KAKO ĆE SE LIJEPA PSIHIJATRICA SNAĆI NA ČELU NOVE LJEVICE: Njihov Program i Statut nešto je logički najluđe što se posljednjih godina kod nas moglo pročitati

Rijetki hrvatski mediji skloni ultraljevici, a ponekad i gotovo nepostojećoj hrvatskoj tzv. običnoj, odnosno socijaldemokratskoj ljevici, koji se često vole nazivati “medijskim mainstreamom”, javili su kako je na Petoj izbornoj skupštini hrvatske parlamentarne strančice sa samo jednim zastupnikom pod imenom Nova ljevica, 12. i 13. rujna 2020., za predsjednicu Nove ljevice u sljedeće četiri godine izabrana Ivana Kekin, a za potpredsjednicu potvrđena Rada Borić koja je dosad bila na čelu Nove ljevice, sve otkako se dosadašnji predsjednik Dragan Markovina potkraj 2019. povukao iz aktivne politike. Uz to, Skupština je izabrala Izvršni odbor te male stranke u sastavu: Gordana Pasanec (Zagreb), Igra Šain-Kovačević (Korčula), Nenad Ljubić (Zagreb), Martina Uzelac (Križ), Ivan Slavica (Šibenik), Dimitrije Birač (Karlovac) i Karlo Pilko (Split) te Nadzorni odbor koji čine Mauro Sirotnjak, Jan Težak i Leila Topić.

Znanstvenica i psihijatrica, zaposlena u Klinici za psihijatriju KBC-a Zagreb, Ivana Kekin rođena Novosel, koja je 2018. na zagrebačkom Medicinskom fakultetu doktorirala na temu “Brzina cerebralnoga protoka u bolesnika s prvom psihotičnom epizodom”, poznatija kao supruga kontroverznog rokera Milana Mile Kekina, članica je Nove ljevice od osnivanja te stranke 2016. godine.  Predstavljajući se članovima Izborne skupštine, Ivana Kekin nekovrsnim je metajezikom rekla da “društvene nepravde snažno određuju status i breme koje pojedinac nosi”: “Zato je politički rad nužan, jer ne možemo liječiti pojedinca ako ne liječimo društvo. Nova ljevica može biti lijek za naše društvo ako je u što većim dozama. Unatoč tome što je trenutni mainstream nakaradna politika koja je okrenuta samo prema sebi, u Hrvatskoj ima mjesta za ljevičarke i ljevičare i ljude koji prepoznaju i cijene artikuliranu lijevu misao”.

Najavila je, uz to, nastup Nove ljevice na lokalnim izborima u svim sredinama u kojima stranka ima članove (doduše, ne nabrajajući te sredine iako se čini da joj to i ne bi trebalo biti baš teško) te osnivanje stranačkih organizacija mladih, škole lokalne demokracije, kao i jače povezivanje s lijevim strankama u zemlji, regionalno i međunarodno.

Ulazak u politiku

Prosječno, pa i bolje upućenom čitatelju, nova su imena članova Izvršnog odbora Nove ljevice zapravo politički slabo ili posve nepoznata, što, međutim, ne vrijedi i za supruga nove predsjednice: frontmen Hladnog piva, Milan (od milja zvan, Mile) Kekin (49), koji je rođen 1971. godine u njemačkom gradu Brettenu, iz Njemačke se na kraju osnovne škole preselio u Tuzlu, a u Zagreb je stigao nakon očeve smrti, po struci profesor engleskog i njemačkog jezika, najavio je svoj ulazak u političku arenu u povodu posljednjih parlamentarnih izbora u Hrvatskoj, kada se odlučio kandidirati na listi zeleno-lijeve koalicije pa sa sobom odlučio povesti i suprugu.



Naravno da je na izborima propao, ali su novine početkom ljeta ove godine pisale kako je upravo Ivana Kekin svojega muža potaknula da se kandidira u 7. izbornoj jedinici na listi lijevo-zelene koalicije predvođene platformom Možemo: “Dokazali su se od obrane Savice do otkrivanja raznih afera oko štandova, na GUP-u. Ljudi su koji imaju moralni kompas i obranili su ga u poslu u kojem ga je vjerojatno najteže obraniti”, govorio je tada Kekin, usput opisujući kako se u plavokosu Ivanu Novosel zaljubio 2007., dok je još bila studentica medicine, a on – devet godina stariji – već je etablirani glazbenik u krugovima opustošena hrvatskoga rokenrola. Romansa im se rasplamsala vrlo brzo, a nakon samo nekoliko mjeseci veze, Ivana i Mile izmijenili su bračne zavjete bez prevelike pompe. Na vjenčanju su bili tek najbliži članovi obitelji i prijatelji koje su častili pivom i čipsom. Uskoro je na svijet stigao i sin Vito, a pet godina poslije i kći Miša. Tri mjeseca nakon rođenja kćeri, Kekin se iz podstanarskog stana na Tuškancu preselio u stan vrijedan milijun kuna koji je za obitelj kupio u centru, točnije u neposrednoj blizini Akademije likovnih umjetnosti. I to je gotovo sve što se zna o njegovu privatnom životu.

Obitelj je oduvijek nastojao sačuvati od javnosti, a jedan od rijetkih medijskih istupa njegova Ivana imala je 2013., kada se pojavila u spotu Hladnog piva. Sedam godina poslije, Ivana je sa suprugom odlučila ući i u politiku. Na predstavljanju izborne liste, opet se služeći praznoznačenjskim političkim kriptojezikom, rekla je kako je “dovoljno mlada, ali i dovoljno stara da joj je dosadilo u opservatorskoj poziciji gledati i komentirati kako je sve lošije”: “Ja sam dio tog društva i mislim da moram preuzeti svoj dio odgovornosti”, a – kako su novine tada pisale – da će se Kekin politički angažirati, dalo se naslutiti još sredinom svibnja 2020., kada je u društvu supruge Ivane, sina Vite te kćeri Miše stigao na prosvjed na Trgu svetog Marka koji su organizirale stranke spomenute tzv. crveno-zelene koalicije (Možemo, Zagreb je naš, Nova ljevica, ORaH, Radnička fronta i Za grad), kada je taj malobrojni skup održan zbog raspuštanja Hrvatskog sabora prije donošenja zakona o obnovi Zagreba i okolice koji je usuglašen sa strukom i građanima pogođenima potresom.

Temeljni postulati

Punim nazivom Nova ljevica – stranka za demokratizaciju i održivi razvoj, utemeljena u nedjelju 18. prosinca 2016. u dvorani Novinarskoga doma u Zagrebu, a Inicijativni odbor činili su neki od najpoznatijih ljevičarskih aktivista različitih boja, oblika i agregatnih stanja: aktivistkinja za ženska prava Rada Borić, tadašnja predsjednica Hrvatskog PEN-a Nadežda Čačinovič (nekada, uz dometak Puhovski, bivša supruga politologa Žarka Puhovskoga), Nikola Devčić iz Subversive festivala, povjesničar i politički aktivist Dragan Markovina, čelnik Građanskog odbora za ljudska prava (GOLJP), poznatiji kao brat negdašnje ministrice vanjskih poslova i predsjednice pokojnoga HNS-a Zoran Pusić, te mirovna aktivistkinja i voditeljica udruge Documenta – centar za suočavanje s prošlošću Vesna Teršelič.

Povjesničar Dragan Markovina izabran je tada za predsjednika stranke, a Rada Borić za potpredsjednicu, dok su u glavni odbor ušli još Želimir Brala, Mirjana Kučer i Nadežda Čačinovič. U Etički odbor izabrane su Vesna Teršelič i Nadežda Čačinović, a u Nadzorni odbor neki Mila Vlajo, Nenad Klapčić i Leila Topić.

Osnivanje Nove ljevice 2016. došli su pozdraviti i odvjetnici Čedo Prodanović i Jadranka Sloković, glumac Vilim Matula, ginekolog i član Radničke fronte Dubravko Lepušić, redatelj Nenad Puhovski, SDP-ova Karolina Leaković, antifašistički veteran Juraj Hrženjak, aktivistkinja Sanja Sarnavka, povjesničar Hrvoje Klasić i brojni drugi intelektualci i viđeniji građani, poput Dejana Jovića, Antonija Šibera, Danijele Dolenec, Mislava Žitka i splitskog profesora Tonča Šitina.

