Kada se pojavio u proteklom sazivu Sabora, njemu kao da je na čelu pisalo da je atipičan političar. Jer je Marko to uvijek bio – jednostavan, pozitivan, lako susretljiv i uvijek spreman pomoći kako je god znao i umio.
Zbog svega toga, mnogima je bilo jako žao što ga nećemo imati prilike ponovo gledati za saborskom govornicom.
Kažem mu da mi fale neke njegove teme koje je otvarao. On se nasmije, pa mi odgovori da su njegovi stranački kolege tu da otvaraju teme koje tište građane. No, nije odustao od politike, već se vraća u lokalnu. Cilj je naravno Gradska skupština Grada Zagreba, gdje će Marko Sladoljev imati itekako puno posla.
Marko Sladoljev rođen je 1973. godine. Bivši je saborski zastupnik Mosta, koji se nakon odrađenog mandata u Saboru vratio svojoj profesiji. On je, naime, vjeroučitelj te radi na jednoj zagrebačkoj osnovnoj školi u kvartu Špansko.
Obožava svoj posao te mu se s velikim zadovoljstvom i vratio, a od ove godine je ponovo i razrednik petom razredu.
“Evo, taman sam pustio doma iz škole svoje pačiće”, kaže mi razgaljeno u četvrtak kada smo pričali nakon odrađene smjene u školi. A pričali smo tek nakon 19 sati, jer njegova je škola među onima koje imaju čak tri smjene.
“Borit ću se za to da se u zagrebačkim školama uvede jednosmjenska nastava i da se škole kojima je to potrebno nadograde. To mi je i jedan od motiva”, objašnjava mi što ga je nagnalo da se vrati u politiku.
Posao u školi mu je jako važan. Često ističe koliko je sretan što se bavi baš tom profesijom. Pitam ga kako učenici reagiraju na njegovu pojavu, ipak je on poprilično poznat javnosti.
“A zezaju se da imaju slavnog vjeroučitelja“, govori mi kroz smijeh, pa mi objašnjava da su ponosni što svog vjeroučitelja vide na TV-u. Ipak, kaže mi, u školu ne unosi politiku jer joj među učenicima nije mjesto.
“Oni mene više smatraju slavnim jer sam bio razrednik Mislavu Oršiću nego što me percipiraju takvim zbog moje politike”, zaključuje.
Marko je rođen u Zagrebu, u Dubravi. Djetinjstvo je proveo u Trnju, a za sebe kaže da je “dijete asfalta”. Tipičan zagrebački dečko, koji još uvijek štuje zakon kvarta i sva pravila koja tamo vrijede.
No, puno prije nego se politika uplela u život ovog Zagrepčanina, on se našao u humanitarnom radu. Naime, iza njega su brojne organizirane humanitarne akcije, a jedna od najdražih koju ističe kao vrhunac svog humanitarnog djelovanja je ona kada je njegova škola izgradila kuhinju u Africi.
“Još na fakultetu spoznao sam da ljubav prema Bogu ne ide sama, nego preko čovjeka. I to pokušavam objasniti i svojim učenicima u školi”, priznaje mi Marko pa kaže da je ponosniji na svoj humanitarni rad nego na svoje političko djelovanje.
Koliki je humanitarac, ljudi su imali prilike vidjeti i na dan kada je Zagreb pogodio strašan potres, nakon kojeg su se Bad Blue Boysi u rekordnom vremenu okupili, stigli pred Petrovu bolnicu te pomagali da se iz potresom pogođene bolnice presele inkubatori, bebe i njihove mame.
“To je bio nadrealni trenutak za sve nas…kada smo vidjeli majke koje su na hladnoći drhtale, u sekundi smo se organizirali kao vojska i krenuli raditi. Svi su nas gledali s divljenjem”, prepričava mi Marko jednu od najpotresnijih scena koja je obišla Hrvatsku nakon strašnog potresa. Tada se, kaže mi, skupilo jako puno navijača; toliko, da ih je pola otišlo pomoći na Rebro, jer ih je oko Petrove bilo i previše.
