Razorni potres koji je ostavio velike ljudske, ali i materijalne žrtve na području Banije je zaokupio hrvatsku javnost u novoj 2021. godini. Živote, nažalost, nikada nećemo moći vratiti no na nama kao društvu je da pomognemo u izgradnji i revitalizaciji tog nesretnog područja, a za to će trebati novac.
Stoga ne čudi da smo se odlučili na razgovor s jedinom od bivših ministara financija, i to onog koji je također funkciju preuzeo u ne baš idealnom vremenu.
Mato Crkvenac rođen je u Donjoj Petrički pokraj Čazme. Diplomirao je i doktorirao na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, a 1973. godine počinje predavati u toj instituciji. Godine 2000. preuzima funkciju ministra financija u Vladi Ivice Račana, a od 2003. godine je zastupnik u Hrvatskom saboru.
Kaže nam kako nije političar nego je u politici završio kao čovjek struke. Napominje kako u hrvatskoj politici postoje problemi upravljanja razvojem. “Ne mogu poduzeća brinuti o interesima države niti države upravljati poduzećima, a to se događa”, ističe Crkvenac.
“To se odnosi i na korona krizu i na ovo krizno upravljanje nakon potresa”, objašnjava nam.
Smatra kako je problem što se mnoge stvari događaju spontano. “Devedesetih su neki koji su u tome vidjeli svoj interes mislili da će tržište odrađivati svoje i da država tu nema što raditi nego samo ubirati poreze. Tu je velika greška koja je nastala”, kaže nam.
Ističe i jednu zanimljivost hrvatske politike, a to su pravnici koji nikada nisu radili kao pravnici. Cijeli sustav je takav da dobijete ministre koji odlučuju o nečemu važnom za sve nas, a nikada nisu o ničemu odlučivali, govori nam.
Kad je konkretno u pitanju Glina daje nam zanimljiv osvrt zašto je uopće taj grad zapušten.
“Država mora koristiti stručne ljude da bi dobila kvalitetu da bi kao Vlada mogla donositi odluke, a mi toga nemamo. Zato ne znamo provesti ni nikakvu reformu, prije svega pravosuđa, uprave ili regionalnog razvoja. Onda vidite što nastane od jedne Gline koja je imala 20-ak tisuća ljudi, a sad ih je 5 tisuća. Tim se nitko sustavno ne bavi, kao primjerice u Sloveniji”, objašnjava nam Crkvenac poput pravog profesora.
“Tako se i sustav rezervi očito odavno raspao i on ne funkcionira. Primjerice, ukoliko nema tih pokretnih kućica za unesrećene, trebalo je odmah drugi dan upregnuti drvnu industriju da krene u gradnju istih”, kazuje nam jedan od primjera.
Općenito, smatra kako nam fali sustav.
“Nitko ne može predvidjeti potres, ali morate imati pripremljen sustav koji će se aktivirati bilo kad”, dodaje. Smatra da ako država ne riješi ta pitanja da neće moći riješiti ni svoje demografsko pitanje.
Ne želi prigovarati aktualnoj vlasti u upravljanju ovim krizama, ali tvrdi da se daje prostora nekim stvarima koje nisu presudne.
Rješenje je možda, kaže nam, da dovedemo ljude izvana da urede neke stvari da bismo mogli uspješno funkcionirati. Slaže se da je to problem koji postoji i u drugim državama, ali da se mora znati koja je uloga države, a koja poduzetnika.
“Hrvatska je Bogom dana za lijep i ugodan život, ali treba prvo stvoriti uvjete za rad i razvoj. Tada bi i ljudi iz drugih država dolazili živjeti ovdje”, kaže Crkvenac.
O povratku u politiku iz mirovine odgovara vrlo jasno. “Ne, to ne bih nikako učinio”.
Misli kako mlađi ljudi nose novu snagu i nove ideje i da oni koji su u najboljim godinama trebaju voditi stvari u državi. Starije, pak, treba poslušati jer oni imaju određena znanja i iskustva.
“Starije ljude se u inozemstvu ne zanemaruje, a kod nas na brojnim mjestima kao i fakultetima, ljude koji dođu u određenu dob se isključuje iz društva. Vani su oni mentori”, govori nam dodajući da stariji itekako mogu biti korisni.
“Znanost i struka je po tom pitanju malo inertna”, zaključuje pomalo razočarano.