EKSPLOZIVNA ISPOVIJEST RADIMIRA ČAČIĆA: Otkrio kako se obnavljaju porušene kuće, pohvalio Hasanbegovića i Mesića pa zaprepastio: ‘Tuđman je bio europski čovjek!’

Photo: Vjeran Zganec-Rogulja/PIXSELL

Varaždinski župan i predsjednik stranke Reformisti, Radimir Čačić za tjednik 7dnevno dao je veliki intervju u kojem se dotaknuo poslijeratne obnove na potresom pogođenim područjima, ali i na aktualnu političku situaciju u zemlji.

U povodu potresa koji je zadesio Sisačko-moslavačku županiju, kada je razrušeno i uništeno mnogo kuća, spominjali su, kako vas, tako i činjenicu da je vaša tvrtka sudjelovala u obnovi ili izgradnji. 

Nismo u 17. stoljeću. Riječ je o razdoblju između 1995. i 1999. Sve je dostupno na uvid i sve što sam rekao pokazalo se točnim. Čak sada i kada je USKOK pokrenuo istrage, sve je bilo transparentno. Iz tih dokumenata može se vidjeti da je, u to vrijeme, među 202 tvrtke bila i Congama koja je tada bila dio grupacije Coning. Po mom mišljenju, to je potpuno groteskna situacija u kojoj se zbog propusta dijela nekvalitetnih sudionika pokušava baciti ljaga na sve. To možemo usporediti s Olujom, u kojoj su pojedinci među 130.000 hrvatskih vojnika činili i zločine pa se pokušavala blatiti i cijela veličanstvena pobjeda.

Što je u tome groteskno?

Popis tih tvrtki pokazuje tko je ondje sve radio. Radio se ozbiljan posao, zahvat ogromnog opsega, koji, naročito ’95., nikako nije bio jednostavan, a tu je tih godina bilo svega. Već sam jasno spomenuo nekoliko stvari koje bih sada ponovio. Prvo, to je bio ogroman sustav da bi se napravio takav pozamašan zahvat: trebalo je vratiti 700 tisuća ljudi i sagraditi oko 160 tisuća objekata.



Dio se sanirao, dio gradio nanovo…

Naravno. Manji dio je građen. Osigurana su i davana sredstva, materijal, obavljene su sanacije postojećih objekata, a mali postotak, nekih 10 posto kuća, sagrađeno je iz temelja nanovo. U zakonskim pravilnicima iz toga vremena zapisano je da, ako su sačuvani temelji, koji često ostaju i kada se kuća sruši, onda se na njima gradi cijela kuća ili, prema potrebi, samo djelomično. To je bio cijeli sustav i to se sve lako može utvrditi.

Tko je postavio taj sustav?

Sustav je postavio Jure Radić na izuzetno moderan i inteligentan način, koji je i mene, koji sam došao iz gospodarstva, a ne iz politike, ugodno iznenadio. Za razliku od njega, iako sam bio vanjski predavač na građevini, ja sam došao iz gospodarstva, i to iz inženjeringa. Nisam došao s fakulteta, iako sam kao vanjski predavao na građevini, kao i on.

Što podrazumijeva ono “moderan” u ovom slučaju?

Postavljen na način inženjeringa, i jedno, veoma malo ministarstvo, od ukupno stotinjak radilo je taj ogromni posao.

Kako je to bilo postavljeno?

Mi o Juri Radiću možemo govoriti što god želimo, no imali smo ministra koji je bio vrhunski inženjer i kompetentan stručnjak. Bio je šef katedre, projektirao je stotine mostova i on je zaista znao što je građevina. Uvijek je uzimao najbolje stručnjake koje je u Hrvatskoj, tada, mogao naći. Za svog pomoćnika postavio je profesora, doktora Ljudevita Hercega, čovjeka koji nije bio ni u kakvoj stranci, pa ni u HDZ-u, što je tada bilo veoma poželjno. Tek na kraju, kada je otišao u mirovinu, učlanio se prvi put u stranku, a to je bila moja stranka, Reformisti. Herceg je bio šef katedre za građevinski materijal na građevini i vodio je cijelu upravu za obnovu, a oko sebe je okupio tim stručnih ljudi. Bila je to kvalitetna ekipa koja je imala striktni zadatak da radi prema definiranim pravilima. Naime, ’95. je krenulo prilično anarhično, no već ’96. postojali su svi pravilnici i upute koje idu uz zakon.

I to je odrađeno na ozbiljan način, poštujući mnoge specifičnosti. Slalo se na natječaje i dodjeljivalo projektnim i izvođačkim kućama. Kod natječaja, posebno je ministarstvo odabiralo nadzor i, k tome, regionalni supernadzor.

No, uza sve to, uz dobar i moderan sustav, kako ste ga opisali, gdje je stvar zakazala? U nekoliko sekundi potresa, doduše, jakog potresa, sve se srušilo kao da je od papira…

Polako. Sve to skupa država je vodila kroz ministarstvo, no ono nije ni projektiralo ni izgradilo niti nadziralo, niti je imalo supernadzor, ali je pratilo cijelu priču. Sve to dobro zvuči… E, sad ću vam reći gdje je kvaka. Kvaka je u dva povezana segmenta s jednom niti, koja se, možete pretpostaviti, zove politika, što nema ama baš nikakve veze sa stručnim timom koji je radio taj ogromni projekt, a posljedice toga smo sada imali priliku vidjeti.

Kako je na to mogla utjecati politika?

To nema veze sa zakonima o potresu. Ima veze s nečim drugim, a to javnost ne prepoznaje. Naime, donesena je odluka koja je politici izgledala krajnje logično, a u stvari, bila je kretenska. Smatrali su da za izgradnju ne treba stručnost, već da svatko može smjesta registrirati tvrtku za izgradnju stotine takvih objekata. Doslovno otići, prijaviti tvrtku i reći: “Ja sam hrvatski branitelj”. Tragedija je u tome što su te tvrtke, po zakonu, imale prioritet u tim raspodjelama, i to ni po kakvim vezama, već po samom zakonu. Dakle, ni referenci ni stručnosti ni opreme niti kapitala. Ništa.

Posao dobiven od države davao se podizvođaču…

Točno. Preprodavali su. Te su tvrtke često odlučile tu nešto “zaraditi” a da ništa ne rade, nego da prodaju braniteljski status, uhvate lovu, a što će ispasti, to ih se nije ticalo. Dakle, nije bio problem u regularnim građevinskim, obrtnim tvrtkama koje su čestito radile svoj posao. Zato sam spominjao da, u ovom slučaju, ne da nemam problem, već imam manje od problema. Dapače, s ponosom mogu reći da su sasvim sigurno moje poduzeće Congama i još nekoliko regularnih građanskih tvrtki radili prema propisu. A propisi, naročito ti provedbeni propisi obnove, bili su drugačiji. Kako sam spomenuo, bilo je moguće graditi i na postojećim temeljima, no to sigurno nije bilo dobro u slučaju potresa.

Zar ne bi bilo logično da oni koji su primarno postavili propise ipak svoj projekt nadgledaju do kraja?

Naravno. No upravo zbog toga imate mnogo tvrtki koje su izbacivane iz obnove, i to može odlučiti ministarstvo. S obzirom na to da je struku pritisnula politička odluka, struka se našla u problemu jer su i nadzorna tijela upozoravala na nekvalitetu, da bi potom te tvrtke eliminirali. No, bez obzira na to, previše je stvari krivo napravljeno i zbog toga je sada takav tragičan rezultat. Da toga nije ni bilo, od 160 tisuća objekata 140 tisuća išlo je pod termin obnova, a u stvari, bilo je to “krpanje”. Naravno da je dio tih objekata potres uništio.

