OPET RASKOL, OPET PODJELE! Ponovno priča o velikim i malim Hrvatima! ‘Desnica nikad nije razumjela najjednostavniju matematiku’

Photo: Robert Anic/PIXSELL

Od postanka moderne hrvatske države, od prvih parlamentarnih dana, pravi rat bjesni na pravaškoj sceni! Tu nikad nije bilo mira, doslovno od prvih dana. Zato smo u Hrvatskoj i BiH imali nevjerojatnu količinu pravaških stranaka: Hrvatsku stranku prava, pa Hrvatsku čistu stranku prava, Autohtonu hrvatsku stranku prava, Hrvatsku stranku prava dr. Ante Starčević, Hrvatsku stranku prava 1861, Bosansko-hercegovačku stranku prava 1861, Hrvatsku čistu stranku prava BiH, Hrvatsku demokratsku stranku prava, Hrvatsku pravašku zajednicu, Hrvatsku stranku prava Herceg-Bosne, Hrvatsku stranku prava Posavine, Hrvatski demokratski slobodarski savez Dalmacije, Hrvatske pravaše, Hrvatski pravaški pokret, Hrvatsko pravaško bratstvo, Nezavisnu stranku prava, Stranku hrvatskog državnog prava, Stranku hrvatskog prava i sigurno sam nenamjerno zaboravio još neku izvedenicu iz tog bunara hrvatskog pravaštva. Dakle, impresivna je potreba za formiranjem pravaških stranaka, što uopće nije čudno jer je tu otac domovine i hrvatske državotvorne ideje dr. Ante Starčević posijao vječno sjeme, ali je fantastično da nikada ni jedna od tih stranaka nije došla na vlast niti je, osim u kratkom vremenu Đapićeva vođenja HSP-a, igrala važniju ulogu.

Od Parage do Starčevića

Hrvatsku stranku prava još u veljači 1990. osnovali su Dobroslav Paraga, Ante Paradžik i Krešimir Pavelić. Samo koju godinu poslije, Paraga će formirati Hrvatsku stranku prava 1861, a Krešimir Pavelić će na kraju umrijeti kao počasni predsjednik Autohtone hrvatske stranke prava! Ante Paradžik će pod nikad razjašnjenim okolnostima biti ubijen 1991., na jednom check pointu kod Sesveta. Paraga će pak voditi HSP do 1993., a onda će ga smijeniti u nikad do kraja objašnjenom pučističkom saboru iste te 1993. godine Anto Đapić.

Đapić je u politiku krenuo iz HDZ-a još 1989., da bi nakon što je iz njega izbačen, otišao u HSP. Ondje je nakon ubojstva Paradžika upravo on postao potpredsjednik stranke. Nakon što je tražio izvanredni sabor stranke 1993., izbačen je i iz redova pravaša. No njegove pristaše organizirali su zaseban sabor stranke, tzv. kutinski sabor, gdje je Ante Đapić postao predsjednik HSP-a. No, puno će biti važnije što će kasnije sud, i to sud za vrijeme vlasti HDZ-a, priznati baš taj sabor, a ne Paragin, te će tako HSP biti u Đapićevim rukama sve do 2009., kada stranku preuzima Daniel Srb.

Đapić se još jednom pokušao vratiti u HSP, ali ovaj put nije uspio, pa je u nastavku karijere najprije išao na izbore s vlastitom nezavisnom listom, iz koje je onda nastao Demokratski savez nacionalne obnove (DESNO). Na Đapićevo mjesto će, kako smo rekli, doći Daniel Srb, koji je slovio kao Đapićev kadar iz Osijeka, no Srb će ipak krenuti svojim putem. Pokazalo se, ne osobito kvalitetnim putem, stranka je, naime, opet pala, te je preuzima Karlo Starčević. Znameniti Ličanin koji je krenuo kao HDZ-ovac, ali je kao takav, pred Franjom Tuđmanom, još krajem studenoga 1990. iskidao člansku iskaznicu, nezadovoljan nekim postupcima tadašnje vlasti. Starčević je nakon desetljeća borbe s HDZ-om uspio osvojiti Gospić, čiji je danas gradonačelnik, a kao povratnik iz Njemačke otvorio je u Lici jednu od najboljih hrvatskih pivovara, u kojoj se proizvodi znamenito Velebitsko pivo!



Dobroslav Paraga je u politici od 1980., kada je prvi put uhićen zbog potpisivanja peticije o puštanju na slobodu političkih zatvorenika. S jedva dvadeset godina života biva osuđen na četiri godine Golog otoka. Godine 1986. internacionalizira svoju sudbinu, tužeći SFRJ zbog zlostavljanja u zatvoru. Godine 1990. osniva HSP i na prve izbore ide u koaliciji s HDZ-om Franje Tuđmana. No, kada u rujnu 1991. osniva HOS i zauzima zgradu na Starčevićevu trgu ispred koje je postavio, ni manje ni više nego jedan top, postaje, dakako, Tuđmanov neprijatelj broj jedan. Deset dana nakon javne promocije HOS-a ubijen je potpredsjednik HSP-a Ante Paradžik! Nakon pada Vukovara, samo koji mjesec poslije, policija upada u prostorije HSP-a, uhićuju Paragu, Antu Prkačina i Milu Dedakovića Jastreba, pronalaze veće količine oružja u stranci i podižu protiv njih optužnicu za rušenje demokratskog poretka i terorizam. Paraga započinje štrajk glađu i nakon 26 dana, odlukom Vrhovnog suda, pušten je na slobodu, a zahtjev za provođenje istrage je odbijen. Paraga će biti saborski zastupnik od 1992. do 1995., kada odlazi u Ameriku i otvoreno govori krajnje kritički protiv Tuđmana. Protiv Parage ubrzo ustaje Đapić… Paraga potom formira novu pravašku stranku – HSP 1861.

Ruža u vlasti

Ruža Tomašić u priču s pravašima ozbiljnije ulazi 2003., kada postaje zastupnica HSP-a u Saboru. No nezadovoljna načinom na koji Đapić vodi stranku, ona 2009. osniva HSP dr. Ante Starčević kojem će kasnije pristupiti i najdugovječniji hrvatski politički zatvorenik Zvonko Bušić. Stranku je uspješno dovela u Karamarkovu Domoljubnu koaliciju koja je vrh uspjeha pravaških stranaka do tada jer napokon postaju dio vlasti. No kratkotrajno djelovanje te Vlade pogubno je za pravaše. Ruža ulazi u brojne sukobe u stranci i stranku 2014. preuzima njezin zamjenik Ivan Tepeš. Dvije godine poslije, i on će se povući, a stranka će vrlo brzo krenuti prema kraju znamenitije karijere. No Ruža Tomašić ne odlazi u mirovinu, ona se povlači nakon što njezin zamjenik Tepeš preuzima stranku te pristupa novoj, Hrvatskoj konzervativnoj stranci, koja će 2015. imati svoj prvi opći sabor na kojem će ona biti izabrana za predsjednicu.

Vidjevši da stvar s pravaškim strankama jednostavno ne ide, 2010. je došlo do ujedinjenja nekoliko de facto pravaških i demokršćanskih udruga pod nazivom Hrvatski rast (Hrast). Riječ je bila, zapravo, o političkom pokretu koji je okupljao razne stranke i udruge, građanske udruge i pojedince koji su baštinili tradicionalno, konzervativno i nacionalno usmjerenje. Pokret Hrvatski rast javnosti je predstavljen krajem 2010. godine, a činili su ga Obiteljska stranka Ivice Relkovića, kojeg ćemo kasnije vidjeti kao gurua Mosta, potom udruga Glas roditelja za djecu -GROZD, koju je vodio Ladislav Ilčić, tu je bila Hrvatska republikanska zajednica, Hrvatsko kulturno vijeće koje je vodio Hrvoje Hitrec, udruga HOD, Hrvatsko društvo političkih zatvorenika, građanska incijativa Hrvatski pleter te drugi istaknuti pojedinci poput Josipa Jurčevića i Ante Ledića. Za prvu predsjednicu bila je izabrana Željka Markić. Nažalost, šest mjeseci poslije dolazi do raskola i teškog obračuna, što dovodi de facto do potpunog raspada cijele opcije. Nešto kasnije će ono što je od Hrasta ostalo preuzeti Ladislav Ilčić, formirajući Hrast – pokret za uspješnu Hrvatsku. Sedam, osam godina poslije doći će do formiranja nove koalicije desnih stranaka, riječ je o Hrvatskim suverenistima. Tu će opciju činiti Ilčićev Hrast – pokret za uspješnu Hrvatsku, Hrvatska konzervativna stranka, koju vodi Ruža Tomašić, Hrvatska stranka prava dr. Ante Starčević, potom Ujedinjeni hrvatski domoljubi i Hrvatski bedem. Ta koalicija doživljava velik uspjeh još iste godine, kada na europskim izborima dobivaju gotovo stotinu tisuća glasova, a u Europski parlament ulaze s jednim zastupnikom.

