MOĆ SKANDALOZNOG MLADENA BAJIĆA NEUPITNO OPSTAJE: Prikaz njegove karijere najbolje pokazuje djelovanje korupcije u Hrvatskoj

JANAF je skraćeni naziv strateške državne tvrtke Jadranski naftovod, koja je veoma profitabilna, jer od 1979. upravlja naftovodnim sustavom transporta sirove nafte od Terminala Omišalj na otoku Krku do niza rafinerija u Hrvatskoj i zemljama na prostoru srednje i jugoistočne Europe. Kad je nedavno otkriven korupcijski skandal u JANAF-u i njegovu multiklubu, nakratko je javno otvoreno i pitanje korupcijske uloge Državnog odvjetništva u tome skandalu. I u mnogobrojnim ranijim hrvatskim korupcijskim i drugačijim kriminalnim skandalima nakratko se u javnosti pojavljivalo pitanje korupcijske uloge DORH-a, ali se ključne državne instiucije nikada nisu ozbiljnije pozabavile tim prevažnim problemom.

Slučaj JANAF poseban je po tome što je prvi put korupcijska uloga DORH-a jasno i opravdano javno problematizirana s jednog od dva najmoćnija brda vlasti u Hrvatskoj, tj. od Zorana Milanovića, predsjednika RH. Međutim, akcijama s drugog brda vlasti na kojem su Sabor i Vlada, te uz bučnu medijsku potporu, javna pozornost je žurno maknuta s DORH-a i preusmjerena na Milanovića i sve veće banalnosti, a u tome preusmjeravanju pozornosti prednjači Andrej Plenković. Takvo javno srozavanje inače opreznog Plenkovića zapravo najviše ukazuje na moć kojom raspolaže DORH pa je javno korisno pokušati pozornost vratiti na razloge zbog kojih se događa stalni bijeg od suočavanja sa stalnom korupcijskom ulogom i djelovanjem DORH-a.

Vlada mafija

Već tri desetljeća međunarodni i hrvatski stručnjaci učestalo iznose pokazatelje i ponavljaju tvrdnju da je korupcija najveći hrvatski problem i glavno ishodište svih drugih hrvatskih problema. Korupcija je bila glavni problem RH i u pristupnim pregovorima s EU-om, a nedavno izvješće EU-a svjedoči da je korupcija u Hrvatskoj još radikalnije nabujala nakon ulaska Hrvatske u EU. To znači da korupcijska hobotnica sve smrtonosnije davi hrvatsko poduzetništvo i hrvatski razvoj, kao što i stotine tisuća hrvatskih obitelji tjera u dužničko ropstvo, siromaštvo i egzistencijalni očaj, te je stoga samo u proteklih sedam godina iz takve Hrvatske doslovno pobjeglo približno 400.000 Hrvata. Svaku smjenu vlasti u Hrvatskoj pratila su velebna obećanja vlastodržaca kako slijedi obračun s korupcijom kako bi se navodno spasila Hrvatska. Ta obećanja pokazala su se uzaludnima jer je cijela korupcijska igra u Hrvatskoj institucijski postavljena tako da se nitko ne može probiti čak ni na neko važnije mjesto najniže institucijske moći ako prije toga nije tvrdo korupcijski “zapakiran”.

Tako je opravdano nastala izreka da u svim državama svijeta postoji mafija, a jedino u Hrvatskoj mafija potpuno vlada državom i društvom. Klanovske bitke i osobni obračuni unutar te hrvatske korupcijske močvare žešći su nego mafijaške bitke i obračuni u klasičnim mafijama, a o tome svjedoče brojni slučajevi koji se kreću od učestalih teških unutarstranačkih “bratoubilačkih” ratova i devijantnih međustranačkih žetončić prijelaza do sklapanja i slomova nadstranačkih kumovskih gangova itd.



Znakovita moć 

Odavno je empirijski istraženo i teorijski dokazano da u svakoj korupcijskoj mreži, a naročito hrvatskoj, glavnu ulogu ima pravosuđe, a u pravosuđu je ključno Državno odvjetništvo. Stoga je jasno da se u Državnom odvjetništvu nalaze najmoćniji likovi koji su nositelji i glavni zaštitnici korupcijske mreže. Kada je riječ o zastrašujućoj korupcijskoj tragediji koja bez zapreka neprekidno buja tijekom tri desetljeća hrvatske državne samostalnosti, nedvojbeno najmoćnija pravosudna osoba je Mladen Bajić. On je čak 12 godina (2002.-2014.) bio glavni državni odvjetnik, a potom je zbog golemog međunarodnog skandala samo sklonjen na formalni zamjenički položaj, na kojem je zapravo i nadalje – pa i danas – zadržao ključnu stvarnu moć.

Gotovo nevjerojatno velika i dugotrajna moć Mladena Bajića prepoznaje se i iz usporedne činjenice što se prije Bajića – od 1990. do 2001. – na položaju glavnog državnog odvjetnika u nestabilnoj RH smjenjivalo čak osam osoba (Ž. Olujić, V. Šeks, S. Herceg, K. Olujić, M. Hranjski, B. Živković, S. Zadnik, R. Ortynski). To znači da članovi ovoga osmerca nisu na tome položaju uspijevali prosječno opstati ni polovicu mandata. Slično se nastavilo i nakon 2014., tj. u proteklih šest godina na Bajićevu čelnom mjestu su se izredale tri osobe (D. Cvitan, D. Jelenić, Z. Hrvoj-Šipek). Osim toga, proteklih 20-ak godina moć skandaloznog Mladena Bajića neupitno opstaje, dok se istovremeno na vlasti smjenjuju stranke i osobe u njemu formalno i/ili stvarno nadređenim institucijama – Saboru i Vladi. Stoga je jasno da se iz prikaza državnoodvjetničke karijere Mladena Bajića može najbolje prepoznavati i razumijevati djelovanje korupcijske mreže u Hrvatskoj, te – što je još važnije – mogu se raspoznavati vidljivi i nevidljivi dijelovi mreže koja je proizvela i još održava 70-godišnjeg Bajića.

Posebna težina

U mnogobrojnim korupcijskim slučajevima i čimbenicima koji su povezani s Mladenom Bajićem kao glavnim državnim odvjetnikom, uvjerljivo je za njega (i još više za Hrvatsku) najvažniji, najdugotrajniji i najdramatičniji tzv. slučaj Lora, koji je započeo sredinom 1992. i još traje. Taj slučaj je i svojevrsna paradigma korupcijskog sustava u Hrvatskoj te on u svakom pogledu najzornije prikazuje sve preteške hrvatske korupcijske dimenzije. Posebna težina slučaja Lora proizlazi i iz formalnopravnih razloga jer se radi o gotovo nevjerojatnoj lakoći sustavnih zloporaba koje se odnose na manipulativno konstruiranje odgovornosti za ratne zločine od lokalne splitske do međunarodne razine. Ta izokrenutost, s jedne strane, heroje hrvatske obrane pravosudno pretvara u ratne zločince, a hrvatske državne institucije u udruženi zločinački pothvat. S druge strane, ratni zločinci su neutemeljeno abolirani i uključuje ih se u javne institucije, a agresorska Srbija ostaje potpuno nesankcionirana i vabi je se u novi smrtonosni bratski zagrljaj.

Slučaj Lora započeo je sredinom lipnja 1992., kad je Mladen Bajić bio na gotovo neprimjetnoj dužnosti zamjenika vojnog tužitelja Vojnog tužiteljstva u Splitu. Tadašnje ratne životne okolnosti u Splitu i cijeloj južnoj Hrvatskoj bile su krajnje dramatične, neizvjesne i kaotične. Srpski je agresor sredinom studenoga 1991. srušio Maslenički most te idućih nekoliko godina bitno otežavao civilni život južne Hrvatske, uz stalne prijetnje okupacijom. Na to se u proljeće 1992. nadovezalo razbuktavanje rata u BiH, pa je srpska vojska i s te strane ugrožavala jug Hrvatske. Osim toga, iz BiH su se na slobodne dijelove juga Hrvatske slijevale kolone izbjeglica i ranjenika, a samo u splitskim bolnicama zbrinuto je nekoliko tisuća ranjenika. U takvoj situaciji, Vojna policija (V. P. 2135/27 Šibenik) 9. je lipnja 1992. podnijela Vojnom tužiteljstvu u Splitu poimeničnu kaznenu prijavu protiv 44 osobe, većinom sa šireg područja sela splitskog zaleđa (Dicma, Broćanca, Radošića, Ubla, Bitelića i drugih), “zbog postojanja osnovane sumnje da su počinili krivično djelo oružane pobune iz člana 236. f. stav 1. krivičnog zakona Republike Hrvatske”. Prijava je, između ostalog, potkrijepljena podacima da se skupina ilegalno organizirala i naoružala vojnim oružjem i vojnom opremom.

Bajićev zahtjev

Na temelju te prijave, Mladen Bajić je tri dana poslije (12. lipnja. 1992.) podnio Vojnom sudu u Splitu “ZAHTJEV ZA PROVOĐENJE ISTRAGE” protiv 44 osobe. Radilo se o Đuri Šuši iz Kaštel Starog, Nikoli Mrđi iz Šibenika, Savi Tutušu iz Dicma, Nikoli Paradžini iz Broćanca, Marku Vujiću iz Broćanca, Petru Kriviću iz Kaštel Starog, Mirku Sušaku iz Splita, Milošu Stojancu iz Dicma, Nenadu Boroviću iz Broćanca, Goranu Boroviću iz Broćanca, Marku Bearai iz Ubla, Nediljku Škari iz Radošića, Milanu Škari iz Radošića, Lazi Ostojiću iz Ubla, Neni Boroviću iz Splita, Branku Boroviću iz Splita, Dušanu Boroviću iz Splita, Branku Vujiću iz Broćanca, Đuri Borkoviću iz Otišića, Petru Borkoviću iz Otišića, Jovi Borkoviću iz Otišića, Lazi Ostojiću iz Ubla, Đuri Prkutu iz Ubla, Jovi Prkutu iz Ubla, Dušanu Papuru iz Splita, Vojislavu Maksimoviću iz Splita, Iliji Škari iz Splita, Milanu Iviću iz Splita, Nenadu Kneževiću iz Kaštel Lukšića, Radi Kriviću iz Ubla Nikoli Beari iz Kaštel Štafilića, Dušanu Prosenici iz Broćanca, Milanu Šarcu iz Solina, Milanu Trzinu iz Solina, Petru Trzinu iz Solina, Momčilu Buloviću iz Bitelića, Uglješi Buloviću iz Bitelića, Gojku Buloviću iz Bitelića, Mirku Bojadiću iz Broćanca, Nikoli Karanoviću iz Broćanca, Draganu Raškoviću iz Broćanca, Tomi Kriviću iz Ubla, Stanku Galiću iz Kaštel Lukšića i Dušanu Galiću iz Kaštel Lukšića.

U zahtjevu za provođenje istrage Bajić je naveo da su te 44 osobe osnovano sumnjive jer su “u razdoblju od početka kolovoza 1990. pa nadalje, iz neprijateljskih pobuda prema demokratskoj vlasti i uopće političkom sustavu Republike Hrvatske … pristupili organiziranju ilegalnih oružanih skupina sa zadatkom neprijateljskog djelovanja protiv RH”. Potom je obrazložio da su svi osumnjičeni “najprije organizirali više sastanaka mještana srpske nacionalnosti na kojim sastancima su lažno prikazivali da im prijeti opasnost od legalnih organa vlasti RH, da su ugroženi svi mještani srpske nacionalnosti, da će ih hrvatske vlasti sve ubiti, pozivajući ih pritom da zbog toga svi moraju nabaviti oružje, te se uopće organizirati radi neprijateljskog djelovanja”.

Nadalje, zamjenik vojnog tužitelja Bajić u svojem je zahtjevu naveo da su svi osumnjičenici “od tzv. JNA nabavili znatne količine pješačkog oružja, i to pištolje, poluautomatske puške, automatske puške i puškomitraljeze, te veću količinu vojne opreme, medicinskog materijala i lijekova, koje su potom međusobno podijelili i organizirali se u oružane skupine radi oružane kontrole ovog područja i napada naselja i gradova s hrvatskim pučanstvom, a sve radi uspostave i provođenja ‘vlasti’ tzv. SAO Krajina i na ovom području”.

Službena bilješka

Stoga je Mladen Bajić, u skladu sa svojim tužiteljskim ovlastima, predložio da svim osumnjičenicima “bude određen pritvor” te “da od osumnjičenika bude uzeta obrana” i “da njihova obrana bude provjerena saslušanjem svjedoka: Novaković Petra iz Broćanca, Vujić Mare iz Broćanca, kao i drugih svjedoka”.

U obrazloženju, zamjenik vojnog tužitelja Mladen Bajić utemeljenost svojeg zahtjeva za provođenje istrage i određivanja pritvora nad osumnjičenicima dokazivao je pozivanjem na kaznenu prijavu Vojne policije i posebno na iskaz “Novaković Petra datog kako radnicima Vojne policije Šibenik, tako i istražnom sucu Vojnog suda u Splitu”. Pritom Mladen Bajić još dodatno ističe da su, uz ostalo, osumnjičenici “organizirali sistem radio veza sa zadatkom da prikupljaju podatke o položajima, sastavu, opremi, naoružanju i akcijama hrvatske vojske”.
Na kraju zahtjeva Bajić je upozorio da će osumnjičenici, ako ih se ne pritvori, “boravkom na slobodi nastaviti s kriminalnom djelatnošću, te ometati istragu utjecajem na svjedoke i suizvršitelje”.
Boško Jurišić, vojni istražni sudac Vojnog suda u Splitu, istoga je dana (12. lipnja 1992.), kada je zaprimio navedeni zahtjev Mladena Bajića, napisao rješenje o provođenju istrage i određivanju pritvora nad osumnjičenicima te je izdao i tjeralicu i sve skupa dostavio Vojnoj policiji Split.

Vojna policija Split također je postupila promptno i već je idućeg dana (13. lipnja 1992.) uspjela uhititi devetoricu neprijateljskih vojnika navedenih u tjeralici: Mirka Sušaka, Branka Borovića, Dušana Papuru, Nenada Kneževića, Radu Krivića, Uglješu Bulovića, Gojka Bulovića, Tomu Krivića i Dušana Galića.

Takva uhićenja bila su u to ratno doba uobičajena i na splitskom i na cijelom hrvatskom prostoru pa se i ovo uhićenje događalo rutinski. Prema službenoj bilješci koju je 16. lipnja 1992. napisao vojni istražni sudac Jurišić, on je u rješenju o provođenju istrage i određivanju pritvora te u tjeralici izričito “stavio da osumnjičenici po uhićenju budu privedeni u Okružni zatvor Split, te da o tome ovaj sud (Vojni, op. a.) odmah bude obaviješten”.

Međutim, prema kasnijim iskazima brojnih svjedoka, tada je, kao i u nizu drugih slučajeva, zatvor Općinskog suda na Bilicama u Splitu bio pretrpan pa su devetorica uhićenih srpskih vojnika odvedena u pritvor Vojno-istražnog centra u Lori.

Ključni događaji

Ključni događaji u Lori zbili su se u večernjim i noćnim satima 14. lipnja 1992., godine, a o tome što se događalo uvjerljivo najpouzdanije i detaljno svjedoči sudski ZAPISNIK O OČEVIDU koji su iste noći, 14./15 lipnja 1992., u ime suda sačinili Mladen Bajić i Boško Jurišić te Luka Oršulić, djelatnik Vojne policije; Marko Buljan, kriminalistički tehničar; i ing. Berislav Tomašević, sudski vještak za balistiku. Očevid je obavljen uz pomoć baterijskih svjetiljki, započeo je u 23.20 sati te je “na mjestu događaja dovršen u 00.20 sati”.

Prema iskazima čuvara, događaji su se odvijali na sljedeći način. Pri kraju šetnje zatvorenika oko pritvorske zgrade, “oko 20.30 sati”, zatvorenik Nenad Knežević je “naglo udario nogom jednog čuvara, a zatim pobjegao prema ogradi od bodljikave žice s južne strane, preskočio istu, te se dao u bijeg u pravcu juga… Na pritvorenika da je pucao stražar Botić Andjelko, a zatim da je on /Tonći Vrkić/ pucao prema pritvoreniku koji je bio u bjegstvu, ali kako pritvorenik nije odmah pogođen da se on zajedno sa još nekim stražarima dao u potjeru za pritvorenikom, da su usput pucali na njega, te da su ga konačno pronašli otprilike 200 m od zatvora… u jednom grmu, da su pritvorenika izvukli iz grma i tada su uočili da je ranjen u ruku i rame” pa su ga autom odvezli u bolnicu.

U zapisniku s očevida navedeno je kako je s mjesta događaja obavljen “telefonski razgovor sa dr. Tociljem sa Hitnog kirurškog prijema” koji je skupinu za očevid “izvijestio da pritvorenik Knežević Nenad je doista primljen na Hitni kirurški”. Potom je skupina za provođenje sudskog uviđaja otišla u bolnicu, gdje su u razgovoru s liječnikom Božidarom Bulovićem i dr. Petričevićem saznali za vrste rana i ozljede pritvorenika, a krim-tehničar “je preuzeo odjeću pritvorenika Knežević Nenada u svrhu vještačenja”. Iskaz čuvara također je potvrđen nalazom “četiri čahure, kalibra 9×18”, te udubljenjem od zrna metka na metalnim vratima i komadom sivkaste pamučne tkanine “s hlača pritvorenika” na ogradi od bodljikave žice.

Međutim, neutvrđenog sata iste noći kad su Bajić i istražiteljska skupina obavljali očevid (14./15. lipnja 1992.) u pritvoru u Lori je pod slabo razjašnjenim okolnostima smrtno stradao Gojko Bulović, jedan od devet pritvorenih srpskih vojnika. No, prema dokumentu SLUŽBENA BILJEŠKA od 16. lipnja 1992. vojni istražni sudac Jurišić za to je saznao tek ujutro 15. lipnja 1992. u telefonskom “razgovoru sa djelatnikom Vojne policije Abram Zvonimirom”. Vanjski pregled i obdukciju tijela Gojka Bulovića obavio je, 25. lipnja 1992., dr. Šimun Anđelinović, liječnik vještak koji je zaključio da je smrt nastupila nasilnim putem “zbog zadobivenih višestrukih ozljeda … djelovanjem tupo tvrdog predmeta”.

Ranjeni pritvorenik Nenad Knežević umro je tjedan dana poslije u bolnici, a dva dana potom vanjski pregled i obdukciju njegova tijela obavio je također dr. Šimun Anđelinović.  Tada, 1992., za ove dvije smrti srpskih vojnika nitko nije bio procesuiran, što znači da nitko nije bio ni osuđen ili oslobođen optužbe. Ni jedno državno tijelo nije tada pokrenulo bilo kakve postupke protiv zatvorskih stražara, niti su oni disciplinski odgovarali. Ponajprije zbog nedostatne ustrojenosti institucija nove hrvatske države u kaotičnim ratnim okolnostima, isto je bilo i s mnogobrojnim drugim nasilnim smrtima koje su se diljem Hrvatske događale tijekom srpske oružane agresije. To se odnosi i na hrvatske i na agresorske smrtno stradale. S tim što je daleko veći broj i nasilnih i neprocesuiranih ratnih smrti pretrpjela Hrvatska.

Ovaj podatak ne opravdava ni jednu nasilnu smrt niti neprocesuiranje bilo koje nasilne smrti. Ali je taj podatak važan za razumijevanje konteksta zbivanja i pojedinačnih slučajeva, kao što je i slučaj Lora.
Mladen Bajić, zamjenik vojnog tužitelja u Splitu, nekoliko je mjeseci nakon smrti Kneževića i Bulovića nastavio tužiteljski postupati prema vojnoj skupini kojoj su do smrti pripadali Bulović i Knežević te je prikupljao daljnje dokaze, uključujući i iskaze dvadesetak novih svjedoka. Na temelju svega toga 11. rujna 1992. Vojnom sudu u Splitu uputio je OPTUŽNICU protiv skupine od 29 srpskih vojnika. Do podizanja te optužnice Bajić i druga državna tijela prikupili su i saznanje da su tu neprijateljsku skupinu predvodila i naoružavala trojica pravoslavnih svećenika (Đuro Šuša, Nikolaj Mrđa i Savo Tutuš), koji su pobjegli prije uhićenja dijela njihove skupine.

Optužnica protiv 29-orice je proširena i za oružana nedjela kojima je bio cilj okupirane dijelove Hrvatske pripojiti Republici Srbiji. Iz optužnice se također saznaje da je dio skupine (koji se ranije nalazio u pritvoru u Lori) razmijenjen te da su razmijenjene osobe potom opet nastavile oružano djelovati protiv Hrvatske. Osim toga, u optužnicu su kao svjedoci uvrštena i dvojica hrvatskih vojnika (Ante Topić i Ante Cvitković) koji su prije toga bili zarobljeni kod Kijeva i zatvoreni u Kninu te potom razmijenjeni pa su posvjedočili da su se dvojica optuženika (Nikola Beara i Petar Krivić) “isticali u njihovom zlostavljanju i maltretiranju” tijekom boravka u kninskom zatvoru.

Oprost zločincima

U međuvremenu, dok je Mladen Bajić pripremao podizanje optužnice, novoizabrani Sabor donio je prvi abolicijski zakon (Zakon o oprostu od krivičnog progona i postupka za krivična djela počinjena u oružanim sukobima i ratu protiv RH), koji je stupio na snagu 25. rujna 1992. godine. Stoga je, 12. studenoga 1992., Vojni sud u Splitu (u sudskom vijeću su bili suci Zdravko Bilan, Ante Barbić i Boško Jurišić) donio rješenje “OBUSTAVLJA SE KRIVIČNI POSTUPAK” protiv 27 pripadnika navedene skupine srpskih vojnika, a dvojica su već prije bila izdvojeno obuhvaćena abolicijom.

No, Mladen Bajić je ostao veoma dosljedan te je već 18. studenoga 1992., Vrhovnom sudu uložio ŽALBU na ovo rješenje, navodeći da spomenuta srpska vojna skupina i dalje čini nedjela koja ne obuhvaća Zakon o oprostu, te “da je RH prema normama međunarodnog prava dužna goniti počinitelja ovog krivičnog djela”.
Mjesec dana poslije, Vrhovni sud (u vijeću su bili dr. Petar Novoselec, mr. Ružica Horvatinović i Milivoj Mikor) riješio je: “Odbija se kao neosnovana žalba vojnog tužitelja”, a svoju odluku su obrazložili tautološkom pravnom gimnastikom kako je “žalbeni razlog, zapravo, promašen”. Tada i kasnije događale su se slične abolicije i u nizu sličnih pravosudnih slučajeva u drugim dijelovima Hrvatske, pri čemu se učestalo pod političkim pritiscima događala protupravna pretvorba optužnica za ratne zločine u optužbu samo za “oružanu pobunu”, za koju je bila propisana obveza abolicije.

Zaboravljeni slučaj

Na taj je način 1992. izgledalo da je pravosudno završen opisani slučaj u kojem je Mladen Bajić, kao zamjenik vojnog tužitelja u Splitu, imao glavnu ulogu od pokretanja istrage i traženja pritvora protiv skupine od 44 srpska vojnika, preko podizanja optužnice protiv 29-orice, do okončanja postupka abolicijskim rješenjem Vrhovnog suda, iako je Bajić uporno tvrdio da je u tom slučaju abolicija nedopuštena prema obvezujućim odredbama međunarodnoga prava. U prilog zaključku da je taj pravosudni slučaj trajno okončan 1992. ukazivala je i činjenica što je u idućih devet godina slučaj ostao pravosudno potpuno zaboravljen.

Zanimljiva je i činjenica da je Mladen Bajić do 1996., tj. do ukidanja vojnog pravosuđa, ostao na istoj dužnosti zamjenika vojnog tužitelja u Splitu, “za što je odlikovan Spomenicom Domovinskog rata i medaljama Ljeto ’95 i Oluja, te je postao satnik Hrvatske vojske”. Potom je premješten u Županijsko državno odvjetništvo u Splitu, i do kolovoza 2001. bio je na položaju prvog zamjenika. Tih devet godina (1992.-2001.) državnoodvjetnička karijera Mladena Bajića ostajala je bez ikakvog karijernog iskoraka i u vojnom i civilnom pravosuđu, a onda je strelovito uzletjela na ekstremnoj pravosudnoj zloporabi tzv. slučaja Lora koji je postao korupcijska paradigma hrvatskog pravosuđa.

(Nastavlja se)

Facebook Comments

loading...
Loading...
DIJELI