Svaki spomen demografske i uže migracijske i revitalizacijske problematike, bilo da je vezan uz novoobjavljene statističke podatke o prirodnom kretanju ili preseljavanje stanovništva ili uz nove pokušaje njezina organizacijskog postavljanja ili pravnog normiranja, izaziva u hrvatskoj stručnoj, znanstvenoj, političkoj, diplomatskoj, sindikalnoj, poslovodnoj i inoj javnosti nedoumice, nevjerice i općenito upitnost pristupa izvršne vlasti. Traje to već dugi niz godina i nije vezano uz svjetonazorske, političke, ideološke i slične razlikovnosti pri formiranju izvršne vlasti i granskog resora, nego prevladavajuće uz odnos prema vjerojatno i najvažnijem problemu hrvatske razvojne budućnosti.
Upravo se zbog te trajnosti opravdano uvijek postavlja pitanje, pa je li moguće toliko nerazumijevanje i u tako dugom vremenu kako bi se sve samo pripisivalo osrednjosti, političkoj tromosti, provedbenom pragmatizmu (s obzirom na složenost i uvjetovanost demografskih odnosa i procesa), izostanku interesnih povezivanja, političkoj kratkovidnosti i slično ili se ipak ne radi o slučajnostima. Predugo traje inertan odnos hrvatske formalne izvršne vlasti prema demografskoj problematici, a onda i prema užoj migracijskoj, revitalizacijskoj i općenito poticajnoj populacijskoj za formiranje sudova o neslučajnostima. Pogotovo stoga što su se konačno nakon ulaska Hrvatske u demografski slom i s ozbiljnim davno projekcijski najavljivanim nedostatkom radne snage usuglasile granske različitosti u jedinstveni stav, prema kojem bi demografska problematika trebala biti ključ hrvatske razvojne budućnosti i u temeljima gospodarskog i ukupnog razvoja.
Rezultat nije važan
Apsolutna politizacija svega u Hrvatskoj i svođenje upravljanja zemljom na piarovski javni doživljaj afirmativnog političkog postupanja i bez ozbiljnijih rezultata, upravo demografsku problematiku iza koje nema formiranog interesnog financijskog lobija ostavlja postrani i za neka druga futuristička vremena. U skladu s tim se demografska problematika i postavlja organizacijski, tehnički i kadrovski samo unutar socijalnih i obiteljskih programa, s marginalnim značenjem istih pri donošenju strateških političkih odluka, zakonskih i programskih rješenja i s pristupom minimalnog značenja za ukupni razvoj zemlje. Umjesto njezina postavljanja u razvojne temelje i u sam vrh političkog promišljanja i odlučivanja.
Iako su najveće političke pogreške u provedbenom smislu vezane upravo za demografski nestanak Hrvatske i udaljavanje hrvatskog iseljeništva iz društvenog, gospodarskog, investicijskog, financijskog, akademskog i političkog života Hrvatske, političkom se i diplomatskom retorikom putem uslužnog novinarstva i piarovske naklonosti sve opravdava nekim budućim koracima. Politički futurizam koji nikako u Hrvatsku ne stiže.
Vrijeme je potvrdilo kako su i dva prevažna državna ureda za hrvatsku budućnost u istoj funkciji najavljivanja i samo najavljivanja budućih odlučivanja i postupanja te opravdavanja recentnih postupanja političkih veličina, uz stalna potvrđivanja njihove misaone nepogrešivosti. Ured za Hrvate izvan Hrvatske i Ured za demografiju po svojoj su sadržanoj funkciji ključni strateški uredi izvršne vlasti vezano uz provedbu demografske politike, koji bi po funkcijama slično kao i u ostalim zemljama s brojnim i bogatim iseljeništvom trebali biti pri samom Vladinu izvršnom vrhu i još bi trebali biti korektiv ostalih resornih postupanja. Njihovo je postojanje u trenutnim okolnostima apsolutne dominacije političke misli s vrha u svemu samo birokratski dodatak izvršnoj vlasti zbog piarovskih potreba, s infinitezimalnim značenjem prilikom političkih osmišljavanja uglavnom svih odlučivanja i postupanja vezanih uz demografsku, a onda i migracijsku problematiku.
Marginalizacija ureda
Amortizacija ključnih ureda hrvatske budućnosti relativno je jednostavno provedena postavljanjem osrednjosti od koje nikad nije moguće niti će biti moguće čuti glas razuma, protesta ili barem zabrinutosti za demografsku destrukciju, a u zadnje vrijeme i nadolazeću supstituciju hrvatske domicilne populacije.
Poput zavjeta šutnje sustav egzistira i postaje imun na sve demografske negativnosti koje nam dolaze sa svakim novim službenim statističkim demografskim podatkom Državnog zavoda za statistiku Republike Hrvatske, podacima zemalja useljavanja ili EUROSTAT-a ili s novim organizacijskim pozicioniranjem demografske problematike unutar izvršne vlasti ili s predlaganjem novih zakonskih rješenja. Uvedena pravila sljedbeničkog političkog ponašanja i bespogovorne mirnoće ne mogu promijeniti niti barem malo racionalizirati nikakvi demografski potresi, ma kolike jačine bili i ma koliko za sobom ostavljali projekcijske razarajuće tragove na hrvatsku mladost i budućnost, ukupni razvoj Hrvatske ili samo identitetska promišljanja.
Upravo se kod upućivanja u javnu raspravu Zakona o strancima jasno potvrdila potpuno marginalna uloga obaju ureda s jedne strane i njihovo političko značenje u pokrivanju samo postojanjem trajnog najavljivanja postupanja u funkciji demografske revitalizacije zemlje. Šutnja uz tvrdnju kako je Zakon o strancima dokaz provođenja migracijske politike, dok ga najavljuju i pozicijski u Saboru brane Ministarstvo unutarnjih poslova i Ministarstvo rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike, konačni je dokaz malog ili nikakvog značenja državnih ureda nominalno zaduženih za demografsku i migracijsku politiku na državnu, stranačku i koalicijsku trgovinski sklopljenu izvršnu vlast. Još je manje u cijelom pristupu značenje znanstvenih predviđanja i utvrđenih zakonitosti migriranja.
Propuštena prilika
Prepuštanje vođenja prevažne migracijske politike drugim resorima i poslovodnim interesima u svojoj je osnovi samo trenutno rješavanje problema nedostatka radne snage, s malim značenjem za pomlađivanje i obnovu hrvatske domicilne populacije. Bez ozbiljne i odgovorne demografske politike bazirane na svim revitalizacijskim modelima, zadovoljavanje potreba za radnom snagom samo imigracijskom varijantom novi je nastavak pogrešnog pristupa čiji su negativni rezultati vidljivi u svim zemljama pojednostavljenog shvaćanja važnosti demografske problematike. Hrvatska trenutno samo slijedi taj put na kojem je planiranje dohvata u pravilu jeftinije radne snage imigracijom političko-interesni pragmatizam, dok su nacionalne, sigurnosne i buduće demografske potrebe i značenja ostavljeni po strani.
Znanstvene demografske projekcije odavno najavljuju u Hrvatskoj nedostatak radne snage, ali i prirodni pad, iseljavanje, starenje i izumiranje ukupne populacije i sve danas vidljive demografske negativnosti. Koliko je samo riječi izgovoreno, tekstova napisano, uvjeravanja predočeno, predavanja održano i na stranačkim skupovima puta ukazivano? Umorni su već svi od toga, a rezultati su uvijek isti – politička ignorancija uza sve negativne pokazatelje koji neumoljivo dolaze i potvrđuju hrvatsku nesigurnu demografsku budućnost. Nikomu iz stručnih krugova nije sporna potreba dohvata radne snage i imigracijskim modelom, ali u uvjetima izostanka provođenja demografske revitalizacije potpuno otvaranje useljavanja prema zemlji koja izumire i u uvjetima udaljavanja hrvatske iseljeničke populacije potvrđuje se samo izostanak nacionalne razvojne koncepcije.
Nastavak scenarija
Godišnja je razlika broja osoba koje ulaze u radni kontingent po procjeni DZS-a za 2019. godinu (15-godišnjaci) i izlaze iz njega (65-godišnjaci) čak 19.626 osoba!
Godišnji je prirodni pad stanovništva (više umrlih nego rođenih) već u zadnjih šest godina oko 16.000 osoba!
Godišnje se iz Hrvatske prosječno iseljava oko 40.000 osoba po službenim podacima DZS-a, po podacima država useljavanja i više od 60.000!
Godišnje u Hrvatskoj nestaje posljednjih godina više od 8000 učenika osnovnih i srednjih škola!
Godišnji je odlazak hrvatske populacije po različitoj osnovi između 70.000 i 80.000 osoba!
Prošle se godine iz Hrvatske iselilo 40.148 osoba prema DZS-u, a u Hrvatsku uselilo 37.726 osoba!
Smanjivanje negativne vanjske migracijske bilance i najava početka supstitucije hrvatske domicilne populacije novom populacijom prošle godine najava je nove demografske paradigme.
Godišnje su potrebe za novim radnicima po procjeni oko 70.000 osoba u različitim djelatnostima i uza sve navedene demografske negativnosti, nije složeno za deset godina predvidjeti demografsku sliku Hrvatske. Može li itko racionalan poreći kako se radi o ključnim strateškim nacionalnim i sigurnosnim pitanjima? Može li se neovisno o političkoj pripadnosti i pozicijskoj postavljenosti možda i u trenucima vlastite slabosti i osjetljivosti osjetiti odgovornost za hrvatsku budućnost? Može, kao i na početku.
Supstitucija stanovništva kroz stihijsku i neselektivnu imigraciju u uvjetima ovakve razine demografske destrukcije kakvu proživljava Hrvatska i izostanka primjene temeljnih zakonitosti migriranja te bilo kakvog ozbiljnog poticajnog modela povratka iseljene Hrvatske nije najava izvjesne hrvatske razvojne budućnosti. Samo podsjetnik kako je temeljna zakonitost migriranja prihvaćanje tradicijskih i civilizacijskih vrijednosti nove sredine, načina života u njoj i radnih odgovornosti u zajednici. Imigracijska je politika Hrvatska realnost u godinama prirodnog pada koje očito slijede do konačnog postavljanja i primjenjivanja koncepta demografske revitalizacije. Posebno je bitna pritom razrada modela demografske revitalizacije identitetskom populacijom rasutom emigracijom posvuda.