Isplivale neugodnosti političkog analitičara: Gotovina ne bi bio slobodan da mu je upalilo svjedočenje

screenshot

Da se Žarko Puhovski, sada kao politički analitičar, u svojim analizama i kritikama nije “ogrebao” i o aktualnog predsjednika Zorana Milanovića, vjerojatno bi hrvatska javnost ostala zakinuta za povijesno podsjećanje na dva važna događaja – ono iz 1972., kada su bezazlene momke i djevojke, studente prosvjednike, komunistički sudovi slali na višegodišnje zatvorske kazne, uz dugogodišnji gubitak prava i perspektiva, te na završetak haškog suđenja hrvatskim generalima, na kojem je, u veljači 2009., propao pokušaj tužiteljstva da optužnicu zacementira uvrštavanjem filma “Oluja nad krajinom” i knjige HHO-a “Vojna operacija Oluja i poslije” kao krunskih dokaza da su Hrvati proveli etničko čišćenje i pobili više od 600 srpskih civila nakon akcije.

Na oba spomenuta sudska procesa Žarko Puhovski pojavljuje se kao svjedok optužbe, no za razliku od komunističkih sudova iz 70-ih, u Haagu njegovo svjedočenje nije prošlo. Na oba ta suđenja Puhovski se bori s “hrvatskim nacionalistima”, koje drži glavnim neprijateljima i tada, a i sada kada u svom kritičarskom angažmanu po medijima i dalje bije istu bitku. U Haagu je, međutim, na kocki bila opstojnost suverene hrvatske države, a presudno je bilo obraniti način njezina nastanka i spasa u Domovinskom ratu, kako ne bi stekla aureolu države koja je stvorena u gadnim vremenima Drugoga svjetskog rata, endehazije, što i dalje, nakon toliko vremena, predstavlja neugodan uteg na političkom tijelu Hrvata.

U čemu je stvar, tada shvaćaju svi hrvatski domoljubi i oni kojima je stalo do pravedne presude koja neće biti novo povijesno breme Hrvatima. Zoran Milanović sada to vrijeme karakterizira kroz novu kritiku o Puhovskome, podsjećanjem na njegovo svjedočenje na haškom tribunalu “na koje ga uopće nije dovela nikakva Udba ili tužiteljstvo jugoslavensko. U Haag je otišao sam i tamo je svjedočio tako da je to za Hrvatsku moglo biti fatalno”, kako kaže. Milanović je poput terijera, jer kad uhvati i zagrize, ne pušta, pa je krenuo moralno pokopati dosad nedodirljivog Puhovskoga jednom zauvijek: “Kakvi su to ljudi. Oni koji svjedoče protiv sveučilištaraca, koji odlaze u Haag. Ja bih svjedočio ako je netko počinio zločin, bez obzira na to je li netko Hrvat. Nego se ti utališ i udružiš ustvari s tužiteljstvom da dokažeš i da im poslužiš da Hrvatskoj natovare najveću moguću bijedu na vrat”, raketirao je i dalje Milanović haškog svjedoka Puhovskog.

Sada će Puhovski, natjeran da se od kritičara drugih bavi svojom obranom, demantirati da je njegovo svjedočenje u Haagu odbačeno i da je bilo bezvrijedno. A u Haag je došao dragovoljno i na poziv haškog tužiteljstva. Može se reći da je s njegovim svjedočenjem i završio haški proces Anti Gotovini, Mladenu Markaču i Ivanu Čermaku. Bez obzira na to što su naši generali prvostupanjskom presudom bili drakonski kažnjeni, a Hrvatska de facto optužena da je nastala na “udruženom zločinu”, da su svjedočenja poput onog Puhovskog “upalila”, a nisu, tko zna kakva bi bila drugostupanjska presuda. Možda generali i ne bi bili oslobođeni, a to je ono o čemu je govorio Milanović kada je rekao da je Puhovski mogao poslužiti “da Hrvatskoj natovari najveću moguću bijedu na vrat”. Puhovski je, dakle u Haag stupio potpuno svjestan da bi njegova “istina” mogla za Hrvatsku značiti ocjenu da je nastala na zločinu te da je provela namjerno etničko čišćenje, gotovo pa genocid nad Srbima.

Puhovski je, međutim, u pravu kada govori da njegovo svjedočenje nije bilo beznačajno. I nije, jer je spretnoj obrani generala Gotovine, dvojcu Luka Mišetić – Gregory Kehoe, poslužilo da dokažu da su UN-ovi promatrači, kao i promatrači i ekipa Hrvatskog helsinškog odbora (HHO) manipulirali dokazima, brojkama razorenih kuća i ubijenih civila, i to u tolikom omjeru da raspravnim sucima nije preostalo ništa drugo nego – takva svjedočanstva proglasiti nepouzdanima.



Uslijedio je obračun obrane i svjedoka tužiteljstva Puhovskog oko tvrdnji koje su tada već bile poprimile mitske razmjere o tome da je nakon prolaska hrvatskih snaga u Oluji ostalo “20.000 spaljenih kuća i 600 ubijenih civila”, što su brojke s kojima se Hrvati moraju suočiti. Zapravo, taj je broj u izvješćima HHO-a narastao do “najmanje 22 tisuće zapaljenih srpskih kuća”. Pokazalo se da je HHO te strašne brojke temeljio na izjavi vojnog promatrača UN-a, kanadskoga generala Alaina Foranda, no tu su izjavu shvatili na pogrešan i traljav način. Na suđenju se pokazalo da je general, iznoseći njihovu statistiku, govorio kako su UN-ovci “promatrali” ukupno 22.000 kuća, a nije se radilo o broju zapaljenih srpskih kuća. Ovako, u prepisivanju, HHO-ovci su na više mjesta objavili potpuno apsurdne brojke pa je ispalo da su u nekim krajevima Hrvati navodno popalili i dvostruko više kuća nego što ih je po popisu u tom kraju bilo.

Izmišljene priče

Obrana je citirala izjavu Foranda, u kojoj stoji da se izvješće UN-ovih vojnih promatrača temelji na promatranju situacije u 389 sela i zaselaka koje su posjetili, gdje stoji kako je od 21.774 zabilježene kuće njih 16.578 uništeno vatrom ili teško oštećeno. Mišetić je tada poentirao i zapitao Puhovskog: “No, slažete li se da su zapravo 22.000 koje spominje general Forand broj promatranih kuća, a ne zapaljene ili uništene kuće kako se navodi u izvješću HHO-a?”. Žarko Puhovski je odgovorio: “To je točno”. Obrane su prokazale i “izbušile” njegov HHO i njihova izvješća.

U izvješćima je objavljena stravična priča o nekom čovjeku kojemu su bile odrezane ruke i glava, no onda su mu obrane na suđenju pokazale fotografiju tog imenovanog čovjeka bez tragova masakra. Suci su, na kraju ipak shvatili koliko je tu bilo obmana, laži, falsifikata te su oslobodili i generale i Hrvatsku. A naš “junak” Puhovski? Ide postojano dalje, promijenio se s vremenom i nije. Ne-patriot ostaje ne-patriot. Jedino što to sada razumije mnogo više ljudi u Hrvatskoj.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI