovoljan broj stupnjeva slobode, potreban prostor, kako bi se povećala konkurentnost britanskoga gospodarstva. Ne treba gubiti iz vida da joj Commonwealth osigurava dodatne mogućnosti.

Optimalna politika

Kada je riječ o slobodnom kretanju kapitala, tada valja reći kako je ta sloboda u slučaju moćnih zemalja vrlo ograničena, posebno kada manje razvijene zemlje žele preuzeti značajnu tvrtku u razvijenijoj zemlji. Uzmimo primjer odnosa SAD-a i Kine. Suficit koji ostvaruje Kina u poslovanju sa SAD-om Kinezi investiraju u državne obveznice. Ako, recimo, Kinezi žele preuzeti neku važnu tvrtku, tada američka administracija ozbiljno razmatra koje su posljedice eventualnog preuzimanja. To je samo primjer kako rade razvijene zemlje. Koliko je tržište “slobodno”, mogli smo svjedočiti u vrijeme sukoba između SAD-a, u vrijeme Trumpa, i Kine. Iako se glasno ne govori, i danas vrijede pravila America First, kako to pokazuje sloboda kretanja roba – cjepiva.

Male i nerazvijene zemlje nemaju svoju strategiju kako bi napustile društvo manje razvijenih zemalja. Politika, za razliku od politike razvijenih zemalja, nema partnerske odnose s domaćim gospodarstvom. Slijepo se prihvaća retorika koju iznose predstavnici razvijenih zemalja, a izostavlja se analiza politika koju one provode. Politiku u manje razvijenim zemljama zanima sadašnjost, dok je budućnost neizvjesna jer tada će vjerojatno netko drugi obnašati vlast. U priču valja uvrstiti i nepoštovanje zakona i korupciju kao bitne odrednice funkcioniranja manje razvijene zemlje. Zato se u manje razvijenim zemljama ističe kako se vodi optimalna politika. Nema isprike za manjkavosti i promašaje. Bitno je svidjeti se nekom drugom kako bi se, barem formalno, pokazao suverenitet, o čemu se nadugo i naširoko priča u vlastitoj zemlji.

Vratimo se Davidu Ricardu i njegovim komparativnim prednostima. Inozemni investitori dolaze u manje razvijene zemlje kako bi povećale tržišni udio. Internacionalizacija bankarskog sustava omogućila je povećanje ponude kredita koju nisu mogle dati domaće banke.

Podaci po dolasku stranih banaka dramatično mijenjaju smisao i sadržaj dotadašnje kreditne politike poslovnih banaka. Krediti stanovništvu dramatično rastu. Gospodarstvo prolazi mnogo lošije. Posljedica kreditne aktivnosti poslovnih banaka rezultirala je povećanjem potražnje za inozemnim dobrima i uslugama, što znači da je internacionalizacija domaćeg bankarskog sustava bila u funkciji rasta deficita robne razmjene s inozemstvom. Jasno, uvoz štednje povećao je inozemni dug. I tako iz godine u godinu deficit robne razmjene se povećava, što, kao ograničenje, dodatno smanjuje konkurentnu sposobnost, povećava eutanaziju, domaćeg gospodarstva.

Tisuće milijardi

Da bi se odgovorilo na pitanje ima li kapital nacionalnost, treba se prisjetiti ponašanja članica EU-a u vrijeme prethodne krize. Svaka članica se okrenula svomu gospodarstvu. Potrošene su tisuće milijardi kako bi se pomoglo vlastitom gospodarstvu. Manje razvijene članice prepuštene su same sebi, što je rezultiralo produbljenjem i produljenjem njihove gospodarske krize. Razvijeni sjever nije vodio brigu što se događa na jugu EU-a. Rezultat te i takve politike na razini EU-a bio je očekivan. Počeo je rasti otpor nekih manje razvijenih zemalja, što je izazvalo “ogorčenje” razvijenih članica. Tako se grijeh iz prošlosti pokušao riješiti zajedničkim pristupom u rješavanju prisutne krize, ali, kako stvari stoje, prilično neuspješno.

Teško je reći tko je u pravu. Domaće gospodarstvo predstavlja temeljni instrument uspostave i unapređenja suverenosti. Inozemne investicije ne moraju biti otklon od suvereniteta ako se privlače one investicije koje su u suglasju s koncepcijom i strategijom razvoja. Kao dobar primjer valja navesti Kinu koja je privlačila inozemne investicije kako bi dinamizirala svoj razvoj. Za naše uvjete, visoka cijena koja je dogovorena prilikom prodaje Leda d.d. dokaz je kako je moguće kreirati učinkovitu tvrtku koja može bit snažan impuls razvoju. Ekonomska interpretacija glasi – prethodni vlasnici ocijenili su kako prodajući Ledo d.d. mogu dodatno unaprijediti postojeći i razviti novi posao.

Tek ćemo vidjeti je li tomu tako, što znači da nije primjereno danas donositi zaključke bez identifikacije strategije prethodnih vlasnika. Novi kupci odradili su dobar posao ako su im procjene točne. Ledo d.d. spada u red tvrtki koje imaju sjajnu budućnost jer omogućuju kupcima izbor neprerađene hrane. Za Hrvatsku je bitno pitanje u kojoj će mjeri stari dobavljači ostati partneri novim vlasnicima. Zabrinutost je utemeljena s obzirom na loša dosadašnja iskustva jer novi vlasnici napuštaju postojeće dobavljače proširujući poslovnu suradnju sa svojim dobavljačima koji se, najvjerojatnije, nalaze izvan Lijepe Naše.

Temeljna zadaća HGK

Bitan je partnerski odnos države i gospodarstva. Manje je bitno je li investitor domaći ili inozemni. Razina partnerskog odnosa utječe na nacionalnost gospodarstva. To je razlog što stalno, istina neuspješno, predlažem povezivanje gospodarstva i domaće pameti kako bi se dinamizirao razvoj. Državu to ne interesira, ali je interesira kad BAT najavi napuštanje Lijepe Naše jer ocjenjuje da je porezna presija na cigarete iznad poreznog kapaciteta njihovih potrošača, što ima smanjuje profit. To je bit partnerskog odnosa. Svi bi gospodarstvenici morali biti jednako važni. Sa svima valja uspostaviti partnerski odnos. To je temeljna zadaća HGK. Uzmimo slučaj Kine. Zašto razvijene zemlje kritiziraju Kinu koja uskraćuje zaposlenima zaštitu na razini razvijenih zemalja kada su u vrijeme uspostave tržišnog načina privređivanja upravo one radile isto? Odgovor je jednostavan – razvijene zemlje ne mogu uz kineske uvjete održati socijalni mir.

Lako je predati se kao što je to učinila Lijepa Naša. Mnogo je teže pokrenuti razvoj kao što je to učinila susjedna nam Slovenija. To je bit novog suverenizma o kojem toliko šute kako političari, tako, još više, mediji koji bi se morali brinuti o interesima svojih kupaca. Prema tome, nije toliko važno tko je investitor kako nam to sugeriraju tradicionalni suverenisti, ali je mnogo važnije tko je investitor nego što to tvrde globalisti. Konačnu ocjenu daje politika koja svojim politikama privlači ili odbija domaće ili strane investitore. Rastući je broj vlasnika tvrtki koji me konzultiraju kako bi prodali svoje tvrtke kako bi smanjili ugrozu koju uporno stvara nerazumna ekonomska politika.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI