Neshvatljivo je, neobjašnjivo, upravo nevjerojatno, da državno hrvatsko vodstvo, zajedno s premijerom i kompletnim HDZ-om, pomirenje sa Srbima, a o tome se zapravo radi, vide, odobravaju, afirmiraju, podržavaju, zapravo realiziraju na način koji savršeno konvenira, oprostite, ali samo – Srbima. Naime, zato jer ta receptura ne afirmira povijesnu istinu, ona je iz perspektive pune ratne istine, ponižavajuća za Hrvate.
Žurim reći da razumijem intenciju Vlade i premijera da nakon 30 godina završimo Domovinski rat, da se više ne gledamo poprijeko, pa i to da kao pobjednici pokažemo stanovitu širinu. Sve mi je to jasno, baš kao i cijeloj naciji, ali taj posao se ne može raditi na ovim temeljima. Iz jednostavnog razloga što – nema istine bez pravde! Nema mira bez pravde! A najmanje se može dogoditi opće pomirenje između Hrvata i Srba isključivo po recepturi Milorada Pupovca, SDSS-a i u konačnici Beograda!
I mogu Hrvati šutjeti, jer se nitko ne usudi Plenkoviću reći da se duboko ne slaže s tim što radi, ali ta šutnja ne znači da se slažu. Ta prisilna šutnja je lažni mir, a sotonizacija onih koji su progovorili poput Ivana Penave samo snaži nezadovoljnike, neće ih odbiti od puta. Puta istine i pravde.
Da bi došlo do istinskog pomirenja Hrvata i Srba, predstavnici Srba jednostavno moraju priznati krivnju za agresiju, za pobunu, za teror kojim su ustali na hrvatsku državu. Tog priznanja nema ne samo u Beogradu. Tu ispriku, tu iskrenu ispriku jedan Milorad Pupovac nikad nije izgovorio. Vidjevši da ne mora, a evidentno je da Plenković na tome ne inzistira, sada je ne izgovara ni Boris Milošević. A bez tih pet časnih riječi, Hrvati im neće vjerovati. Nikad. Jer je previše krvi proliveno da bi se na ove relacije gledalo šablonom iz Bruxellesa.
To je ujedno početak i kraj ove drame jer iz iskrene i čestite isprike izlazilo bi svako drugo ponašanje koje se upravo podrazumijeva. Kako je moguće da jedan Milorad Pupovac 29 godina nije bio u Škabrnji da bi sada, dva dana prije obljetnice neviđenog masakra, rekao da „se nada da će moći u srijedu biti u Škabrnji“. Čak i na površnoj Wikipediji o zločinu u Škabrnji piše: “izveli su ga domaći pobunjeni Srbi uz pomoć snaga JNA. Za posljedicu je imao ubijena 84 Hrvata“.
Nikad tamo nije došao i zamolio oprost u ime „domaćih pobunjenih Srba“ koje nota bene predstavlja! Da bi nam ravno dva dana prije komemoracije rekao kako, eto, još i ne zna hoće li doći! A punih 29 godina nije kročio na mjesto na koje je prvi trebao doći, ako uistinu suosjeća, ako uistinu osuđuje taj zločin, ako je uistinu spreman za veliku pomirbu. Ne, on dva dana prije komemoracije tvrdi da još ne zna hoće li moći doći!
Bože, koji cinizam, koja zlokobna hladnoća, koji nedostatak taktičnosti! Ali, Pupovac može samo ono što mu Plenković dopusti. I u tom grmu leži zec! A to što Hrvati u zaleđu Šibenika i Zadra šute dok sve ovo gledaju, ne znači da se slažu s tim. Niti da je ovo pomirenje po njihovom receptu. A moralo bi ih se pitati o tome, jer oni sutra trebaju živjeti zajedno sa Srbima. Oni, u okolici Zadra, Šibenika, Knina….
Razumije li vlast da se ovo pomirenje odvija dijametralno suprotno očekivanjima istih tih Hrvata? Što, na silu ćete i nametnuti ovaj model? Ma neće funkcionirati, kako ne razumijete! A o tome se valjda radi. Da se već jednom završi Domovinski rat! Ali, na ovaj način ispada da se mi Srbima ispričavamo, da je naša savjest nemirna, da smo mi inspiratori rata, da smo u najboljem slučaju podjednako krivi, da su i oni platili visoku cijenu rata i da je vrijeme da pokažemo razumijevanje, odnosno sućut za tu cijenu koju su i oni platili! Ali, gdje je tu agresor i krivnja za rat? Nema je! Svi smo podjednako krivi, to je neizgovorena, ali jasna teza koja se afirmira načinom koji je Plenković izabrao za mirenje sa Srbima.
Slična priča se kreira i u Vukovaru. Hrvatima je najprije opaljena šamarčina činjenicom da državna televizija nije prenosila svečano otvaranje popravljenog vodotornja, tog glavnog spomenika vukovarskoj epopeji. Tu se ne radi samo o Hrvatima u Vukovaru. Čuo sam desetke i desetke naših ljudi izvana koji su uplaćivali novaca i novaca za obnovu vodotornja i sad su mislili da imaju pravo makar pogledati svečanost koju su sami financirali. Ne! Ne može! To vam je kazna za Penavu koji se usprotivio! Nećete ga gledati kako trijumfira na vodotornju!
Nema egzaktnih dokaza za to, nema pisane naredbe vodstvu HTV-a, ali teško da ćete pronaći Vukovarca koji ne razumije ovu jednostavnu matematiku. A kako se onda miriti? Ovogodišnje mirenje u Vukovaru ponovo je u znaku dolaska srpskog izaslanstva u Vukovar i mediji u jasno razrađenom modelu danima lože vatru sa tezom: Bože, hoće li Srbi ipak ove godine stati u kolonu, hoće li zapaliti negdje svijeću na tom moru hrvatskih grobova?
I onda nam slavodobitno Pupovac pojašnjava da će najprije u utorak „položiti vijenac u Dunav za stradale Srbe prije izbijanja i na početku izbijanja sukoba“. Dakle, to je ostvarenje osnovne srpske postavke za razgovor o ratu u Vukovaru. Da su Hrvati napali Srbe i da su oni onda reagirali. Toj tezi danas Pupovac slavodobitno polaže vijenac, jer se zahvaljujući hrvatskoj Vladi i Plenkoviću osobno, izborio za legalizaciju srpske teze koja je kamen temeljac za priču o građanskom ratu u Vukovaru, a ne o srpskoj agresiji.
Ne razumijem da hrvatska Vlada i Plenković osobno ovo ne razumiju i ne vide. Ne razumijem od kuda im snage za ponijeti povijesnu odgovornost zbog ovakvog blasfemičnog navodnog pomirenja u Vukovaru. Tom mitu svih naših ratnih mitova! Jer vijenac za „stradale Srbe prije izbijanja sukoba“, to je prastara priča o merčepovcima koji su eto dizali Srbima kuće u zrak u Vukovaru pa su se eto oni morali braniti.
Nismo mi prvi počeli, nego vi! Zato je ovo pomirenje koje danas Plenković inicira zapravo pomirenje po receptu Milorada Pupovca i Vojislava Stranimirovića koji je originalni autor te teze. Ovo nije hrvatski pogled na rat u Vukovaru, ali je sada taj pogled ojačan činjenicom da glavni koalicijski partner HDZ-a takav vijenac baca u Dunav! Dakle, taj vijenac s tom porukom ovaj put ide u Dunav uz prešutnu, ali jasnu podršku HDZ-a! Postavlja se pitanje, kako ćemo se miriti po receptu čovjeka koji je s puškom u ruci ušao u vukovarsku bolnicu u trenutku njenog pada? Za kojeg je vukovarska bolnica bila zadnje ustaško uporište! Kako?
Nakon polaganja tog vijenca srpsko izaslanstvo će položiti vijenac za „stradale i odvedene iz vukovarske bolnice u Ovčari“, jer je taj monstruozan zločin nemoguće ignorirati, da bi na kraju, zapalili svijeću u Sabornoj crkvi sv. Nikole u Vukovaru za sve stradale građane u Vukovaru. To zadnje je eto tužni ceh građanskog rata, to je zadnja poruka.
Dakle, najprije ćemo položiti vijenac za Srbe koji su stradali od ustaške ruke prije rata, što je bio glavni povod za rat u Vukovaru, onda ćemo priznati da je u tom ratu bilo i srpskih zločina, a uvijek je tako u građanskom ratu zar ne, da bi na kraju zapečatili tu tezu, paleći svijeće za sve poginule u Vukovaru, jer je eto svaki rat najveća nesreća i to za sve. Nigdje agresora, nigdje srpske krivnje, nigdje isprike, nigdje pune i prave povijesne istine. Kako ćemo se tako pomiriti?
I ja mogu razumijeti da je to intencija Milorada Pupovca, SDSS-a koji je na daljinskom upravljaču Vučiću i Beogradu. Mogu razumjeti da je to njihov pogled na rat i da su dovoljno tvrdokorni da na njemu inzistiraju. Ali ne mogu razumijeti hrvatsku Vladu i premijera da ne razumiju da se ovdje radi samo o srpskom pogledu na rat. Ne može se šutjeti u Kninu, i miriti se. Ne može se šutjeti u Vukovaru i miriti se. Ne može se mir ovdje ustaliti na starim Kosoričinim tezama kako je Vukovar mjesto pijeteta pa govori i nisu nužni. Obratno. Dok se u Vukovaru ne zagrmi da su ga Srbi spalili i dok to ne postane povijesna istina, ni punog mira ni elementarne pravde neće biti. Samim tim ni pomirenja. Zar je tako teško shvatiti tu elementarnu logiku?
*Stavovi koje autori iznose u svojim kolumnama njihovi su osobni stavovi, nisu nužno i stavovi redakcije portala 7Dnevno.hr.