HEBRANG O PREGOVORIMA UOČI MEĐUNARODNOG PRIZNANJA HRVATSKE: Rašeta je postavljao brojne uvjete, a morali smo prihvatiti i njegovu najveću ucjenu

Photo: Patrik Macek/Vecernji list

Dana 15. siječnja 1992. godine sve zemlje članice tadašnje Europske zajednice (EZ) – Austrija, Belgija, Danska, Francuska, Grčka, Italija, Luksemburg, Nizozemska, Njemačka, Portugal, Španjolska i Velika Britanija –  priznale su Republiku Hrvatsku kao suverenu i samostalnu državu.

Andrija Hebrang, koji je od samog stvaranja Hrvatske bio ministar zdravstva, za portal Dnevno.hr prisjetio se tog povijesnog trenutka.

Kaže nam, priznanje Hrvatske bio je naš politički cilj, no znali smo da ga možemo ostvariti tek onda kada postignemo naše vojne ciljeve.

“Predsjednik Tuđman uvijek je govorio ‘Kada pregovaram s međunarodnom zajednicom onda sam toliko jak koliko su jake naše jedinice na terenu. To je politički završetak jednog krvavog rata. U trenutku priznanja vi postajete međunarodni subjekt i agresor se ponaša sasvim drugačije prema žrtvi. Početkom siječnja stečeni su uvjeti za priznanje jer smo stajali vrlo dobro na bojišnicama, zaustavili smo neprijatelja u svim pravcima te je došlo do intenzivnih pregovora o priznanju”, počinje Hebrang.

Hebrang: Rašeta je postavljao brojne uvjete, a morali smo prihvatiti i njegovu najveću ucjenu



“Koliko je to bilo delikatno mogao bih objasniti na primjeru. Za priznanje su mnoge zemlje imale svoje uvjete. Jedan od glavnih uvjeta je bio da se iz Zagreba zapovjedništvo JNA iseli u Srbiju. Njihov glavni vojni stožer bio je u današnjoj Kliničkoj bolnici Dubrava, vjerovali ili ne, suprotno svim svjetskim standardima i Ženevskoj konvenciji. Oni su tamo smjestili svoje zapovjedništvo na čelu s generalom Andrijom Rašetom. Predsjednik me pozvao iz istočne Slavonije gdje sam bio u to vrijeme, da se hitno vratim i u roku od par sati završim pregovore o predaji bolnice. Oni su trajali mjesecima, no oni bolnicu nisu željeli predati jer im je bila izvrsno strateško mjesto za zapovjedni stožer, dobro su mogli kontrolirati široki teren oko nje. Krenuli smo u pregovore, Rašeta je bio svjestan što to znači i naravno da je nabijao cijenu. Mi smo se dogovorili da platimo svaku cijenu samo da oni isele. Između ostalog, tražio je da pokupi sve televizore. To je bila vojna bolnica koja je imala televizore za razliku od drugih bolnica. Tražio je sedam kila zubnog zlata koje je u međuvremenu nestalo, a koje nikada nismo našli. No, prihvatili smo i najveću ucjenu Rašete, a to je da damo zdravstveno osiguranje za 20 tisuća članova obitelji onih oficira JNA koji napuštaju Hrvatsku, a to sam prihvatio jer je u pitanju bilo priznanje Hrvatske. On je na kraju za Božić spakirao svoje kamione, u njih utrpao sve što je tražio i otišao”, priča nam Hebrang kako su izgledali intenzivni pregovori s predstavnicima JNA.

Dio po dio i svi su uvjeti bili ispunjeni. Hebrang kaže, nije nas Međunarodna zajednica priznala da nam pomogne, već zato što su vidjeli da je Hrvatska definitivno pobjednik tog rada. Dodaje, do tog priznanja nismo imali nikakvu podršku međunarodne zajednice osim nekoliko pojedinaca, a posebno navodi ime njemačkog ministra vanjskih poslova Hans-Dietrich Genschera.

“Sustavnu podršku zemalja Europske zajednice, Amerike i velikih sila nismo uopće imali. Nadali su se da će doći do obnove Jugoslavije. Ovim priznanjem su se iskupili, pred sobom i pred svijetom. Držali su skrštene ruke, nisu ništa poduzimali dok je razaran Dubrovnik, Banovina, Vukovar. I sad im je bila prilika da se oduže i to priznanje je na neki način njihovo pokajanje. Ja sam to tako shvatio i takav stav je politički lako opravdati. Mi smo postigli sve da ih zapravo prisilimo da nas moraju priznati kao državu”, smatra Hebrang.

Najveće oduševljenje na vijest o priznanju bilo je na prvoj crti bojišnice

Vijest o međunarodnom priznanju dočekao je u Zagrebu. No, ističe, najveće oduševljenje definitivno je bilo na prvoj crti bojišnice.

“Svi su shvatili da je to početak kraja teškog, pogibeljnog i krvavog rata, a mi u Zagrebu zapravo smo bili prilično suzdržani jer smo se bojali da se u zadnji čas ne umiješa neka viša sila koja bi to sve poremetila. A kakvi su bili utjecaji pojedinih sila, ne trebam ni objašnjavati. Dovoljno je reći da nas je Amerika jako kasno priznala. Bilo je tu raznih računica kako to u politici biva. No, kada smo dobili priznanje, našoj sreći nije bilo kraja”.

Naglašava, 15. siječnja velik je dan u hrvatskoj povijesti. No, ne zna kako će biti obilježen. Dosadašnjih godina bio je manje – više zapostavljen. Bez obzira na to, smatra da će u povijesti biti upamćen i kao dan nakon kojeg su započele finalne akcije u završavanju rata.

Tuđman se ljutio kada sam mu govorio da hrvatski narod neće promijeniti

Prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman u obraćanju naciji povodom priznanja Hrvatske, među ostalim, rekao je jednu znakovitu rečenicu. “Pred nama je zadaća da dokažemo da možemo biti dobri i mudri gospodari u svojoj slobodi”, izravan je citat iz njegovog govora. Koliko smo ispunili tu zadaću?

Hebrang kaže, Tuđman je bio veliki optimist.

“Uvijek je govorio da ćemo od Hrvatske za pet godina napraviti Švicarsku. Ja sam mu odgovarao: ‘Predsjedniče, državu ćeš napraviti s ratom ili bez rata, no hrvatski narod promijeniti nećeš.’ On se ljutio kada sam mu tako govorio, no ja sam mu to argumentirao. Narod koji je stoljećima služio drugima, posljednjih sto godina bio u južno slavenskim federacijama i različitim udruženjima u kojima je uvijek bio podređen i podvrgnut teroru, takav narod ne može preko noći zavladati svojom državom. Kada beskućnika stavite u stan, on će početi ložiti parkete. On ne zna što je stan. Mi smo dobili svoju državu, a ni danas ne znamo što bi s njom. Danas su potpuno poništeni prvi demokratski izbori, bivši članovi komunističke partije su drugo jutro prešli u HDZ. I danas u politici imate kombinaciju bivših kadrova u kojima je najveći dio prešao zbog interesa i nešto sitno domoljubnih kadrova koji su razvodnjeni. Mi danas ne možemo gospodariti svojom državom i nećemo tako dugo dokle god se oni koji su stavili glavu na panj dok se država stvarala i branila ne izaberu da vode ovaj narod. Do tada ne vjerujem u našu budućnost, a to argumentiram činjenicom da smo na posljednjem mjestu EU po kupovnoj moći. To je glavni pokazatelj gospodarskog stanja. Da sam onda znao da će moja Hrvatska biti na takvom mjestu, ne znam bih li se nastavio naviti politikom i obranom. Sva sreća da to tada nismo znali”, zaključuje Hebrang.

Facebook Comments

loading...
Loading...
DIJELI