Nedavno pak su u spomen na taj trenutak u Španskom izradili i grafit.
Nisu ga, kaže mi, u tom trenutku kaosa koji je vladao u gradu gledali kao političara, već kao jednog od svojih. Zapravo, uvijek ga gledaju kao jednog od svojih, jer je on dugogodišnji gorljiv navijač Dinama i naših Vatrenih.
“Biti navijač je živjeti taj život”, iskren je.
Nisu navijači cvijeće, kaže mi, no smatra da i mediji ponekad ‘zakuhaju’ priču pa navijači više ispadaju huligani. Sladoljev je mišljenja da bi se više trebalo pisati o poduhvatima navijača, koji su uvijek spremni pomoći, odazivaju se na humanitarne akcije, a pomažu i u ponekad ekstremnim situacijama, kakav je bila potres.
Što se samih navijača tiče, kaže mi Marko – “oni su iskreni. Ili jesi navijač, ili nisi“. Ako se njega pita, Zakon o navijačima o kojem je i sam puno govorio kada je bio saborski zastupnik je gašenje tog navijačkog pokreta.
“To je gašenje slobode, jer svi ti navijački pokreti su svojevrsni pokreti slobode”, rezolutan je.
Pitam ga kako navijačke skupine funkcioniraju međusobno. Rivalitet, govori mi, uvijek postoji, no kada su u pitanju humanitarne akcije, tu su svi oni složni, bez obzira kojem klubu njihovo srce pripada.
Onaj vječni rivalitet, Dinamo-Hajduk, Sladoljevu je jako dobro poznat.
“Žena mi je Dalmatinka i navija za Hajduk”, kaže mi kroz smijeh. Kada je bio u saborski zastupnik, uvijek se dobra zezancija povela između njega i zastupnika Mire Bulja.
“On je gorljiv Hajdukovac, pa smo se nas dvoje stalno zezali”, kaže Marko pa mi priznaje još jednu stvar: “Vatrenog navijača uvijek treba cijeniti. Više se cijeni vatreni Hajdukovac nego mlaki Dinamovac”, odlučan je.
Kraj škole, političkog angažmana i humanitarnog rada, Marko pronađe i vremena za sebe, a tada u ruke hvata knjige i čita. Najradije čita knjige teološke tematike, jer kaže, želi ostati u tom svijetu.
Voli i skandinavske krimiće, a drag mu je i fantasy. “Volim Gospodara prstenova”, kaže mi pa objašnjava da u toj knjizi vidi i neke političke borbe.
Njegova jednostavnost i pozitivna energija doslovno su zarazne. Iako je bio u visokoj politici, Sladoljev se nije promijenio.
“Najbolja anketa kakav si čovjek ili političar je kvart. Kako te tamo procjene, takav si, a meni su u kvartu rekli da se nisam promijenio”, kaže mi.
Kada je odlazio iz Sabora, Sladoljev je, baš kao i ostali političari, mogao iskoristiti opciju 6 + 6. Pitam ga zašto to nije napravio.
“Ma di ćeš se u kvart vratiti sa 6 + 6”, ispalio mi je kao iz topa.
“Kvart ne prašta takve stvari”, kaže mi kroz smijeh, pa ozbiljno nadodaje da bi bilo jako amoralno od njega da je to napravio, dok ga je s druge strane čekao posao.
“Nisam ja takav čovjek”, veli mi na kraju. I istina, nije. On je tipičan dečko iz Zagreba koji voli Dinamo i svoj grad i koji želi sudjelovati u tome da grad postane još bolji i još ljepši za živjeti kako za Zagrepčanke i Zagrepčane, tako i za sve one iz drugih krajeva koji u Zagrebu pronađu svoj dom, jer kako mi kaže – nije isključiv.
Baš zbog toga što nije isključiv, Sladoljev, osim što je omiljen profesor, bio je i među omiljenijim saborskim zastupnicima, a njegova pozitivna energija koju širi nešto je što apsolutno svakoj osobi popravi dan…