Nisam sada išao osobno pregledavati Strašnik, koji je rađen ’99., a iako sam na ministarsko mjesto došao na Božić dvijetisućite, u smislu te kontrole, poznajem cijeli sustav i oni su me obavijestili o problemu. Na sve to nadogradio se još politički problem koji nije zanemariv. Problem plaćanja. Država, kao što znate, tada, kao i sada, nije plaćala redovito, a drugo, uopće nije imala novac da bi to platila. Takva situacija otvara prostor korupciji jer u Ministarstvu obrane, na primjer, bilo je poznato da nitko nije dobio novac ako nije potplatio. Dobio ga je, na kraju, kada je tvrtka već propala.

Pa kako je to, na koncu, riješeno?

Tada je Jure Radić uveo sustav koji nije glup, ali “vrag je u detaljima”, a to je da država plaća iz dionica tvrtki koje ima, a koje su prenesene na Ministarstvo obnove. No svašta se naziva dionicama. Neka od njih vrijedi zlata, a neka ne vrijedi ništa. Smijete triput pogađati komu su koje dionice davane. Ideja, načelno, nije loša, no u provedbi izaziva mnogo problema. Masa tih tvrtki je dobila plaćanje u dionicama koje njima nisu vrijedile ništa, dok su neki, po linijama koje su veoma neobične, nekad korupcijske, privatne, političke, dobivali one koje su vrijedile i mnogo više od procijenjenih vrijednosti. Kada sam 2000. preuzeo ministarstvo…

… tada je već bila gotova stvar

Ma kakva gotova stvar! Oho-ho. Gotovi su bili Banija, Strašnik. Pa ja sam dao obnoviti i sagraditi gotovo četiri stotine škola. Pa sada, državni ured za potpomaganje za starogradnju na potpomognutim područjima, to je ovo što sada zakon uključuje, a taj ured još postoji. Već 2001. zatražio sam da se rigorozno postave stvari i da iz svih natječaja eliminiramo politiku pa neka se žali tko hoće. Težili smo stručnosti i referencama, ne odbacujući činjenicu da je više nego dragocjeno angažirati branitelje s tog područja, samo da se vodi računa da nam diletanti i prekupci ne ulaze u prostor.

Znači li to da vaš prethodnik nije svoj posao obavljao kako treba?

Možda je on samo bio pod znatno većim političkim utjecajem. U političkim stvarima, bilo je ozbiljnih promašaja koji su doveli do materijalnih problema. Za razliku od mnogih, prilično sam samostalan u svojim odlukama i djelovanjima, što se jasno vidi iz projekata koje sam radio, poput autoceste i ostalih. Jednostavno je: Račan nije bio takav tip, ja nisam bio njegov stranački kolega i moja je pozicija bila potpuno nezavisna.

Želim vam reći ono što dosad nitko nikada nije primijetio. Napravio sam burzu paketa dionica, što znači da smo sve dionice stavili na burzu i time javno valorizirali vrijednost te time djelomično plaćali. Tako se nije moglo dogoditi da netko dobije znatno veću vrijednost, a netko manju od onoga što zavređuje. Paketi su imali tržišnu vrijednost i nije ih procjenjivalo ministarstvo. Drugim riječima, potpuno sam iz igre izbacio politiku i imali smo poseban nadzor nad time. Dobivao sam informacije da postoje naznake o privatnim vezama s nekim tvrtkama unutar ministarstva i to mi se učinilo eksplozivno opasnim. Ne zbog onoga prije. Sada slušam tipične novinarske prljavštine, u smislu, Čačić je rekao da je on ispitao obnovu, a nema prijave za obnovu, a to nisam nikad rekao ni činio. Rekao sam javno, na televiziji, da su mi te naznake kriminala ukazale na to da moram napraviti posebnu upravu koja nikada nije postojala u tom ministarstvu. Vrstu unutarnje policije ili, ako hoćete, revizije, da je prate i o svakom suspektnom kažnjivom djelu informiraju DORH.

Zanimljivo je da, kada sam otišao s te dužnosti, ta je uprava ukinuta. A oformio sam je zato da bih mogao osigurati da svi ugovori koje sam osobno potpisao završe s cijenom koja je ugovorena, realizirana i plaćena od prosječno 5 milijuna po kilometru. Ovdje se radilo o milijardama. Tu je 400 kilometara autocesta.

Je li se od vašeg odlaska i ukidanja te kontrole nešto promijenilo? 

Istoga trenutka. Nakon mene, prosječna cijena ugovorenih, realiziranih i plaćenih autocesta je 10 milijuna eura. Iza autocesta koje sam vodio nemate pet puta bojenje tunela niti mnogostruki skok cijena.

Kada sam postao potpredsjednik 2011., opet za Božić, i deset mjeseci sam bio u Vladi i u tom razdoblju sam uspio ponovno oformiti istu tu upravu, i to na razini cijele države. Nazvao sam je CEI, a njezin zadatak bio je da prati sve ugovore i realizaciju, porast cijena, probijanje ugovora na svim investicijama na državnoj razini. Ako se možete sjetiti, u Vladi i u javnosti bilo je velikih otpora. Ministrica Holy žestoko se borila protiv toga.

S kojim argumentom?

Holy, a i javnost, tada su tvrdili da je to dodatni trošak, administracija, da je nepotrebno i da ja sebi uzimam ovlasti kako bih kontrolirao druga ministarstva, tvrtke. No Mirelu Holy su samo poslali da govori. Kada sam dao ostavku, prestalo je se koristiti, a prije godinu dana je i ukinuta, s objašnjenjem da je to nepotrebna agencija. Vraćamo se 25 godina unazad, a imamo recentne situacije koje nas ne zanimaju. To je apsurd. Nisam nigdje čuo da je netko postavio pitanje zašto se ukida centar za kontrolu državnih investicija.

Postoji li takva institucija u drugim zemljama?

Naravno da postoji! Pa svaka ozbiljna zemlja to ima kao izuzetno značajan instrument kontrole. Kada sam prvi put došao u Vladu, nitko nije imao pojma što je državna imovina. Nitko! Pa to je “najljepše” kada se ne zna što je državna imovina. Tada sam u tom ministarstvu, 2001., formirao upravu za državnu imovinu. 2011. smo, primjerice, željeli definirati sustave plaća za državu. Ne znam možete li vjerovati, ali nitko nije znao koliko u državi ima zaposlenih činovnika! Dakle, nije postojao centralni sustav praćenja, plaćanja, visine obračuna plaća. Je li to država?

Tko je za to kriv?

Svi, svi jer nisu razumjeli da država mora imati sustave praćenja, a posebno praćenja investicija.

Nestručnost ili kriminal?

Ha-ha… NE-STRU-ČNOST. I nerazumijevanje potrebe za kontrolom, čak i kada se ne radi o kriminalu. No ti sustavi kontrole razotkrivaju nesposobnost. Toga ima još mnogo više od kriminala.

Činjenica je, do krajnosti ste efikasni u svemu čega ste se primili. Međutim, druga vaša strana, ona politička, nije tako pravocrtna. HNS u kojemu ste godinama bili raspao se, rascjepkao u tri dijela. Kako biste imali mogućnosti za vlastiti politički prostor, osnovali ste stranku znakovitog naziva – Reformisti. Mimo toga, veoma ste fleksibilni i surađujete sa strankama oprečnih razmišljanja, poput HDZ-a, SDP-a.

Da, organiziranje je čisto inženjerski dio. Naziv koji sam dao stranci, dobro, točno govori. Tu je najviše ljudi koji su u politici bili aktivni od ’91. do danas, u vrlo različitim opcijama od desnog do lijevog centra. Da je ikada netko želio biti u SDP-u ili HDZ-u, bio bi. No, ti ljudi to nisu željeli. Nije njihov politički prostor. To, naravno, vrijedi i za mene. U trenutku kada sam ulazio u politiku, već u nultom političkom angažmanu, onda kada sam bio nezavisni kandidat Koalicije narodnog sporazuma 1990., na izborima, od svih nezavisnih kandidata dobio sam najviše glasova. Da, imao sam prepoznatljivo ime iz gospodarstva u Varaždinu, u kraju u kojem sam se kandidirao. Tada me je zvao SDP da budem njihov kandidat za predsjednika Vlade. Tada me je, kao svog kandidata, službeno kandidirala Koalicija narodnog sporazuma, koja je bila treća najjača snaga. Ja sam pisao program s timom najuglednijih ljudi iz akademske zajednice i gospodarstva. U tom trenutku, što je suluda situacija, HDZ je objavio da neće objaviti svoj ekonomsko-gospodarski program da mu ga netko ne bi ukrao. Nisu imali ni pojma ni ideju što bi radili.

Zbog čega ste izabrali Koaliciju narodnog sporazuma?

Između ostalog, zbog toga što sam tako odgojen. Moj otac je bio član dviju vlada, Vlade Savke Dabčević-Kučar i Dragutina Haramije. Tada sam bio student. U to vrijeme, tajnici vlada bili su i članovi Vlade. Tada je bilo više ravnopravnih rasprava u Vladi i sukoba argumenata nego u mnogim vladama nakon 1990. Moj otac nije bio baš posebno harmoničan s njima i imao je nešto primijetiti. Tada je došlo Karađorđevo i sjećam se mnogih tih razgovora jer dosta toga se događalo kod nas. Savka, Slobodan Budak, Srećko Bijelić i drugi, a u bočnoj razini bili su Mesić, Tuđman. Naš kućni prijatelj bio je Janko Bobetko kojemu su trojicu braće ubili ustaše, a jednog živog prepilili. Bobetko je iz Gline, a moj otac je, igrom slučaja, rođen u Sisku. Svi su oni bili međusobno povezani. Takav je bio stav naše obitelji i ja sam po prirodi stvari bio orijentiran prema poziciji Hrvatskog proljeća, preciznije, prema lijevom centru, s obzirom na to da sam cijeli život bio u gospodarstvu, a ne u politici. Budući da sam ’83. bio prvostupanjski osuđen na osam mjeseci zatvora zbog rušenja samoupravnog socijalizma, pa me Vrhovni sud oslobodio, moja naklonost prema SDP-u bila je veoma umjerena. Shvatio sam da je taj sustav truo. Tadašnji HDZ s mahanjem zastavama još me manje privlačio, bez obzira na to što je to Tuđman držao pod kontrolom. Tako, priklonio sam se meni prirodnoj političkoj opciji i do danas, kod mene se ništa nije promijenilo. Osoba sam liberalnih uvjerenja i ove stvari koje kod nas definiraju ljevicu i desnicu smatram, naravno, potpunim idiotizmom. Definirati ljevicu s antifašizmom može samo ozbiljna budala jer antifašizam nije uopće definicija ljevice, već definicija civilizacijskog standarda. I lijevog i desnog. De Gaulle je bio kruti antifašist, a istovremeno i kruti konzervativac.

Zanimljivo je da je ovo što ste rekli na liniji onoga što govori Zlatko Hasanbegović, s kojim, inače, ne dijelite ista politička razmišljanja.

On je obrazovan i civiliziran čovjek. Riječ je o tome da Zlatko Hasanbegović pokušava izjednačiti totalitarizme, čemu ja nisam sklon. Preciznije – sve nacističko-fašističko-ustaške ideološke potke, a ustaštvo se naknadno u to uključilo, u samoj je svojoj ideji, političkoj biti, zločinačko. To nitko pristojan ne može osporiti jer spremni su ubiti ljude zbog vjere, seksualne orijentacije, što su i dokazali. S druge strane, komunizam, koji je učinio isto toliko zločina, ako ne i više, u svojoj osnovnoj poruci je, u stvari, kršćanstvo, a ne zločin. I crkva je u dvije tisuće godina počinila mnoge zločine. Oba totalitarna režima činila su zločine i treba ih osuditi, a ne izjednačiti. Tu je razlika između Hasanbegovića i mene.

Imate ambicije u politici. Možda se može pretpostaviti da ste imali veća očekivanja od onih koja ste uspjeli ostvariti. Bilo bi to u skladu s vašom poslovnom sposobnošću i time da stvar morate dogurati do kraja.

Naravno, ako krećete u nešto, činite to s ambicijom. No morate imati sposobnost procjene. Kao što sam spomenuo, već u samom startu imao sam uspjeha. U Koaliciji narodnog sporazuma bili su veoma uspješni ljudi, ali bilo je i neobičnih likova poput Slobodana Praljka. Stožer je bio kod mene, u mojem uredu. Praljak mi je bio zanimljiv jer je inzistirao na točki u kojoj će se kandidirati Tuđman. Baš tu i nigdje drugdje. To dobro pokazuje njegovu teatralnu prirodu. Radio sam s njime i prije. Još prije rata pomagali smo mu, davali mu mogućnost da snima filmove, spotove. Radio sam prije rata i s Mesićem, s Valentićem, s mnogo tih ljudi. Bili su mi kolege.

Stjepan Mesić veoma je šarolika osoba…

Hahaha, jako. Ali ima svoju snagu, političku inteligenciju, a njegovo pričanje viceva samo je fasada. On djeluje površnije nego što zaista jest.

Nije li to malo i opasno?

Dok mnogo njih djeluje ozbiljnije od onoga što stvarno jesu. Samo ih trebate poznavati. Bio sam tada kandidiran, no svjestan sam činjenice da ova zemlja ni tada, a ni nakon mnogo vremena, neće sazreti do razine da se odmakne od ideoloških “zastava” koje su alibi za nesposobnost. Ispod ideologije možeš sakriti svašta i uvijek se dijelimo na vaše i naše, a ne po sposobnosti. I još ćemo morati počekati dok ne dođe do, kako kažu Grci, meritokracije, odnosno vladavine sposobnih.

Svodi se na to da i nema baš nekih striktnih podjela na stranke. U svojoj biti, sve to je isto. Zoran Milanović lupa u isti čavao s HDZ-om, maturalni rad Andreja Plenkovića bio je o Kardelju. Naravno, legalno je i da se s vremenom mijenjaju i ljudi i njihovi stavovi.

U velikoj mjeri, sve je isto. Njihova vodstva proizašla su iz sličnog političkog načina razmišljanja, što je za ovu zemlju mnogo bolje nego da su iz radikalno suprotnih strana. Za izvjestan pomak u nekom civilizacijski uvjetovanom smjeru prema normalnim standardima, znatno je bolje da su oni bliži, bez obzira na pojedinačni ego-drive koji svatko ima, a posebice ljudi na takvim pozicijama. Netko me od lokalnih HDZ-ovaca prozvao kada sam govorio na nekoj svečanosti. Shvatio je da sam napao Vladu pa se digao da brani Plenkovića od mene. Ja sam ponovno izišao i rekao: “Slušajte, dečki, sa 99 posto onoga što govori Plenković ja se slažem, kao i sa 99 posto onoga što govori Milanović. Vi sada probajte ustanoviti kakva je među njima razlika. Ne treba Plenkovića braniti od mene, već od vas”. Njih dvojica su političari građanskog centra i ne mislim da je to loše.

Premijer Plenković je, možda, instrument samoga sebe. 

I jedne centrističke europske političke pozicije.

Hrvatska kao dio Europske unije. Trebamo li mi više Europi negoli ona nama?

Nažalost, zakasnili smo desetak godina. Nismo ušli kad smo mogli sa Slovencima i ekipom. To je posljedica nedovoljnog razumijevanja, inače, izvanrednog čovjeka, koji se zove Franjo Tuđman i koji je bio apsolutni blagoslov s neba u tom trenutku za Hrvatsku. No u ovom segmentu nije. Tuđman je bio europski čovjek, ali europski čovjek 19. stoljeća.

Tri godine zaredom bio sam na poslijediplomskim blokovima na Harvardu, gdje su nam mentori bili najbolji svjetski ekonomisti poput Danija Rodrika i Jeffreya Sachsa. Bili su to više razgovori nego predavanja i tu su, sa mnom, bili i članovi vlada, guverneri banaka, ministri, predsjednici… Jednom sam zatražio odgovor na to isto pitanje koje ste mi vi sada postavili. Jeffrey Sachs, koji je bio autor cijele agende MMF-a, rekao mi je: “Slušajte, ja sam pisao osnovne propozicije i programe za MMF, i to za cijeli niz zemalja koje su to zatražile, uključujući i Slovačku. Neke su primijenile sve što sam predložio i rezultati postoje, ali nisu spektakularni. Slovačka nije poslušala ništa, a rezultati su fantastični. Moja poruka”, rekao je, “je da zemlje poput Slovačke i Hrvatske već samim time što se nalaze u srcu Europe, ulaskom u sustav EU-a, u njihova pravna, financijska i druga pravila, ne mogu pobjeći od uspjeha gledajući dugoročno zato što su one premale a da ih ukupni razvoj tog prostora ne bi usisao. Najprije izjednačio sa svojim prosjekom. Vi od uspjeha ne možete pobjeći”.

Englezi su se povukli…

To je fantastično. Nisu mogli bolje i gluplje. Mi smo mala, srećom srednjoeuropska i mediteranska, zemlja i činjenicom da otrantska struja, naša struja, nosi smeće preko talijanske obale, a ne da s rijeke Po dolazi k nama. S predispozicijama naših resursa…

Mađarska s Orbanom na čelu…

To je autoritarni sustav vrlo blizak načinu ponašanja u vrijeme Tuđmana.

Je li to dobro ili loše? Uzimao je sposobne ljude, no bio je prisiljen i na kompromise pa su tako neki ljudi s inkriminiranih pozicija bivšeg sustava sjedili u saborskoj klupi. Da ne nabrajamo…

Dobro ili loše, kako kada. U Tuđmanovo vrijeme, njegov način ponašanja imao je više dobrih strana. Mene je zvao četiri puta u Vladu. Ne slučajno. Devedesete me postavio za člana ustavne komisije. No Tuđman je čovjek bivšeg sustava. U vrijeme rata bio je pravi čovjek na pravome mjestu. Funkcionirao je po Titovu principu, a jedan i drugi po principu prosvijetljenog apsolutizma. Obojica su gledali na način “Država, to sam ja” i “Nakon mene potop”. Tuđman je HDZ vidio samo kao instrument i nije imao stranačke prepreke. Tek nakon njega razmahala se ta partitokracija koja nas u ovom trenutku ubija.

Kao da je danas nastupilo razdoblje aparatčika. Nema personalizacije. Kako gledate na novu ljevicu – Tomašević, Borić? S druge strane, nova desnica sa Škorom. Oni uzimaju glasove i od SDP-a i od HDZ-a.

Tako je, siva zona. Što se novih lijevih i desnih tiče, “igra” se zove parlamentarna demokracija, a “igrači” su stranke. Naravno da postoji i cijeli spektar drugi “Shareholdera” (dioničara op.a.). Stranke kao ključni igrači koji reprezentiraju mišljenja građana dio su demokratskog sustava za koji je  Churchill rekao: “Demokracija je vrlo loš sustav, no ne znam za bolji”. Te stranke, koje ne žele razumjeti da je njihov zadatak da politički utjecaj pretvore u realizaciju konkretnih pomaka u kvaliteti života građana koji za njih glasaju, nepotrebne su, a ponekad opasne i štetne. Oni moraju prepoznati nužnost da glasove ljudi koji su im dali vrate na način da pokažu da su sposobni napraviti pomake u kvaliteti života. To pretpostavlja da se bore za vlast. Bilo je cijeli niz iskrenih ljudi u politici, što se vidjelo u njihovim nastupima, kojima to uopće nije bila ideja. Recimo, Živi zid je takva priča. To su ljudi koji su na iskrenom ludilu. Na lupetanju beskonačnih gluposti. Ali sa srcem i s iskrenom željom.

Nedostatak iskustva?

Kada steknu iskustvo, a bez znanja, cijela se priča pretvara u opasno licemjerje. Šifra funkcioniranja je da izvršna vlast pretpostavlja sposobnost donošenja odluka. Da biste donosili odluke, morate imati samopouzdanje. Sposobnost pa samopouzdanje koje može proisteći iz toga da ste ili prava budala ili čovjek sa znanjem. I tu se pitamo, koja su to znanja Živog zida? Nula. Isto tako, koja su znanja nove ljevice o vođenju države? Nema. Treba znati voditi državu. Znanja o tome kod Škore apsolutno nema. Zasad ne postoji. Postoji samo ambicija. Jadna je zemlja koju vode slučajni ljudi, bez ikakvih referenci, iza kojih nema ničega. Devedeset posto svih poreznih davanja ide u centralnu državnu blagajnu. A ukupna davanja su 50 posto od svega što država stvori. Dakle, mi pola svega što stvorimo dajemo nekim slučajnim ljudima koji nemaju pojma ni o čemu. I zato, kako god mi mislimo, s razlogom možemo biti kritični jer uvijek je bolje da vam auto popravlja automehaničar nego kardiolog ili obratno.

Gradonačelnik Petrinje, Darinko Dumbović, smatrao je nepravednom preraspodjelu sredstava za obnovu nakon potresa. Jeste li vi na njega utjecali, s obzirom na to da je član vaše stranke?

Nisam ga ja savjetovao. Znamo da je Vlada uputila iznos od 100 milijun kuna, koji je, naravno, samo iznos za osnovne troškove na razini jedinica lokalne samouprave. Taj je iznos bio raspoređen na Glinu, Petrinju i Sisak u omjeru koji ni na koji način nije korespondirao sa stvarnim razmjerima štete. Jednostavno zato što je Petrinja dva puta veća od Gline, kojoj je dodijeljeno više sredstava. Već na prvi pogled, stvari su jasne. Ako uzmemo u obzir detalj da je župan Ivo Žinić rodom iz Gline, a sin mu je dogradonačelnik Gline, onda je sasvim jasno da je gradonačelnik Petrinje upozorio kako ovdje nije princip struka, već politika. Osim toga, potpuno je svjestan činjenice da su ta sredstva samo kap u moru od onih sredstava koja tek moraju doći.

Prvi ste u Hrvatskoj donijeli mjere protiv pandemije, što se pokazalo uspješnim.

Stožer Varaždinske županije i ja kao župan nakon veoma ozbiljne analize i konzultacije o svim mjerama koje su na europskoj i svjetskoj razini i bez obzira na kritike, donijeli smo odluku da zatražimo od Vlade 20. 11. uvođenje nužnih mjera. Primarno, one su se odnosile na zatvaranje ugostiteljskih objekata. Nacionalni stožer je prihvatio naš prijedlog i cijela Hrvatska je uvela te mjere tjedan dana nakon nas. Rezultati su očiti jer, kad je riječ o broju oboljelih, od najgore zemlje u Europi postali smo jedna od boljih. Svi koji su povremeno lutali i otvarali ugostiteljstvo kao, primjerice, Irci, Česi i Slovenci, bez obzira na sve druge stroge mjere, trpe posljedice.

Facebook Comments

loading...
Loading...
DIJELI