NEVJEROJATNA MOĆ MLADENA BAJIĆA: Premješten je u pozadinu, ali i dalje sve drži u šaci! Iz sjene vuče konce!

Nakon izricanja skandalozne osuđujuće prvostupanjske presude (2006.), u pravosudnom je sustavu uslijedio niz gotovo nevjerojatnih protupravnosti u vezi sa slučajem Lora koje traju do sada i ne vidi im se doglednog završetka. Pritom je jedan od glavnih izravnih motiva tih protuzakonitosti bio u prikrivanju stvarne uloge M. Bajića u slučaju Lora, a time su se posredno prikrivale i sustavne kriminalne djelatnosti cijele hrvatske korupcijske hobotnice u kojoj M. Bajić ima ključnu ulogu.

Istovremeno, praćenje konkretnih protupravnosti omogućuje razotkrivanje (imenima i prezimenima) korupcijske vertikale u pravosudnom sustavu RH te u drugim nadležnim državnim institucijama koje se nisu suprotstavljale postojećim protupravnostima s kojima su bile upoznate te su tako pridonosile golemom daljem bujanju korupcijske hobotnice. To, sve skupa, svjedoči o raspadu vjerodostojnosti upravljačkog sustava u RH, kojem je pravosudni sustav glavno ishodište korupcijske metastaze.

Na prvostupanjsku presudu žalbu su podnijeli svi osuđeni, ali i Državno odvjetništvo zbog navodno preblagih kazni. Žalbe su se dugo kuhale na Vrhovnom sudu jer je bilo teško pronaći sudsko vijeće koje će potvrditi pravne, logičke i ljudske nebuloze u prvostupanjskoj presudi. O sukobima u Vrhovnom sudu svjedoči činjenica da je predsjednik vijeća Vrhovnog suda u slučaju Lora, Milan Gudelj, 2. siječnja 2007., uputio i braniteljima osuđenih poziv za sjednicu na kojoj će se odlučivati o žalbama. Sjednica je najavljena za 6. veljače 2007. godine.

Međutim, na sjednici se pojavilo izmijenjeno sudsko vijeće koje je očigledno pristalo ili moralo pristati na korupcijski “deal”. To vijeće činili su Vesna Vrbetić kao predsjednica te članovi vijeća Hajrija Novoselec, Milivoj Mikor, Ileana Vinja i Dražen Tripalo. Oni su na 22 stranice gusto tiskanog teksta odbacili sve žalbe i potvrdili izrečene presude. Skandalozna obrazloženja su i ovdje slična onima iz prvostupanjske presude pa ih nećemo ponavljati. Najzanimljivija je rečenica da “utvrđenja suda nisu posljedica ustupaka međunarodnoj zajednici i pokušaja izjednačavanja agresora i žrtve te pronalaženja u Lori pandana svim koncentracijskim logorima kao što su Ovčara i Manjača, kao što se tvrdi u žalbi opt. Bikića”.

Zagrebačka seansa



Ovdje je važno naglasiti da je dva dana nakon odluke Vrhovnog suda u Zagrebu (u hotelu Sheraton) održana dvodnevna međunarodna konferencija Haške mreže, koja je bila najveća uopće, a presuda u slučaju Lora bila je neka vrsta okultnog žrtvenog prinosa toj velikoj seansi Haške mreže. Među stotinjak pripadnika Haške mreže, nazočni su bili i: Fausto Pocar (predsjednik Međunarodnog kaznenog suda za prostor bivše Jugoslavije – MKSJ), Carla del Ponte (glavna tužiteljica MKSJ) i njezin glavni politički savjetnik Anton Nikiforov, S. Mesić (predsjednik RH), J. Kosor (potpredsjednica Vlade RH), V. Škare-Ožbolt (ministrica pravosuđa), zastupnici u Hrvatskom saboru Vesna Pusić, Ivo Josipović i Milorad Pupovac, glavni državni odvjetnik Mladen Bajić i njegovi pandan-drugovi iz Srbije i BiH, Ika Šarić (Županijski sud u Rijeci) i njezine pandan-drugarice iz Srbije i BiH, te brojni pripadnici “civilnog društva” iz Jugosfere (Žarko Puhovski, Nenad Puhovski, Zoran Pusić, Mirsad Tokača, Vesna Teršelič, Nataša Kandić itd.).

Presuda Vrhovnog suda javno je objavljena tek mjesec dana poslije, 7. ožujka 2007., a prije toga je na HTV-u prikazan propagandistički film N. Puhovskog “Svjedočanstva o Lori”, koji je prema standardnom totalitarnom obrascu pripremio teren za iznošenje sramotne presude pred javnost. U zapisniku sa sjednice Programskog vijeća HTV-a, urednik Vladimir Rončević je potvrdio: “Prije emitiranja konzultirani su predstavnici Vrhovnog suda”. Iz svega naznačenog može se prepoznavati svemoćni raspon Haške mreže u državnim i društvenim institucijama te način njezina djelovanja.

Bitka obitelji Bungur

Nakon presude Vrhovnog suda, osuđeni Emilio Bungur je, uz golemu pomoć odvjetnika Vinka Burazera i supruge Jagode Bungur, krenuo u iscrpljujuće pravne bitke koje još traju, nastojeći se suprotstaviti korupcijskoj hobotnici. Emilio Bungur se 11 godina nalazio u bijegu, a njegova je obitelj bila izložena svim vrstama protupravnosti, diskriminacije i progona od korupcijskog sustava koji je okupirao položaje moći u pravosuđu i drugim hrvatskim institucijama.

Podnesena je ustavna tužba protiv presude Vrhovnog suda, ali se Vijeće Ustavnog suda (Agata Račan kao predsjednica Vijeća te Marko Babić, Snježana Bagić, Mario Jelušić, Davor Krapac i Nevenka Šernhorst) i u ovom slučaju uklopio u interese Haške mreže i korupcijskog sustava. Prvo, čak dvije godine se čekalo na odluku Ustavnog suda. Drugo, kada je odluka donesena (26. ožujka 2009.), bila je kratka (pet stranica) i jednoglasna te pravno i logički jednako sramotna kao i odluka Vrhovnog suda. Primjerice, nebulozno je što se najprije navodi kako se Ustavni sud “u pravilu ne upušta u pitanje jesu li sudovi pravilno i potpuno utvrdili činjenično stanje i ocijenili dokaze”, a stranicu dalje se tvrdi da Ustavni sud “smatra da su svi bitni navodi optužbe nesumnjivo utvrđeni”.

Sredinom lipnja 2007., dok se čekala odluka Ustavnog suda, odvjetnik V. Burazer je, na zahtjev Jagode Bungur, Državnom odvjetništvu i Državnom sudbenom vijeću podnio kaznenu prijavu protiv visokih pravosudnih dužnosnika (Mladena Bajića, Michelea Squiccimarra, Spomenke Tonković, Damira Primorca, Ljiljane Stipišić, Vesne Vrbetić, Hajrije Novoselec, Milivoja Mikora, Ileane Vinja i Dražena Tripala) zbog “utemeljenih sumnji da su počinili kaznena djela” zloporabe položaja i ovlasti te nesavjesnog rada u službi, a ta djela se gone po službenoj dužnosti. U kaznenoj prijavi je za osumnjičenika M. Bajića obrazloženo da je lažno optužio osam osoba, te da je “izvrtanjem materijalnih i formalnih činjenica … optužio sasvim nevine ljude za eventualno počinjene vlastite grijehe”.

Za Bajića i Squiccimarra je navedeno da su “na nezakonit i nemoralan način vrbovali i vršili pritiske na potencijalne svjedoke u Srbiji, Crnoj Gori i Republici Srpskoj kako bi lažno svjedočili”. Za osumnjičene suce S. Tonković, D. Primorca i Lj. Stipišić navodi da su “prema neurednoj i protupravnoj optužnici donijeli osuđujuću presudu premda do kraja gl. rasprave nisu tražili niti je zastupnik optužbe pridonio dokaze o bitnim odrednicama optužbe”, te da je u sudskom procesu izigran cijeli niz postupovnih prava koja su zajamčena Ustavom. Za osumnjičene suce Vrhovnog suda (V. Vrbetić, H. Novoselec, M. Mikor, I. Vinja i D. Tripalo) navedeno je da “nisu savjesno obavili svoju dužnost prema Zakonu i Ustavu RH”.

No, proradili su dijelovi korumpiranog pravosudnog sustava. Iz DORH-a je V. Burazeru protupravnim načinom (obaviješću) odbijajuće odgovorio Antun Kvakan (zamjenik M. Bajića) navodeći: “Nećemo donositi posebnu državnoodvjetničku odluku”, iako se upravo odlukom bio dužan očitovati na podnesenu prijavu. Tu protuzakonitost je V. Burazer (30. srpnja 2007.) prijavio DSV-u, te uputio poziv DORH-u da postupi u skladu sa zakonom i donese državnoodvjetničku odluku, a sve je stavljeno i na znanje Ustavnom sudu, predsjedniku Sabora, predsjedniku RH i predsjedniku Vlade. No, DORH je protupravno prijavu proslijedio USKOK-u, čiji je zamjenik ravnatelja tek 25. listopada 2007. donio rješenje kojim odbacuje kaznenu prijavu. Ostali nadležni u državnom sustavu nastavili su s protuzakonitim ignoriranjem, pokazujući tako da su na strani korupcijske hobotnice.

Onemogućavanje prijave

Nakon toga je odvjetnik V. Burazer (5. studenoga 2007.), u ime oštećenog E. Bungura, protiv iste desetorice pravosudnih dužnosnika podnio privatni optužni prijedlog kod Općinskog kaznenog suda u Zagrebu. Početkom veljače 2008. sudac Nenad Lukić zatražio je da V. Burazer u roku od 30 dana dostavi “dokaz o skidanju imuniteta optuženima, kako sucima tako i državnim odvjetnicima, jer u protivnom optužni akt će biti odbačen”. Odvjetnik V. Burazer odmah je (11. veljače 2008.) uputio obrazložene zahtjeve Saboru, DSV-u i Državnoodvjetničkom vijeću.

Prvi je stigao odgovor Državnoodvjetničkog vijeća (11. ožujka 2008.) u kojem se navodi da za zamjenike državnog odvjetnika (tj. Squiccimarra) nije potrebno odobrenje, a potom je (17. ožujka 2008.) Luka Bebić kratkim dopisom izvijestio odvjetnika da je Sabor “donio Odluku kojom se za trajanja mandata uskraćuje odobrenje za pokretanje kaznenog postupka protiv … Bajića”. Početkom travnja 2008. i DSV je na sjednici donio odluku kojom nije dopušteno pokretanje kaznenog postupka ni protiv jednog od osam sudaca, a odluku je potpisao Ivan Mikšić, predsjednik DSV-a.

Na temelju navedenog, sudac Općinskog kaznenog suda Lukić je, 5. svibnja 2008., riješio da se “kao nedopušten” odbacuje optužni prijedlog protiv sve desetorice okrivljenih, a za Squiccimarra se sud u Zagrebu proglasio i mjesno nenadležnim. Na takvu odluku je odvjetnik Burazer, 12. svibnja 2008., podnio žalbu Županijskom sudu u Zagrebu, a 26. svibnja 2008. podnio je i ustavnu tužbu protiv odluke Državnog sudbenog vijeća (DSV) koja je “donesena na nezakonit i protuustavan način”.

Županijski sud u Zagrebu (Lepa Singer kao predsjednica vijeća te Tatjana Ivošević Turk i Jasna Pavičić kao članice vijeća) 15. je srpnja 2008. usvojio žalbu jer je u rješenju suca N. Lukića počinjena “apsolutno bitna povreda odredaba kaznenog postupka”. No, usprkos odluci Županijskog suda, ipak je provođenje kaznenog postupka protiv pravosudnih dužnosnika onemogućila korupcijska hobotnica u državnim institucijama, i to na jedinstveno banalan protuzakonit način.

Naime, sudac N. Lukić je od odvjetnika V. Burazera tražio da mu “u roku od 8 dana” dostavi adrese stanovanja optuženih pravosudnih dužnosnika, ali načelnik Odjela za upravne poslove MUP-a u Zagrebu (Branko Plenča) odbio je Burazeru dati adrese s obrazloženjem da će to učiniti samo “na upit nadležnog suda”. No, sudac Lukić je u svojem novom odbacivanju kaznenog progona (28. listopada 2008.) u obrazloženju između ostalog naveo “da nije dužnost suda … pribavljati osobne podatke za optuženog o njegovoj adresi stanovanja”. U međuvremenu je Burazer uzalud pisao i ministru policije o diskriminacijskom postupanju policije.

Osvetnički pohod

Međutim, zbog upornosti u traženju svojih ljudskih prava, za obitelj Bungur su započeli dodatni iznimno teški problemi, koje je osvetnički pokrenula korupcijska hobotnica u pravosudnom sustavu. Najprije je (25. kolovoza 2008.) Općinsko državno odvjetništvo (u potpisu je zamjenik Ljubo Prka) u ime RH tužilo osam osuđenih u slučaju Lora da Republici Hrvatskoj isplate 767.000 kuna plus zatezne kamate jer je taj iznos RH isplatila obitelji Nanada Kneževića koji je smrtno stradao nakon pokušaja bijega iz Lore 1992. godine.

Potom je Državno odvjetništvo, 30. prosinca 2008. (uz uobičajenu medijsku pripremu), pred Županijskim sudom u Splitu podiglo optužnicu za tzv. Loru 2. Ovaj put je optuženo pet od osam osoba iz slučaja “Lora 1” (Tomislav Duić, Tonći Vrkić, Emilo Bungur, Ante Gudić i Anđelko Botić). Optužnica se odnosila praktično za isti slučaj, samo se ovaj put optuživalo za navodne ratne zločine protiv vojnih ratnih zarobljenika. U potpisu ove sramotne optužnice očekivano se nalazio veoma zainteresirani Michele Squiccimarro, alijas Petrović.

Uskoro je (13. siječnja 2009.) osmorici osuđenih u slučaju “Lora 1” stigla nova “čestitka”, tj. prijedlog zamjenice općinske državne odvjetnice u Splitu (Ljubice Mratović) da državi dragovoljno isplate 1,063.000 kuna jer će u protivnom podnijeti tužbu sudu. Ovaj iznos je RH isplatila obitelji Gojka Bulovića na isti način kao i obitelji Knežević. Kreator modela tih isplata bio je M. Bajić, koji je u osvetničkom pohodu potom kreirao da hrvatskoj državi to solidarno nadoknade osmorica osuđenih hrvatskih vojnih policajaca.

Nakon što je presuda u slučaju “Lora 1” postala pravomoćna u Hrvatskoj, odvjetnik V. Burazer je u svibnju 2009. uputio prvi dopis Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu, u kojem se naglašava da je E. Bunguru u sudskim postupcima u RH teško povrijeđeno ljudsko pravo glede “prava na pošteno suđenje”. U dopisu je odvjetnik Burazer naveo dugi niz neistina, protupravnosti i propusta koje su učinile pravosudne institucije u RH. Primjerice, Bungur je optužen i osuđen “po Osnovnom krivičnom zakonu RH (NN-31/93)” koji nije bio na snazi u inkriminirano vrijeme 1992. godine. Potom je odvjetnik Burazer izvijestio sud u Strasbourgu da je protiv Bungura i još četiri osobe u Splitu započeo “novi” sudski postupak za inkriminaciju koja je počinjena “u isto vrijeme, na istom mjestu, na štetu istih osoba” koje su već u slučaju “Lora 1” imale status “svjedoka oštećenika! Dakle sudi se dvaput o istom!”.

Od tada teče višegodišnja znakovita igra “amo-tamo” u kojoj na gotovo svaku procesnu komunikaciju između E. Bungura i Europskog suda stižu E. Bunguru i njegovoj obitelji različite procesne i drugačije reakcije iz korumpirane pravosudne strukture u Hrvatskoj. Tako je, 17. rujna 2009., E. Bunguru i četvorici drugih koji su optuženi za slučaj “Lora 2” stiglo rješenje izvanraspravnog vijeća Županijskog suda u Splitu (Marica Šćepanović kao predsjednica vijeća te Bruno Klein i Mlađan Prvan kao članovi vijeća), kojim se odbijaju njihovi prigovori na optužnicu, uz zaključak da će se sve okolnosti iz prigovora “razjasniti na glavnoj raspravi”.

Ne nazire se kraj

Međutim, u ekstremnoj pravosudnoj i drugačijoj manipulaciji sa slučajem Lora ne događa se razjašnjavanje, nego se godinama na gotovo nevjerojatan način štite M. Bajić i korupcijska hobotnica, koji bahato iskazuju svoju svemoć. Usprkos svim mijenama u Hrvatskoj, usprkos ulasku Hrvatske u EU i formalnom prihvaćanju europske vrijednosne i pravne stečevine, pravosudni status slučaja Lora svjedoči o stvarnoj katastrofi u kojoj se nalazi hrvatska država i hrvatsko društvo. U feljtonu je nemoguće i nabrojati sve pravosudne i drugačije vratolomije i apsurde koji se nakon 2009. događaju sa slučajem Lora pa ćemo ovdje naznačiti samo osnovna određenja, kako bismo se zaključno vratili na glavnu osobu – M. Bajića.

Nakon ranijeg odbijanja, ipak je, u studenome 2015., prihvaćen zahtjev odvjetnika V. Burazera za obnovom kaznenog postupka protiv E. Bungura u slučaju Lora 1. Isto tako je prihvaćen i zahtjev T. Duića za obnovom kaznenog postupka u slučaju Lora 1, pa je obnovljenom sudskom postupku protiv njih dvojice pripojen i postupak za Loru 2, te i danas pred Županijskim sudom u Splitu traje objedinjeni sudski postupak protiv petorice bivših hrvatskih vojnih policajaca. Tijekom proteklih pet godina saslušano je približno pola zasad predviđenih svjedoka iz Srbije i BiH, što znači da se ni ne nazire kraj suđenja, što je očigledni interes skandaloznog M. Bajića i “njegove” korupcijske hobotnice.

Jedan od problema koje su Republici Hrvatskoj zakuhali M. Bajić i korupcijska hobotnica nalazi se i u činjenici što su u spis novog objedinjenog sudskog postupka za Loru priloženi odštetni zahtjevi većeg broja ratnih zatvorenika iz Lore. Prema podacima iz veljače 2020., hrvatsku državu je za “naknadu štete za pretrpljene boli i strahove” u Lori tužilo ili priprema tužbu “20-ak bivših zatvorenika koje zastupa odvjetnički ured Nobilo”, a svaki od njih traži po 250.000 kuna plus zatezne kamate. A kad i ako to prođe, uslijedit će slična lavina sa svih strana.

Premješten u pozadinu

Ključna uloga M. Bajića u hrvatskoj korupcijskoj mreži očituje se neprekidno i na različite načine. Ponajprije, Bajić je s lakoćom u Saboru obnavljao svoj drugi (2006.) i treći (2010.) mandat na položaju glavnog državnog odvjetnika, a jednako su mu uspješno prihvaćana i godišnja izvješća. Tek je 2014., pod pritiskom institucija EU-a, morao biti sklonjen na zamjeničko mjesto jer je sustavno opstruirao suradnju s njemačkim redarstvenim i pravosudnim tijelima u vezi sa suđenjem Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču za sudjelovanje u udbaškom ubojstvu Stjepana Đurekovića.

Najskandalozniji potez M. Bajića bilo je nepodnošenje žalbe na presudu velikogoričkog Županijskog suda koji je odbio izručenje Mustača, iako je DORH bio obvezan podnijeti žalbu jer je, prema pravilima europskog uhidbenog naloga, DORH bio pravni zastupnik Njemačke u postupku izručenja Perkovića i Mustača. Istodobno, DORH je – također protivno interesu Njemačke – podnio žalbu na presudu zagrebačkog Županijskog suda kojom je odlučeno da se izruči Perković.

Ta Bajićeva izdaja temeljnih pravosudnih načela bila je i vrhunac dramatičnog skandala kojeg je jugokomunistička struktura mjesecima imala s EU-om u vezi tzv. lex Perković. Budući da je bilo jasno da Bajić nije nadalje mogao biti glavni državni odvjetnik, korupcijska struktura jedno je vrijeme planirala postaviti ga u Ustavni sud, ali i to je bilo preskandalozno pa je sklonjen na mjesto zamjenika glavnog državnog odvjetnika. I na tom položaju ostala je neokrnjena njegova moć, kako zbog njegovih korupcijskih naslaga, tako i zbog činjenice da je glavni državni odvjetnik postao Dinko Cvitan koji je s Bajićem godinama blisko surađivao dok je bio ravnatelj USKOK-a.

Na političko-medijsku najavu da bi Bajić mogao postati ustavni sudac žestoko su javno prosvjedovale antikorupcijske udruge Zviždač i Korektiv koje su imale teška i duga negativna iskustva s Bajićem i korupcijskom hobotnicom. Darko Petričić, predsjednik udruge Korektiv, između ostalog je javno rekao da je u mandatima M. Bajića “eskalirao organizirani kriminal u Hrvatskoj”, a “svi postupci koji su se vodili bili su zapravo minorni, a nijedan cent s računa iz inozemstva nije vraćen u Hrvatsku”.

Vesan Balenović, čelnica udruge Zviždač, bila je još određenija: “Bajić treba biti optužen za veleizdaju, a najbolje što mu se treba dogoditi je mirovina. Kriv je za 20-ak milijardi dolara utaje u INA-i, čime je umiješan u kriminalne radnje. (…) Osobno je bio upoznat s povlaštenim informacijama oko nalazišta nafte u Siriji i INA je prodana za bagatelu, a bila je kralježnica Hrvatske i socijalni amortizer. S padom INA-e pala je i Hrvatska!”.

Povijesna ishodišta

Od premještanja Bajića u pozadinu proteklo je šest godina, a hrvatsku budućnost sve većom žestinom i nadalje ubijaju stare i nove korupcijske afere kojima je Bajić bio i ostao glavni akter. Upućeni analitičari opravdano smatraju da je Bajić ostao najmoćnija osoba u korumpiranoj hrvatskoj državi jer u svojim ladicama drži opasne korupcijske predmete, “izvlači ih, ili zavlači, po potrebi”, te to njegovo korupcijsko znanje predstavlja izvor njegove dugotrajne moći.

Međutim, za dublje razumijevanje korupcijske moći M. Bajića potrebno je zaviriti i u njegova povijesna ishodišta jer su iz njih potpuno razvidni razlozi dugotrajne, žestoke i sustavne usredotočenosti M. Bajića na razaranje vrijednosti Domovinskog rata kao temelja suvremenog hrvatskog društva.

Krajem Drugoga svjetskog rata i u neposrednom poraću cjelokupni pravosudni sustav komunističke Jugoslavije bio je stavljen pod potpuni nadzor Komunističke partije Jugoslavije (KPJ), kako bi se i na taj način osiguralo ostvarivanje revolucionarnih ciljeva totalitarnog režima. Ključnu ulogu u tome je imala svemoćna obavještajno-kontraobavještajna služba “Odjeljenje zaštite naroda” (OZN-a). O tome najzornije svjedoče brojne tadašnje presude jugoslavenskih vojnih i “narodnih” sudova te tzv. sudova za zaštitu nacionalne časti, koji su presude donosili prema izravnim nalozima OZN-e, kojoj je načelnik bio član Politbiroa KPJ Aleksandar Ranković, a njemu je jedini nadređeni bio Josip Broz Tito.

Tako je i pravosuđe u splitsko-dalmatinskoj regiji već od kraja 1944. bilo pod nadzorom OZN-e. Uskoro, 1946., OZNA-a je podijeljena na civilni dio (Uprava državne bezbjednosti – UDB-a) i vojni dio (Kontraobavještajna služba – KOS), te je podijeljen i utjecaj tih službi na pravosudni sustav. UDB-a se uglavnom brinula o sucima i sudovima, a KOS o javnom tužiteljstvu. U skladu s tim, glavni pravosudni kadrovici na širem splitskom području desetljećima su bile dvije osobe, preko kojih su djelovale jugokomunističke obajveštajne službe.

U splitskom tužiteljstvu ključna je osoba i kadrovik bio javni tužitelj Ljubo Prvan, a u sudstvu je ključna osoba i kadrovik bio vojni sudac Jugoslavenske ratne mornarice (JRM) – Aleksa Bilan, koji se istaknuo i kao predsjednik vojnog sudskog vijeća koje je 1972. u Sarajevu na smrt osudilo četvoricu pripadnika skupine Hrvatski Feniks, uključujući i Ludviga Pavlovića, kojem je kazna preinačena u 20 godina zatvora.

Pravosudni kadrovi iz “tvornice” Lj. Pervana i A. Bilana na splitskom su području upravljali pravosudnim sustavom i sudskim procesima, kako u razdoblju raspada totalitarne komunističke Jugoslavije, tako i u razdobljima nastanka i daljnjeg razvoja samostalne Hrvatske. U tom kontekstu nikako nije zanemariva ni činjenica da je M. Bajić potekao iz toga jugokomunističkog obavještajnog kruga.

Mladen Bajić je rođen 1950., u Splitu, u kojem je završio osnovnu školu, gimnaziju i Pravni fakultet, a potom i poslijediplomski studij na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Veoma rano, 1975., počeo je raditi u pravosudnom sustavu komunističke Jugoslavije; najprije kao javnotužilački pripravnik u dubrovačkom, a potom u splitskom Okružnom javnom tužilaštvu. Nakon toga se zaposlio u splitskom Općinskom tužilaštvu kao stručni suradnik, a već 1979. postao je zamjenik općinskog javnog tužitelja u Splitu.

Prije isteka osmogodišnjeg mandata Bajić je, 1987., unaprijeđen na mjesto zamjenika okružnog javnog tužitelja u Splitu. Iste godine, u komunističkoj Hrvatskoj, zloglasni vojni tužitelj i vojni sudac Ivan Fumić postaje civilni republički sekretar (ministar) za pravosuđe i upravu, koji je pripremio pravosudne kadrove za tranzicijsko razdoblje.

Isto tako je znakovito da je Bajić, 2002., za svojega nasljednika u Splitu odabrao Michelea Squiccimarra, posinka Bogdana Petrovića, jugoslavenskog oficira i vojnog liječnika u Vojnoj bolnici JNA u Splitu. Squiccimarro je od Bajića preuzeo tužiteljsku (državnoodvjetničku) brigu o nastavku sudskog procesa u slučaju Lora, u kojem su se događale opisane manipulacije, nelogičnosti i kontradiktornosti. Nadalje, zanimljivo je navesti da je jedna od Squiccimarrovih zamjenica, Marina Matušan, također kći vojnog lječnika iz Vojne bolnice JNA u Splitu.

Prema zakonskim odredbama, M. Bajić bi istekom ove, 2020., godine trebao biti umirovljen, pa je to prigoda za početak spasonosnog suočavanja s hrvatskom korupcijskom hobotnicom i ključnom ulogom M. Bajića, a gotovo tri desetljeća trajanja slučaja Lora ima pritom prvorazredno značenje. Stoga, bit će zanimljivo pratiti u skoroj hrvatskoj budućnosti hoće li pravna država u Hrvatskoj napokon pronaći snage procesuirati Mladena Bajića i njegovu korupcijsku sljedbu.

Facebook Comments

loading...
Loading...
DIJELI