Kako su – i tada kao i danas – neki ultraljevici skloni portali pisali – u velikoj dvorani Novinarskog doma okupljenima se uvodno obratila Rada Borić, koja je temeljne postulate nove stranke sažela u praznoznačenjske pseudorevolucionarne riječi i rečenice: “Dovoljno je zabrinutosti koju svakodnevnu živimo, ne želimo se više bojati. Bit ćemo ustrajni i odlučni u tome da pokažemo da je u Hrvatskoj moguć drugačiji politički i govor i drugačije političko djelovanje, da pokažemo da u Hrvatskoj možemo i moramo svi živjeti dostojanstvenim životom, i radnici i nezaposleni i oni koji žive od svojih mirovina, svi zaslužujemo živjeti bez straha i da se poštuju ljudska prava svih, svih nas različitih, za bolju Hrvatsku”. Borić je istaknula kako stranka svoje djelovanje želi proširiti i izvan granica Hrvatske jer Novu ljevicu zanima i Europa pa će se ona truditi razvijati suradnju sa srodnim europskim strankama, te je stoga već dobila podršku “švedskih feministkinja” (?!), ali i radnika i radništva (?!), čemu je u prilog pisma podrške sindikata INA-e iz Siska i Feminističke inicijative Švedske pročitala povjesničarka umjetnosti Nada Beroš.

Dotle je Zoran Pusić kontemplirao kako Nova ljevica ima duboke korijene u radu “onog dijela civilnog društva koji se dosljedno zalagao za izgradnju pristojnog, tolerantnog društva, neopterećenog mitovima, predrasudama, zatucanošću i natražnjaštvom, netrpeljivošću, strahom i mržnjom koji iz svega toga obično proizlaze”, dok je Dragan Markovina – govoreći o “boljemu životu ljudi”, najkonkretnije govorio o “pitanjima na kojima će politički sustav zemlje ili pasti ili ostati na nogama”, apostrofirajući “militantni nacionalizam koji prijeti rehabilitacijom ustaštva, rast klerikalizma, sve snažnije socijalno raslojavanje”, što su, po njemu, “realne prijetnje za hrvatsko društvo i demokratske procese koje zahtijevaju suradnju svih društvenih subjekata spremnih da se toj opasnosti suprotstave”: “Imajući sve to u vidu, Nova ljevica ne samo da nudi nego i traži pomoć svih koji na sličnoj liniji razmišljaju, nudi jednu modernu državu u kojoj nacionalizam konačno neće biti tema o kojoj mi raspravljamo, nudimo jednu zemlju u kojoj ćemo jasno smjestiti ustaški pokret i ustašku državu na mjesto koje mu pripada, jednu zemlju u kojoj ćemo, nadamo se, uspjeti zaustaviti socijalno raslojavanje i ekonomsko potonuće društva u cjelini, nudimo jedno društvo u kojemu će na prvome mjestu biti interesi građana – očuvanje javnih prostora i resursa”, govorio je tada Markovina, da bi poruke podrške novoj stranci dali i bivši predsjednik Ivo Josipović, saborski zastupnik HNS-a Goran Beus Richembergh te saborski zastupnik i čelnik Srpskog narodnog vijeća (SNV) Milorad Pupovac (tada je nazočne pozdravio najnovijim modernističkim pozdravom “drugarice i drugovi”, dometnuvši zajebantski kako je taj pozdrav “stariji i od Staljina i od Marxa”!), a u ime “istinske intelektualne ljevice”, njima je na osnivanju čestitao teoretičar književnosti i kazališni kritičar Vjeran Zuppa, poželjevši novoj stranci da svoj rad započne s mišlju jednog francuskog intelektualca: “Ljevici trebaju identiteti, a ne restauracija ma kojega dosadašnjega njezina identiteta”.

Opet Rada

Nova ljevica samu sebe identificira kao stranku “socijaldemokratske”, “demokratsko socijalističke”, “enviromentalističke” i “antifašističke” orijentacije, na razini Europe (ili EU-a) samosvrstava se u Europsku ljevicu, ali se čini kako im na demokratskim izborima to baš i ne ide najbolje: na zagrebačkim gradskim izborima 2017. osvojili su samo jedno od 51 mjesta (Rada Borić), i to unutar spomenute crveno-zelene koalicije; na izborima za EU-parlament 2019., gdje ulazi 12 hrvatskih zastupnika, naravno, nisu polučili ama baš nikakav rezultat (ni kao koalicija), a na hrvatskim parlamentarnim izborima Nova je ljevica – doduše, opet u sklopu narečene koalicije – osvojila samo jedan mandat od mogućeg 151 (opet, Rada Borić).

No, zapravo najpristojniji parlamentarni sastav dosad, kako mu hrvatski mediji tepaju ovih dana – voljom oko 46 posto onih hrvatskih državljana koji su na parlamentarne izbore izašli ili pak uopće mogli izaći) iznjedrio je i zastupnike koji sami sebe kolokvijalno zovu “novom ljevicom”, iako je riječ o tzv. klubu zastupnika zeleno-lijevog bloka, preciznije, kao što to kaže predsjednik njihova kluba Tomislav Tomašević, crveno-zelenog bloka.

Predsjednik toga “kluba” je Tomislav Tomašević, potpredsjednica je Sandra Benčić, a članovi su: Damir Bakić, Rada Borić, Bojan Glavašević, Vilim Matula i Katarina Peović. Valja ovdje naglasiti kako Tomašević, Benčić, Bakić i Matula dolaze iz platforme toga neobičnog imena Možemo, dok je Rada Borić članica i osnivačica onoga nečega za što je svatko razuman mislio da se ugasilo u prigodi nastanka (iako sad vidimo da nije, već je čak lijepa Ivana postala obećavajućom predsjednicom!) dok je Katarina Peović izrasla kao “mala curica” iz onoga suburbanog pokreta s Filozofskog fakulteta koji sam sebe zove Radnička fronta. Na koncu konca visi jedini nezavisnjak koji se s njima udružio, Bojan, sin pok. Siniše Glavaševića.

Dakle, isključivši toga Bojana Glavaševića (nezavisni u platformi Možemo), koji je godište mojega najstarijega sina i koji će zauvijek živjeti u sjeni svojega žrtvovanoga oca pa da mu stoput Pupovac (SDSS) dade neku sinekuricu na Odsjeku lingvistike FF-a ili ga “brigadir HV-a” Fred Matić (SDP) bude furao putem SDP-a niz dugi marš kroz institucije i tome slično; isključivši potom i Vilima Matulu (Možemo), negdašnjega talentiranoga glumca kojemu bi i u ono doba, onako talentiranomu, bilo pametnije da se nije petljao sa SKH, i to s CK SKH, dakle, isključivši njih, što s ostalih petero “ekstremnih ljevičara” u Hrvatskom saboru?

Veliki trud

Naime, Damir Bakić (Možemo!) redoviti je profesor s Matematičkog odsjeka zagrebačkoga Prirodoslovno-matematičkog fakulteta. Kako je nedavno propagandistički publicirao zagrebački portal Telegram.hr, osim na preddiplomskoj i diplomskoj razini matematike, gdje predaje jedan od temeljnih predmeta (linearnu algebru), predaje i studentima poslijediplomskog specijalističkog studija Aktuarske matematike, gdje uče matematiku osiguranja i bave se specifičnim osiguranjima, od životnog preko zdravstvenog do mirovinskog.

Napisao je tri sveučilišna udžbenika, mentorirao devet doktorskih disertacija, član je Hrvatskog matematičkog društva i Hrvatskog aktuarskog društva, a kao Fulbrightov stipendist proveo je akademsku 2003./2004. godinu na Washington Universityju u St. Louisu u SAD-u. Zgodno je spomenuti i kako mu je mentor na diplomskom (1981.), magistarskom (1985.) i doktorskom radu (1990.) bio profesor Hrvoje Kraljević, također s Matematičkog odsjeka PMF-a, ujedno i bivši ministar obrazovanja.

Tomislav Tomašević, zvani Tommy Senf (Možemo), koliko god ga se (s pravom!) poistovjećivao sa Zelenim pokretom u Zagrebu, magistrirao je na Cambridgeu, a brbljava Sandra Benčić (Možemo) također je magistrica prava. Uz njih, nekada davno ljepuškasta Rada Borić (1951.), spomenuta jedna od zadnjih borbenih feministkinja u Hrvatskoj, izvršna je direktorica skromnoga zagrebačkoga Centra za ženske studije, ali prema Forbesu, jedna je od sedam najmoćnijih feministkinja u svijetu. Autorica je prvoga – naravno, jedinoga! – finsko-hrvatskog i hrvatsko-finskog rječnika, a konačno, i Katarina Peović magistrica je književnosti, iako bez smisla za šminku i žensko odijevanje, čak i autorica nekoliko knjiga (bez obzira na to što ih kritičari još nisu pročitali, veliki je to trud!).

Nema ničega

Međutim, kako piše na FB-stranici Nove ljevice “u svezi glede”, za razliku od većine drugih lista koje su ušle u Hrvatski sabor, zeleno-lijevu koaliciju podržao je velik broj malih donatorica i donatora, običnih građanki i građana koji su uplaćivali male iznose, pa kada se u odnos stave iznos utrošenih sredstava u kampanji i broj osvojenih mandata, zeleno-lijeva koalicija daleko je najučinkovitija – za sedam osvojenih mandata potrošili su samo 765.989 kuna, što čini 109.427 kuna po mandatu – tvrde oni.

Naivni neki čovjek čak bi im i povjerovao, samo kad se  golim okom ne bi vidjelo u koliko su tzv. nevladinih mreža umreženi! Od onih koje financira hrvatska Vlada (HDZ-ovska ili ina, prethodna SDP-ovska ili ina, ili neka u brojnim drugim kombinacijama ili inčije). Odnosno – za one koji znaju kako ustav funkcionira – kolika je ili kolika će biti “naknada” hrvatske države zbog tih 109.427 kuna po mandatu?!

Program i Statut Nove ljevice – stranke za demokratizaciju i održivi razvoj lako je pronaći na internetu, da ne kažem da ga je još lakše iskopati u Ministarstvu uprave.

Onaj kojemu je to zanimljivo, brzo i lako će se uvjeriti o čemu je tamo riječ: o gomili pseudoznačenjskih floskula u smislu onoga što je u prigodi osnivanja brbljao Dragan Markovina, a kada se stvari potpuno ogole – izvan spomenutih praznoznačenjskih, metatekstualnih, kriptičnih ultraideoloških floskula, tamo nema ničega drugoga!

Njihovo je zalaganje za radnička, ljudska, ženska i ina prava samo frontalna maska za brutalni napad na Crkvu, brutalni napad na konzervativnu zaštitu tzv. vjere, obitelji i domovine, čak i napad na općeljudsko pomirenje pod krinkom davno preživjele teorije o marksistički internacionalnom sukobu “proizvodnih odnosa i proizvodnih snaga”. Drugim riječima, Program i Statut Nove ljevice – stranke za demokratizaciju i održivi razvoj (koja je u trenutku osnivanja bila čak 158. stranka po redu osnovana u RH) jest nešto logički najluđe što se u Hrvatskoj posljednjih godina moglo pročitati.

Logičke bure

Istodobno, baš o tim i takvim logičkim burama i olujama u čaši vode govoreći – upitajmo se u ovom hrvatskoevanđeoskom otajstvu tragikomičnom: kako će se lijepa psihijatrica Ivana Novosel-Kekin u svemu tome snaći, a kako će se pronaći?

Uostalom, kako će ona nakraj s pokvarenim podvalama da modernu hrvatsku državu otpočetka ruše psihijatri i zubari: od Jože Raškovića preko njegove kćeri Sandre Ivić pa preko Radovana Karadžića sve do itd.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI