Koliko se samo puta u sredstvima javnog priopćavanja moglo pročitati ili pogledati novinarske osvrte o političkim moćnicima u hrvatskom društvu i njihovoj stvarnoj snazi i moći na javnoj sceni, iako su pritom vrlo rijetko ili čak sasvim slučajno odgovorno, egzaktno i objektivno pokazivani i mjereni njihovi objektivni doprinosi razvoju osnovnih demokratskih načela i ključnih pokazatelja uređenosti hrvatskog društva, gospodarstva, ostalih djelatnosti i osnovnih sustava na kojima počiva hrvatska sadašnjost i budućnost.
Pozicijski panegirici neovisno o bilo kakvom ozbiljnijem doprinosu u tom smislu, upućivani ovisno o političkom, svjetonazorskom, religijskom, etničkom ili sličnom pripadanju izvjestitelja preplavili su hrvatsku javnu scenu pa se svako razumno ukazivanje na političku nedodirljivost, promašenost, neodgovornost, nesposobnost, neobrazovanost, misaonu i emotivnu prazninu, interesnu osobnu i pripadajuću sebičnost, anacionalnu usmjerenost i slično valjda treba smatrati negacijom svih vrijednosti izvan njihova zatvorenog političkog nihilizma koje svakodnevno doživljava običan puk.
Pogotovo u ovim hladnim, zimskim i tmurnim vremenima virusnih, potresnih, ovršnih, financijskih, gospodarskih, demografskih i inih kriza koje su okovale Hrvatsku poput polarnog leda.
Sustav moći
Sustav se političke moći ne gradi samo na organizacijskim stranačko/partijskim obrascima (iako se danas u Hrvatskoj razlikovnost između stranačkih i partijskih postupanja gotovo i ne primjećuje), na pozicijskoj, gotovo vojnoj subordinaciji, apologetskoj pokornosti nalik na sektaški zatvoreni krug, na izboru okruženja po uslužnosti, na pokrivanju krivih postupanja izabranih i sličnim modelima, već i na posebno važnoj poluzi zvanoj način javnog prikazivanja i tumačenja. Javno je pokrivanje, prikrivanje i objašnjavanje siline političke moći pojedinaca, grupa ili općenito stranačko/partijskih pripadnika važnije od svih mogućih rezultata korisnosti za populaciju koju politički predstavljaš, vodiš, osiguravaš i kojoj nominalno iskazuješ odgovornost za njezine ključne razvojne potrebe. Takvo ustrojavanje sustava upravljanja neovisno o korisnosti za ukupnu hrvatsku populaciju jasan je i očekivani, a vjerojatno i planski pomak iz nacionalnog i svakog drugog idealizma prema političkoj dominaciji u svemu.
Svođenje svih političkih postupaka na dojam nije nikakva politička moć niti se dojam objektivno može mjeriti po općem PR friziranju političkog djelovanja u Hrvatskoj, ali je nedvojbeno uhodani obrazac najjednostavnijeg prikrivanja neodgovornosti, nesposobnosti, pa čak i svjesnog djelovanja protiv osnovnih hrvatskih nacionalnih interesa i potreba. Zato i treba nastojati svako drugačije djelovanje normirati zakonskim odredbama politički skrojenim za potrebe političkog opstanka i nastavka vladanja Hrvatskom i utišavanja svakog razumnog glasa nezadovoljstva viđenim. Provedba je moguća sve dok postoje anacionalne novinarske sljedbe vođene ideološkim, interesnim, materijalnim, financijskim, radnim, osobnim i sličnim nasljednim navadama.
Upravo se ovih nemirnih dana cijeli model vladanja podiže na novu, višu razinu kroz političku stranačko/partijsku identifikaciju vladavine pojedinaca i okruženja s državom po prihvaćenoj pretpostavci; država to smo mi ili država i stranka to sam samo ja. Rezultati su pritom nebitni jer se ionako forsiranjem dojma relativno jednostavno mogu javno frizirati uslužnim postupcima i prema potrebi. Kako je inače uopće moguće mladim ljudima objasniti hrvatsku javnu scenu na kojoj postoje i opstoje u svim tumačenjima, praktički na svim kanalima i općenito na svim pokazivanjima gotovo isključivo sadašnji, bivši, nasljedni, vječni, nezamjenjivi i pretežno sadržajno, emotivno, stručno, misaono i obrazovno prazni politički svijet uvijek dovoljan sam sebi i uslužnim prenositeljima dojma. Kad im se još pridruže i isto takvi analitičari od nedavno posebnog naziva ništa korisni, otklon je od stvarnosti prevelik i malo koga izvan njihovih krugova može uvjeriti u opću korisnost, provođenje potrebnih promjena i djelovanje ne samo u svom interesu.
Otvorene oči
Politička je moć udruženo stvorena javna fikcija njihovih doživljaja, osjećaja, postupanja i potreba, uz koju se još i dodatno veže opća slabost političkog opozicijskog djelovanja, dok je studentska i ostala mladost praktički planski amortizirana i pomaknuta iz društvenih zbivanja. Potpuno ovladavanje javnom i političkom scenom bez ikakvih ozbiljnijih gospodarskih, financijskih, poreznih, pravnih, regionalnih, demografskih i ostalih sličnih razvojnih pokazatelja samo je još jedan u nizu dokaza provedbene nemoći.
Hrvatska je javna i politička scena danas gotovo apsolutno kontrolirana i malo je kad dosad od hrvatske samostalnosti bila u tolikoj mjeri PR frizirana pa se moglo očekivati podizanje političke svijesti vladajućih na razinu njihova poistovjećivanja s državom, ukupnom populacijom i jedinom mogućom trgovinskom opcijom koja može usmjeravati Hrvatsku po svojim osjećajima i potrebama svog političkog opstanka i nastavka. Sam model gotovo apsolutne kontrole i prisvojene moći mogao bi se, pogotovo u ovakvim kriznim vremenima, slično kao i u ratnim za vrijeme agresije na Hrvatsku, pokazati i kao koristan kad bi bilo idealizma kao na početku i kad se ne bi iz svemira vidjelo i osjetilo kako danas Hrvatskom vladaju neki drugi osjećaji, neke druge želje i neke druge potrebe.
Prevladavanje političko-diplomatskih nasljednih kadrova bez hrvatskog nacionalnog idealizma i s neodoljivom potrebom odmaka od svih početnih i ratnih ideala teško može uvjeriti racionalnu hrvatsku mladost u sigurnu hrvatsku budućnost, a pogotovo to ne može preostalu populaciju u praznim hrvatskim krajevima koji su davno politički, gospodarski i na svaki drugi način već zaboravljeni. Potres je mnogima na najsuroviji način samo ponovno otvorio oči i pokazao stvarnost kakvu nikad nisu mogli doživjeti već spomenuti nasljedni kadrovi u svom dosadašnjem okruženju, koje je uvijek živjelo i djelovalo po svojim pravilima.
Prikrivanje nemoći
Prikrivanje je zato provedbene nemoći postao osnovni politički zadatak, u kojem su emocije, nacionalni zanos ili tek samo jednostavni altruizam nepoželjnost ugrađenog europskog modernizma vladanja Hrvatskom, kojeg treba samo i u svim prilikama javno braniti, pokazivati kao jedinog mogućeg i uvijek opravdavati sa svim pogrešnim procjenjivanjima i postupanjima. Iako su upravo ova krizna vremena velika prilika za povratak hrvatskom idealizmu i općim društvenim vrijednostima, doživljaj i izričaj stranke/partije, populacije i države u prvom licu čak i u potresnim stradavanjima samo potvrđuje iluziju povratka.
Nasuprot svemu navedenom, postoji realnost u vrijednosnom, provedbenom i političkom smislu koja je zapravo jednostavna i praktički u svim društvima velika potrebnost, kako bi se, usprkos svemu, uredilo hrvatsko društvo i pokazali, pogotovo mladim generacijama koje dolaze, razlozi ostanka, smisla za uključivanje i vjerovanja u hrvatsku sigurnu i razvojnu budućnost.
Neovisno sad o izbornim rezultatima, tehničkom dohvatu i prisvajanju vlasti, složenim kriznim okolnostima, trgovinskom političkom udruživanju i sličnim okolnostima, stvarnu se političku moć može pokazati izborom u provedbenu vlast po resorima najboljih ljudi koje Hrvatska ima, prema obrazovanju, spoznaji, osobnosti, hrabrosti, iskustvu, dokazanoj odgovornosti u svojim djelatnostima, identitetskom usmjerenju, uvažavanju okoline i sličnim univerzalnim vrijednostima. Nasuprot ovom što se danas gleda i javno brani dojmom.
Krizna su vremena i prilika pokazivanja razumijevanja prema stradavanjima, prihvaćanja krizne realnosti, postupanja u skladu s osjećajima stradalnika i njihovih nesebičnih pomagača, djelovanja poput običnog izvan političkog svijeta i pokazivanja moći slobode i uvažavanja slobodnog kretanja među njima.
Politička se moć potvrđuje i uvažavanjem stručno-znanstvenog promišljanja, dokazivanja i predlaganja, zatomljujući pritom svoje političke osjećaje i koalicijske interesne potrebe pozicijskog zbrinjavanja s malo ili ništa koristi za stradalničku i ukupnu hrvatsku populaciju.
Izvanredne krizne okolnosti traže i izvanredna i brza postupanja, odlučivanja i usmjeravanja, s odmakom od sustavne inertnosti, pojedinačne promašenosti, stranačko/partijske kadrovske skučenosti, misaone političke praznine i svih s vremenom nataloženih političkih negativnosti i zabluda prakticiranih dosad.
Dokazivanje pomaganjem
Praznina hrvatskih prostora opominje, a razarajući su je potresni valovi na Banovini i virusni posvuda ponovno otvorili svima kao opomenu i potvrdu kako se politička moć ne bi smjela dokazivati i pokazivati dojmom, već erudicijom, altruizmom, pomaganjem, racionalnim vođenjem u općem interesu i oslanjanjem na vrijednost umjesto isključivo na poslušnost i divljenje političkom vrhu.
Politička se moć najbolje dokazuje pristupom prema drugima, a pogotovo prema slabijima, izlaskom iz zatvorenog političko-diplomatskog kruga, uvažavanjem hrvatske stvarnosti i najčešće jednostavnim, običnim i ničim friziranim ponašanjem u realnom svijetu. Upravo je moć jednostavnosti i prihvaćanja realnosti najveća poželjnost naših kriznih dana.
Možete pokazati moć i u prihvaćanju stvarnosti kako su danas Hrvatskoj ponovo potrebna područja posebne državne skrbi, a hrvatskoj populaciji koja nestaje posebna pozornost.
*Stavovi koje autori iznose u svojim kolumnama njihovi su osobni stavovi, nisu nužno i stavovi redakcije portala 7Dnevno.hr.