Mate Šimundić: Imamo državu, ali gubimo narod!

Politika je mnogima u Hrvatskoj postala sinonim za nečasan posao u kojem cvjetaju nesposobnost i korupcija. Stoga se ljudi ‘izvan politike’ nerado odlučuju za politički angažman.

U posljednje vrijeme, međutim, novi ljudi ulaze u borbu za opće dobro. Osobito u Domovinskom pokretu Miroslava Škore, koji diljem Hrvatske osniva svoje ogranke u općinama i gradovima. To je povod za razgovor s Matom Šimundićem, predsjednikom prvog ogranka Domovinskog pokreta u Republici Hrvatskoj, onog u gradu Kaštela u Splitsko-dalmatinskoj županiji, koji je osnovan 22. kolovoza 2020.

Mate Šimundić je rođen 1973. u Splitu, gdje završava MIOC, nakon čega studira kroatistiku, komparativnu književnost i teologiju u Zagrebu. Nekoliko godina je živio u Meksiku kao misionar u družbi Majke Tereze iz Kolkate. Od 2004. radi u I. gimnaziji u Splitu, gdje je promaknut u zvanje profesora savjetnika 2018. godine. Povremeno radi i kao izvršni urednik i prevoditelj s engleskog i španjolskog za nakladnu kuću Verbum iz Splita. Od godine 2009. živi u Kaštel Lukšiću sa suprugom Marinelom i petoro djece.

Gosp. Šimundić, zašto ste se angažirali u politici?

Doći ćemo do odgovora na to pitanje. Ako mi dopustite, htio bih prije svega istaknuti jednu žalosnu činjenicu: hrvatskom narodu prijeti nestanak. To nisu tek nejasne slutnje ili neopravdane bojazni. To su neosporne brojke. Demografi nas već desetljećima upozoravaju na problem pada broja stanovnika. Otkako je postala članicom Europske Unije, Hrvatsku godišnje napušta oko 50 tisuća ljudi – uglavnom mladih. Ukupno: 400 000 ljudi.
Osim toga, našem gospodarstvu ne ide baš najbolje. Mi smo po kupovnoj moći na predzadnjem mjestu u EU, zadnja je Bugarska, ali i ona nas sustiže, kao što su nas zadnjih godina prestigle mnoge zemlje Istočne Europe. U Hrvatskoj je malim i srednjim poduzetnicima užasno teško poslovati, ne toliko zbog korona-mjera, koliko zbog velikih davanja državi, zbog doprinosa, visokog PDV-a, trošarina i parafiskalnih nameta. Naš je javni sektor glomazan i neučinkovit, a stalni posao dobivaju i ‘evidentičari uplata roditelja’.



Jesu li to svi naši problemi?

Osim ekonomskih Hrvatsku muče i veliki politički problemi. Podsjetimo se da je u posljednjih dvjestotinjak godina hrvatski narod bio izložen jugoslavenskoj ideologiji, koja i danas ima svojih pristaša u našoj domovini, osobito u gospodarskim, kulturnim i medijskim krugovima, čije je podrijetlo jugoslavenska komunistička partija i njen obavještajno-represivni aparat. Ideje komunizma i Jugoslavije, nažalost, nisu mrtve. Da bar jesu, ali nisu. Naprotiv, nalazimo ih – prerušene – i u hrvatskom saboru,  Dodajmo i ovo: umjesto demokracije mnogima je milija i isplativija partitokracija. Najbolji dokaz su naši narodni referendumi. Njih nema. Narodu je uskraćeno odlučivanje o važnim stvarima.

Zašto?

Jer se odluke donose izvan hrvatskih institucija, u ‘političkim gremijima’, na koje je svojedobno Vladimir Šeks neoprezno upozorio. Na jednom mjestu naš poznati demograf, dr. Anđelko Akrap, kaže: “Hrvatska nikada nije imala političku autonomiju za upravljanje svojim razvojem, od osmanskog razdoblja, zatim austrijskog razdoblja, razdoblja prve i druge Jugoslavije, a izgleda ni danas nema te autonomije da bi mogla upravljati razvojem u prostoru”.

Zašto Hrvati ne bi mogli, poput Švicaraca, sami izabirati svoj put?

Dobro pitanje koje iziskuje promišljen odgovor. Za početak: Jer se nad hrvatskim narodom provodi kulturna kolonizacija u obliku nametanja rodne ideologije. To je još jedan veliki problem koji je snašao Zapadnu civilizaciju općenito, pa tako i nas. Meki totalitarizam ili ružičasti fašizam. U takvoj političkoj atmosferi, nedemokratskoj i zapravo neomarksističkoj, jednoj maloj Hrvatskoj se odriče pravo na samoopredjeljenje, jer je ona ‘nazadna’, ‘prekonzervativna’ i sl. I ne samo nama, nego i većim narodima, npr. Poljacima ili Mađarima.

U kakvom je onda stanju hrvatski narod?

Nije pretjerano reći da je veliko zlo pogodilo hrvatski narod i da se on nalazi u najtežem stanju u svojoj poprilično teškoj povijesti. Nakon dugih, mučnih stoljeća bez vlastite države, nakon slavne pobjede u Domovinskom ratu, hrvatski je narod stvorio i obranio svoje gnijezdo. Da, imamo Hrvatsku, uzviknuo je hrvatski predsjednik 1990. godine. Godine 2020., nažalost, moramo uzviknuti: Nemamo Hrvate! Imamo državu, ali gubimo narod.

Tko je kriv za to?

Svi pomalo. Čitav narod. Ja. Vi. Sve naše institucije: Crkva, akademija, mediji… Svi mi. Ali najviše oni koji su na vlasti. Visoki dužnosnici HDZ-a u prvom redu, ali i SDP-a, koji drže gotovo sve poluge vlasti na svim razinama. No, tu su i oni niži, manje poznati, koji svojom šutnjom i klimoglavinjanjem pomažu vođama da nas lakše i brže vode – u propast.

Jesu li baš ‘svi’ krivci?

Treba zapravo ući u dubinu problema. Naše nevolje nisu isključivo stvar pojedinačnih ili skupnih zastranjenja, ove ili one afere, nego su pitanje sustava i poretka. Nas muči duboko ukorijenjeni etatizam, uvjerenje da je država ona koja mora riješiti sve naše probleme, da je državno vlasništvo poželjnije i učinkovitije. Neki sada predlažu stara, sovjetska rješenja: državne veledrogerije! Kao u socijalističkoj Venezueli. Neka pođu tamo vidjeti kako se umire bez lijekova.

Raširen je osjećaj, doduše sve manje i manje, da je hrvatski narod – zadobivši napokon svoju državu – ušao u svojevrsni raj na zemlji. Za osobe s takvim poimanjem i osjećajem svako razočaranje u državu može biti okidač za potpuno odustajanje i odlazak u tuđinu, ili – u najmanju ruku – uzrok osobne nezainteresiranosti za opće dobro i prepuštanje egoizmu. Vlast se tu nesvjesno divinizira i od nje se očekuje spas, a to neizbježno vodi u razočaranje i malodušnost. Odatle pak do nestanka samo je jedan korak.

I onda se u sve to umiješala epidemija, korona-kriza i COVID-19?

Da, pored svega navedenog tu je i pandemija korone, odnosno razne epidemiološke mjere, i sve to praćeno različitim interpretacijama, zbrkom proturječnih glasova i medijskom bukom. U narodu prevladava osjećaj straha, često neosviješten, pomiješan s apatijom i beznađem. Kod nas je pojam strahovlade dobio sasvim novu dimenziju. Birači zbog straha mijenjaju svoja dugogodišnja politička opredjeljenja i na izborima zaokružuju stare političke „neprijatelje”, kao npr. SDPovci koji su glasali za Plenkovića.

Ima li nade?

Nema dvojbe da je hrvatski narod ugrožen u onom osnovnom, u pitanju je njegov opstanak. Stoga je presudno pitanje: Ima li nade? I ako je ima – na čemu se temelji? Nade ima jer bez nade nema života. A „…Hrvatska ni propala, dok mi živimo.” Kad govorimo o nadi, ne smijemo misliti na lakovjerni optimizmu ili na ispraznu vjeru u progresistički mit.

Temelj nade mora biti duhovne naravi, ona se mora zasnivati na Bogu. In te, Domine, speravi. geslo je najvećeg Hrvata 20. stoljeća, blaženog Alojzija Stepinca. To mora biti i geslo hrvatskog naroda u 21. stoljeću. Inače smo već propali. Jer nada koja u svojoj biti ne počiva na svemogućem i dobrohotnom Bogu, već se isključivo oslanja na ljudske sposobnosti, nije nada, nego obmana i uvod u konačnu propast. Nade ima gdje ima molitve. A gdje nema molitve, cvjetaju lažne nade i luda očekivanja.

Međutim, nije riječ o pasivnom čekanju da netko drugi zavrne rukave i pogurne kola. Na nama je i da radimo. Nada se očituje u nastojanju oko općeg dobra, oko onoga što se tiče drugoga. Tu se kriju velike mogućnosti obnove i oporavka. Nije sve gotovo. Još uvijek možemo koristi razne prostore slobode, da bismo svojim djelovanjem zaustavili „negativne trendove”, kako se to obično kaže.

I tu dolazimo do onog prvog pitanja: Zašto ste se angažirali u politici, u Domovinskom pokretu?

Mogućnosti traže odluku, osobnu odluku. Odluku da ćemo se sami potruditi, da ćemo se žrtvovati za dobro. Ako takva odluka bude zaista djelotvorna i ako u njoj ustrajemo, možemo postati istinski heroji. Možemo biti pravi junaci koji svakoga dana daju život za domovinu, za narod, za druge. Kao naše nebrojene majke i očevi, koji se nisu štedjeli da bismo mi živjeli. Tako se i mi moramo dati – za našu djecu.

Vaše je područje sada lokalna politika, grad Kaštela i Splitsko-dalmatinska županija. Što se na tom području može korisno napraviti za hrvatski narod?

Amerikanci imaju uzrečicu da je ‘čitava politika lokalna’, tj. da se od političara, ako žele ispuniti svoju zadaću na pravi način, očekuje da budu sposobni izravno komunicirati s ljudima. To uključuje i poznavanje stvarnih, praktičnih problema s kojima se ljudi nose, kao i iskrenu želju i nastojanje da se ti problemi riješe. Lokalna politika je područje na kojem političari mogu pokazati svoje najbolje lice, da budu oni koji rješavaju praktične stvari, a ne „bacači bombi” i „performeri”. Problem naše „visoke” politike jest da je ona daleko od zbilje i da ne mari za ozbiljne, dugoročne probleme o kojima smo razgovarali. Domovinski pokret okuplja ljude koji su iskreno zainteresirani za opstanak hrvatskog naroda u svojoj domovini.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI