NELIKVIDNOST KAO STARA BOLJKA Pomoć dobivena od EU samo je vatrogasna mjera

Screenshot

Hrvatskom saboru raspravlja se o nelikvidnosti hrvatskog gospodarstva. Razlog za raspravu su sredstva iz EU-a namijenjena gospodarstvu kako bi se premostila postojeća nelikvidnost izazvana koronakrizom. Većina saborskih zastupnika ocijenila je pomoć dobrodošlom. U Hrvatskoj, kada je riječ o dijeljenju, uvijek postoji velika suglasnost. Rasprava zašto je Hrvatska po glavi stanovnika dobila najviše sredstava za većinu saborskih zastupnika manje je važno pitanje. Stara hrvatska navada. Međutim, neki su saborski zastupnici smatrali potrebnim ukazati na stanje i pogrešnu politiku prema hrvatskom gospodarstvu. U svojim raspravama ukazivali su na zaostajanje hrvatskoga gospodarstva i time argumentirali kako najavljena pomoć neće biti dostatna. Neizravno su upozorili kako sredstva namijenjena tome da se premosti nelikvidnost nisu rješenje, već samo vatrogasna mjera. To je razlog moje današnje rasprave. Ekonomska interpretacija likvidnosti potrebna je kako bismo shvatili, kako bi rekao naš premijer Plenković, kako i zašto je naše gospodarstvo desetljećima nelikvidno. Drugim riječima, prisutna depresija samo dramatizira stanje (učinak katalizatora) kronične nelikvidnosti hrvatskoga gospodarstva. Standardna nas mudrost uči da je nelikvidnost prvi i snažan pokazatelj da tvrtka koja ima probleme nelikvidnosti zapravo ima probleme u svom poslovanju ili, što je isto, ona posluje s gubitkom.

Zatvaranje kredita

Naime, u normalnom poslovanju tvrtka na tržištu kupuje inpute koje putem proizvodnog procesa transformira u robu ili usluge koje, potom, prodaje kupcima s ciljem ostvarivanja profita. Dakle, ako tvrtka posluje rentabilno, tada je normalno očekivati da nema problema s tekućom likvidnošću. U normalnim vremenima, samo u slučaju znatnijeg rasta poslovne aktivnosti tvrtka će trebati dodatnu likvidnost kako bi kupila više inputa koji će joj osigurati rastuću profitabilnost, između ostalog, zbog smanjenja fiksnih troškova po jedinici proizvoda ili usluga. U takvim uvjetima poslovna banka će rado odobriti tvrtki kredit za obrtna sredstva. Međutim, kada su odljevi novca veći od priljeva, tada zapravo tvrtka ima poslovnih problema i vjerojatno posluje s gubitkom pa poslovna banka neće odobriti odnosnoj tvrtki kredit za likvidnost. Zadatak je bankarskog sustava da alocira štednju (akumulaciju) tamo gdje će ostvariti najveći prinos. To je smisao tržnog načina privređivanja. Štoviše, poslovna banka će razmotriti kako smanjiti postojeću kreditnu podršku i “zatvoriti” već odobrene kredite. Da bi premostila poteškoće u poslovanju, tvrtka će nastojati, povećavajući gubitke, odgoditi dospjele obveze prema dobavljačima, a kupcima će odobriti naknadne popuste kako bi u što kraćem roku naplatila isporučenu robu ili usluge kupcima. Stanje u kojem se tvrtka nalazi moguće je naći u bilanci stanja usporedbom dugovanja prema dobavljačima i potraživanja prema kupcima uvećano za zalihe gotove robe i sirovina. Ako su dugovi prema dobavljačima veći, tvrtka, u slučaju kad joj poslovna banka odbija odobriti kredit, može problem riješiti dokapitalizacijom (emisijom novih dionica). To nije rješenje problema, to je samo kupovanje vremena kako bi se proveo reinženjering tvrtke. Pravi menadžment je menadžment u kriznim vremenima.

U normalnim vremenima sustav, organizacija i tehnologija poslovanja, amortizira predvidljive šokove. Ako nije moguće pribaviti potrebna financijska sredstva, vlasnici tvrtku moraju prodati ili pokrenuti likvidaciju tvrtke ili, u gorem slučaju, pokrenuti stečaj. Prema tome, nelikvidnost je ozbiljan problem koji dijagnosticira pravo stanje tvrtke. Zato sam se u svojim prijedlozima kako pomoći gospodarstvu u uvjetima epidemije koronavirusa zalagao da se iznađu dodatna financijska sredstva (država) kojima bi se kreditiralo povećanje zaliha gotove robe. U slučaju ugovorenih poslova, posebno kad je riječ o izvozu, predlagao sam da država privremeno kupi, uz diskont, proizvedenu robu na temelju koje će se zadužiti (država) kod poslovnih banaka, a kredit će se otplatiti kad inozemni kupac plati robu. Tome sam dodao kako, osim kamata, nema troška za državu niti povećanja javnog duga.

Što je dobro za njemačko gospodarstvo ne znači da je rješenje za hrvatsko gospodarstvo. Vlada nas je uvjeravala kako je svojom odlukom sačuvala radna mjesta. U raspravama na ovim stranicama napisao sam kako je to sporna tvrdnja. Njemačko je gospodarstvo prije krize bilo učinkovito, a hrvatsko nije. Prema tome, pomoć njemačkom gospodarstvu predstavlja kupovanje vremena kako bi se po okončanju krize nastavilo učinkovito poslovati. Hrvatsko gospodarstvo u dobrim vremenima tek preživljava pa kupovanje vremena u najboljem slučaju znači da će nastaviti preživljavati. Ima li se u vidu da je kriza vrijeme snažnih restrukturiranja gospodarske strukture, valja reći kako će se dodatno smanjiti izvozna orijentacija.



Pogrešna politika

To je razlog što sam subvenciju plaća kako bi nezaposleni radnici ostali u tvrtki umjesto da se registriraju na burzi rada kao nezaposleni povezao s parlamentarnim izborima. Navedenu činjenicu oporba nije uočila. Da bi Vlada mogla i smjela reći kako vuče prave poteze, bilo je potrebno (posebno) podržati one tvrtke koje su sposobne učinkovito odgovoriti novim izazovima s kojima će se suočiti na jedinstvenom europskom tržištu. Problemi u hrvatskom gospodarstvu nisu od jučer. Zato su u pravu saborski zastupnici koji su inzistirali na kompleksnom pristupu. S pravom su zabrinuti jer je moguće, čak vjerojatno, da će se odobrena sredstva iskoristiti kako bi se “ugasio požar”. Stalno govorim kako se moramo ugledati na Sloveniju. Kao dokaz da nam je to potrebno, dovoljno je iznijeti podatak da Slovenija već godinama bilježi suficit robne razmjene s inozemstvom. Zašto je to važno? To je važno zato što Slovenija postaje vjerovnik, dok Lijepa Naša i dalje ostaje dužnik. To je bitno shvatiti, kako bi rekao naš premijer Plenković. Usporedimo li kreditne rejtinge Slovenije i Hrvatske, postaje jasno koliko nam je Slovenija odmakla. Možda je ipak na Sutli granica Balkana.  Bilo bi dobro obznaniti koliku i kakvu pomoć su dobile tvrtke koje izvoze (osim turističkog sektora) više od polovine svoje proizvodnje. Oni su igrači koji će sutra izvlačiti, nadam se izvući, iz postojećeg zabrinjavajućeg stanja. Prema tome, dobivena sredstva valja usmjeriti onim tvrtkama koje su potencijalno lokomotiva dinamiziranja gospodarskog razvoja. Sredstva su potrebna kako bi se izvozno orijentirane tvrtke dodatno osnažile. To je moguće samo ako se angažira domaća znanost u procesu restrukturiranja gospodarstva. Troškove povećanja konkurentnosti hrvatskog gospodarstva može subvencionirati država upravo iz dobivene pomoći. Međutim, ovaj put sam pesimist, i to samo zato što ponovno radimo grešku “utapajući” pomoć u proračun, što, po prirodi stvari, prikriva pravo stanje javnih financija. Više puta sam predlagao da se posebno evidentiraju sredstva koja smo dobili od EU-a i da se prati njihovo trošenje. Jasno, na kraju se proračun i utrošak dobivenih sredstava konsolidiraju, ali se tim i takvim pristupom transparentno prikazuje u što su i zašto su utrošena sredstva. Ovako, potrošit ćemo, za hrvatske uvjete, velika sredstva, a rezultata neće biti ili će oni biti lošiji od onog kojeg građani s pravom očekuju.

Domaći rizici

Nelikvidnost gospodarstva je prisutna otkad pamtim. Kad kupac ne plati svoj dug, imamo slučaj nezakonite emisije novca s redistributivnim učincima. U vrijeme društvenog vlasništva to je bio manji problem – sve je bilo društveno. U uvjetima privatnog vlasništva to je ozbiljan problem koji dovodi u pitanje samo privatno vlasništvo. Ako sudski procesi predugo traju, slučaj Hrvatske, tada raste suzdržanost sudionika u procesu reprodukcije, što sa svoje strane smanjuje učinkovitost gospodarstva. Tako se kreiraju “domaći rizici” koji povećavaju kamatne stope po kojima građani i tvrtke ugovaraju kredite. Naprosto, poslovne banke povećavaju kamatne stope za iznos premije na rizik naplate kredita. Hrvatsko gospodarstvo desetljećima je na aparatima. Razlog je nezadovoljavajuća razina samofinanciranja. Zapravo, što je tvrtka manja, to je odnos vlastitih i tuđih sredstava nepovoljniji pa je poslovanje moguće samo putem kreditne podrške poslovnih banaka ili dobavljača (ako predmetna poslovna aktivnost može diktirati takve uvjete). U Hrvatskoj su zakonom određeni rokovi plaćanja. Država koja bi morala biti primjer svima ne plaća svoje obveze. Od vremena do vremena raspravlja se o neplaćanju, kako dobavljačima, tako i o obvezama prema zaposlenima, recimo, liječnicima usprkos sudskoj presudi. Takvo ponašanje moguće je samo u neuređenim zemljama. U dobra vremena poslovna aktivnost hrvatskoga gospodarstva odvija se uz teškoće. U lošim vremenima sustav ne funkcionira. Hrvatsko gospodarstvo bez kreditne podrške poslovnih banaka ne može održati svoju tekuću poslovnu aktivnost.

Poslovne banke, kako bi se odgovorno ponašale prema svojim kreditorima (deponentima) i vlasnicima, smanjuju kreditnu aktivnost upravo u vrijeme kada je gospodarstvu najpotrebnija kreditna podrška. Kako su poslovne banke u Hrvatskoj u pretežnom vlasništvu inozemnih vlasnika, nije teško naći “Pedra” za prisutne probleme nelikvidnosti. Učinci smanjenja kreditne aktivnosti poslovnih banaka posebno su vidljivi u uvjetima kriza, kada gospodarstvo, s pravom, traži pomoć države. Interventni fond na razini EU-a osnovan je kako bi se riješio problem zbog kojeg su poslovne banke tako suzdržane u kreditiranju. Koliko je stanje dramatično, pokazuje činjenica da fond osigurava financijska sredstva, a poslovne banke samo su “servis” u cijeloj priči. Poslovnim bankama nisu dovoljna jamstva kako bi plasirale svoj kreditni potencijal. To je pravi pokazatelj u kakvoj se krizi nalazimo, s jedne strane, i, s druge strane, kako država mora djelovati kao partner svojem gospodarstvu. O partnerskom odnosu države i gospodarstva u Hrvatskoj se uopće ne raspravlja, što je, u najmanju ruku, zabrinjavajuće. Uvijek ostaje nada da ćemo jednog dana shvatiti kako je nužan partnerski odnos države i gospodarstva. Što prije to shvatimo, to bolje.

Na ovim sam stranicama više puta pisao kako je potrebno, kad je riječ o oporezivanju dobiti, vratiti institut zaštitne kamate na kapital. Ne da nije učinjeno ništa, o prijedlogu se nije raspravljalo, a ako se dan po jutru poznaje, i neće. Da kojim slučajem nismo ukinuli zaštitnu kamatu na kapital, gospodarstvo bi imalo mnogo veću stopu samofinanciranja i tako bi bilo mnogo otpornije na ugroze. Ne tvrdim da se problemi nelikvidnosti ne bi pojavili, samo tvrdim da bi bili manji, a dobivena pomoć dodatno bi pomogla gospodarstvu da premosti postojeće probleme. U praznu posudu, da biste je napunili, morate uliti tekućine upravo onoliko koliki je njezin volumen. Ako je posuda već napola puna, bit će vam dosta samo pola tekućine da je napunite.

Neiskorišteni potencijal

Ovako, to svakako valja kazati, iznos sredstava nije dostatan da pokrije realne potrebe gospodarstva. Otvara se pitanje tko će i na temelju kojih kriterija dobiti kredit za likvidnost, s jedne strane, i, s druge strane, hoće li kredit za likvidnost biti dostatan da se održi gospodarska aktivnost. Pritom, valja upozoriti, hrvatsko gospodarstvo ni u dobrim vremenima ne ostvaruje zadovoljavajuće rezultate. Da je tome tako, dovoljno je pratiti kronični deficit robne razmjene s inozemstvom. To znači da je hrvatsko gospodarstvo ozbiljno bolesno. Nije samo problem u traženju i iznalaženju rješenja preživljavanja  hrvatskoga gospodarstva, problem je kako ga pripremiti za nove izazove nakon krize. Izbjegavanje odgovora na to i takva pitanja  moramo odrediti kao ozbiljan “grijeh propusta”.

Pitanje svih pitanja je donošenje koncepcije i strategije razvoja. Pitanje svih pitanja je koje i kakve politike će Vlada provoditi kako bi ostvarila ciljeve koje će si sama postaviti u nacionalnoj strategiji. Hrvatskoj treba strategija kakvu je Njemačka objavila na dvadesetak stranica, angažirajući sve svoje resurse, a posebno obrazovni i znanstveni sustav. Hrvatska je tijekom svoje kratke povijesti donijela više “papirnatih” strategija. Donijela ih je i – stavila u ladicu jer nisu bile provedive. Treba shvatiti i razumjeti, kako bi rekao naš premijer Plenković, da ne pišemo strategiju za europsku birokraciju, već strategiju kojoj je cilj dinamizirati cjelokupni društveni razvoj i povećati blagostanje hrvatskih građana, a koju će valorizirati jedino tržište. Nije to posao jednog ministra ili instituta. To je angažman svih potencijala koje zemlja ima. Koliko je realno očekivati da ćemo konačno dobiti strategiju na vrijeme, ostavljam da čitatelj sam procijeni.

Autor:Guste Santini
Facebook Comments

loading...
Loading...
DIJELI