Nametati cenzuru može samo vlast koja se boji, koja laže, koja krade i progoni svoje kritičare

Sloboda je u nama samima kao pojedincima i na nama je hoćemo li ju uspjeti zadržati ili ćemo ju predati državi da nam je ona “udjeli”. Ako izaberemo ovo drugo to je siguran put – u ropstvo, piše Tomislav Stipić za Otvoreno.hr 

Posljednjih dana pažnju javnosti zaokupila je trakavica oko HGK. Nije to nebitno pitanje, pogotovo za one koji financijski održavaju tu parazitsku tvorevinu ne znajući što za to dobivaju, ali puno je važniji jedan drugi zakon koji je nekako prošao ispod radara.

Zakonom o elektroničkim komunikacijama nametnula bi se obveza nakladnicima na internetu da odgovaraju za komentare protumačene kao govor mržnje. Nakladnici bi morali biti u stanju čistiti sve komentare koji rastezljivo mogu proći pod govor mržnje. Naravno da si u vremenima pada gospodarstva nitko ne može priuštiti ljude koji bi se bavili samo time i za to primali plaću. Portali će vrlo vjerojatno onemogućiti komentiranje i tako se spasiti visokih kazni.

Cenzura je odlika totalitarnog i autoritarnog režima

Nametati cenzuru može samo vlast koja se boji, koja laže, koja krade i progoni svoje kritičare. U Hrvatskoj su zadovoljene prve tri komponente, četvrta se ne događa, ali to ne znači da je aktualna vlast manje sklona autoritarnosti.

Vlast se počela bojati za svoj renome, iako ne prestaje s laganjem i krađom. Od laži i muljanja Stožera civilne zaštite, do prstiju u pekmezu HDZ-ovih lokalnih moćnika, na sve strane curi ugled i prestiž Plenkovićeve kamarile. Pothitno treba nešto učiniti, zadatak je dobila ministrica kulture i medija da komesarski sprovede obuzdavanje sve kritičnijih tonova javnosti i medija.



Ono što su prije samo nekog vremena zazivali i poneki novinari, počelo se ostvarivati. Ako netko u komentarima poziva na nečije ubojstvo, policija je obvezna djelovati. Ako netko nekoga kleveće i vrijeđa, postoje građanske parnice. Ali zašto zabranjivati velikoj većini ljudi da iznose svoje stavove? Kako bi se zaštitila vlast, ni više ni manje.

Dok odsutnost kritike za vlast može biti dobrodošla, za društvo je ona pogubna, s dalekosežnim posljedicama. Niti jedna država koja sebe naziva demokratskom ne može si dopustiti odsutnost kritičkog razmišljanja, čak ni kada je ono vulgarno. Ako svi mislimo isto, to znači da ne razmišlja nitko. Ako ne razmišlja nitko, vlast koristi situaciju i misli za nas. Tako nastaje porobljeno društvo.

Liberali podržavaju takav stav

Čudna je politička situacija kada vlast predlaže cenzuru, a liberalne grupacije u vlasti podržavaju takav stav. Dopuštam, HGK je načeo kredibilitet liberala pa bi još jedno pucanje u prazno i inzistiranje na pokazivanju atrofiranih mišića HSLS-a, HNS-a i Reformista bio korak previše. Ali onda se tu više ne radi o liberalizmu nego pukom oportunizmu. I dok se na svim drugim društvenim temama oportunizam može nekako i opravdati, loptanje sa slobodom kada tad se obije o glavu.

Još je čudnija situacija u kojoj protivljenje ovakvom Zakonu dolazi s lijevog političkog spektra iako su ljevičari prvaci u promoviranju zabrane govora mržnje, a u taj govor trpaju sve i svašta. Pozitivna je činjenica da je lijevi politički spektar prepoznao gušenje slobode govora, ali jesu li u tome iskreni ili je to samo protivljenje zato što Zakon predlaže vlast, saznat ćemo ako ikada dobiju priliku upravljati Hrvatskom.

Kako rekoh, HGK nije nebitna tema, ali sloboda govora je kudikamo važnija. Nema ekonomskih sloboda bez slobodnog društva. Država će bez slobodoumnih pojedinaca i slobode govora puno lakše distribuirati ekonomska dobra i pretvarati tržište u vlastiti posjed. Redistribucija dobara dovest će do korupcije i na koncu do nestašice. Primjer je Venezuela.

Bez slobodnog društva neće biti niti ukidanja obveznog članstva u HGK, naprotiv, natovarit će nam na leđa još koju ispostavu uhljeba i društvenih parazita. Isto kao što državna redistribucija dobara ne dovodi do prosperiteta, tako ni državna distribucija slobode ne čini društvo slobodnim. Država je tu da služi građanima, oni su stvarni nositelji slobode koju im država ne može osigurati.

Sloboda je u nama samima kao pojedincima i na nama je hoćemo li ju uspjeti zadržati ili ćemo ju predati državi da nam je ona “udjeli”. Ako izaberemo ovo drugo to je siguran put – u ropstvo.

Facebook Comments

loading...
Loading...
DIJELI