NAŠ REPORTER PROVEO NOĆ U NAJPOGOĐENIJEM SELU: Dali su mu sve, a oni su s djecom na ledini dočekali jutro

Priču o Sizifu svi znate  – kotrlja kamen gore, on se uvijek strovali dolje i tako unedogled. Tri jaka jutrošnja potresa, iza šest ujutro, podsjetili su baš sve na Banovini na taj drevni grčki mit. Dok su svi živi: od dobrovoljaca iz cijele Hrvatske, policajaca, vatrogasaca, pripadnika gorske službe spašavanja donekle očistili Petrinju i okolicu barem da osnovni promet za prvu pomoć može funkcinorati – dan nakon najjačeg potresa gotovo sve je bilo isto. Ljudi koji mahom nisu spavali kada su dočekali praskozorje i nove potrese bili su šokirani viđenim. Sav trud u prethodnih petnaestak sati ispao je uzaludan. Sve se krenulo ispočetka čistiti, makar nikome to i nije palo teško, jer ljude je brzo primio entuzijazam, viđen dan prije, a na Banovinu su stigla još mnoga pojačanja.

foto:Andrija Kačić-Karlin
foto:Andrija Kačić-Karlin
foto:Andrija Kačić-Karlin

Bad Blue Boysi, navijačka skupina zagrebačkog Dinama u Petrinji su napravili golemi posao, isti posao sad radi splitska Hajdukova Tordica, a susretali smo i ostale navijačke skupine –  sve mladići koji su stali na branik Banovine, baš kao da je u pitanju neka vanjska, a ne prirodna ugroza. Ipak, ako mislite da su pretjerani apeli da se više ne dolazi na Banovinu, ili  od policije i ostalih mjerodavnih institucija, to nije tako. Zaista se zbog gužve gubi i vrijeme i mogućnosti da prvu pomoć ljudima kojima je nužna pomoć, ne samo pogledom i nazočnošću, hranom i vodom, ili pak smještajom, nego pristojnom perspektivnom barem za još nekoliko dana. Brzo može naići snažnija zima i neće biti dobro.

foto:Andrija Kačić-Karlin
foto:Andrija Kačić-Karlin
foto:Andrija Kačić-Karlin
foto:Andrija Kačić-Karlin
foto:Andrija Kačić-Karlin
foto:Andrija Kačić-Karlin
foto:Andrija Kačić-Karlin

Kroz tu gužvu rano ujutro probijali smo se kroz Petrinju, preko Štrasnika, pa Gline, do Topuskog. Tamo su smješteni brojni nesretnici koji su ostali bez domova  u hotelskom i plivačkom kompleksu.Ljudi su barem bili u toplom. Došli smo do njih, teško ih je bilo slušati: “Nisam nikad ni razmišljao o nekoj relaksaciji, kupanju, plivanju. Ja sam se samo brinuo za svoje životinje, za blago da bi prehranio djecu i ja vremena za bazen nisam imao a sad sam smješten u bazenu. Kuće mi nema, ali u ovom jadu moram biti sretan jer nitko nije stradao”, rekao je jedan gospodin iz Gline.

Topusko je kao neka oaza u srušenoj Banovini. Relativno novije kuće i hotelski kompleks ostali su neokrznuti, pa život samo dva kilometra dalje izgleda tako divno a sve oko te oaze je apokaliptično.

foto:Andrija Kačić-Karlin
foto:Andrija Kačić-Karlin
foto:Andrija Kačić-Karlin
foto:Andrija Kačić-Karlin

Prošli smo kroz Glinu u teškoj sumaglici čekajući satima da se probijemo do epicentra potresa kod Štrasnika. Noć prije proveli smo u tom malom selu, podosta izoliranom, koje je zadnje dobilo pristojnu pomoć, tek negdje oko ponoći. Tim se mještanima, sve su kuće porušene. Rascjepi prolaze kroz selo, te su sami improvizirali šatore od svojih cerada i deka. No, zato se u srijedu ujutro dogodila opsada tog mjesta. Nikako se nismo mogli probiti unutra. Na skretanju s glavne magistrale, puta Glina-Petrinja prema Štrasniku stajala je policijska patrola i svi su se držali za glavu:



“Ne možemo! Ne smijemo baš nikoga pustiti ma da dođe i predsjednik i premijer, gore je opsadno stanje! Čulo se u kakvoj je situaciji ovaj kraj i došla je velika pomoć, sve odjednom. Zato nam ove gužve ne pašu”, pričali su nam policajci.

foto:Andrija Kačić-Karlin
foto:Andrija Kačić-Karlin

I baš smo bili žalosni jer sprijateljili smo se noć prije s tim nesretnicima, njhovom djecom, a samo da vam vaš reporter veli, a znate već da je noć probdio u automobilu, opskrbili su ga ti predragi ljudi dekama, jsatukom termoforom: ” Sve kako im se ne bi smrzao u svom vozilu”. A u vozilu je toplo a ti su jadni ljudi sa svojom djecom, starim bakama i djedovima bili na goloj ledini ispod cerade, preživjeli i dočekali ogromnu pomoć drugo jutro. I pisac ovih redova baš žali što se nije stigao pozdraviti s njima.

Kad se baviš novinarskim poslom onda svašta vidiš i doživiš, ali nikad ne znaš kako treba reagirati kada čuješ priču čovjeka koji je izgubio nekog bliskog, imovinu, kuću, na kraju mu od cijelgo života ” nisu ostale ni obiteljske fotografije”.

Može vam doista biti žao ili možete pomalo hiniti žalost jer imate svog posla, ali ako imate onu prosječnu savjest onda ju slušate i dođete do te faze da počnete misliti kako se to svakome od nas moglo dogoditi i kad vam mozak uđe u takav “mood” onda to osjeti sugovornik pa se i otvoriti, jer prepozna reakciju reportera koji je skrhan njegovom pričom. I zato je teško razgovarati s uuesrećenima. Ali cilj novinara i je stvarati bolje društvo u ovim konkretnim situacijama i senzibilizirati javnost za pomoć.

Facebook Comments

loading...
Loading...
DIJELI