Zanimljiv je bio i životni put Ivana Gabelice, čovjeka koji je prošao neviđene torture u komunizmu, uhićenja, teške godine robije te najgora moguća zatvorska i policijska mučenja. Primjerice, svaki put kad bi Tito dolazio u Zagreb, Gabelica bi bio uhićen. Uistinu, rijetko je tko prošao takav komunistički progon kao Ivan Gabelica. On će 1990. dočekati u redovima Hrvatskog demokratskog saveza Marka Veselice, no nakon dva loša izborna ciklusa Gabelica 1992. osniva Hrvatsku čistu stranku prava. Godine 2000. stavit će potpis i na formiranje Hrvatske pravaške zajednice, koja nije zaživjela. U svakom slučaju, Gabelica je uspio časno sačuvati pravašku ideju, daleko od svih mogućih afera koje su pratile druge pravaške stranke, a i danas u prvome redu mladež njegove stranke funkcionira na političkoj sceni i ima zamjetan respekt, naročito u mlađoj populaciji, što je zapravo najveća Gabeličina pobjeda u nizu poraza iste te stranke.

Iza raskola

Kad sam spomenuo Marka Veselicu, ne smije se zaboraviti da je on još 1990. formirao Hrvatsku demokratsku stranku koja će se spojiti s Hrvatskom kršćansko-demokratskom strankom, tvoreći Hrvatsku kršćansko-demokratsku uniju. Prvi joj je predsjednik bio Marko Veselica, potom Anto Kovačević.

Sjajno je krenula i stranka Zlatka Hasanbegovića i Brune Esih Neovisni za Hrvatsku, koja je, pak, nastala kao izvedenica nezadovoljnih HDZ-ovaca. Stranka je krenula strelovito, dobila sjajnih pet mandata u gradu Zagrebu na lokalnim izborima, uspjela ishoditi ukidanje Trga maršala Tita usred Zagreba, ali je i u njoj došlo do raskola. Iz nje su otišli Zlatko Hasanbegović i Tomislav Jonjić te još nekolicina poznatijih članova, formirajući još jednu pravašku stranku, Blok za Hrvatsku. Kad govorim o odlascima iz HDZ-a, prvi veliki odlazak i formiranje nove pravaške stranke odradio je Ivić Pašalić formirajući Hrvatski blok početkom 2002. godine. Ako su kome interne kladionice davale prednost i obećavale uspjeh, bila je to baš Pašalićeva stranka zbog njegova enormnog utjecaja u političkim krugovima HDZ-a. Pa ipak, ni on nije uspio. Pašalić će pokušati još jednom pa 2007. osniva predizbornu koaliciju pod nazivom Jedino Hrvatska (to je bila životna krilatica Bruna Bušića!) koja je okupljala čak 23 izvanparlamentarne stranke desne provenijencije te brojne udruge hrvatskih dragovoljaca, ali nisu ni oni uspjeli. Kasnije će se od matice otrgnuti i Branimir Glavaš, formirajući HDSSB u svom sukobu s Ivom Sanaderom. Stranka je krenula uspješno, podignuvši Slavoniju na noge, i danas ima predstavnika u Saboru, ali je s vremenom gubila na onoj početnoj snazi i utjecaju.

I onda je krajem veljače 2020. formiran Domovinski pokret Miroslava Škore koji će za tri mjeseca složiti koaliciju desnih stranaka za parlamentarne izbore. U suradnji s Domovinskim pokretom, na zajedničkoj listi našli su se Hrvatski suverenisti te Hasanbegovićev Blok za Hrvatsku, uz niz istaknutih pojedinaca. No, jedva šest mjeseci poslije, ponovno raskol!

Svi su ti raskoli u prvom redu odgovarali HDZ-u, tako je i formirano uvjerenje da je ta stranka vrlo često stajala iza tih raskola, jer se usitnjene pravaške stranke u pravilu nisu ni približavale centrima moći, što je davalo prostora HDZ-u da se uporno predstavlja kao prava autentična pravaška opcija.

Impresivno! I kada je nakon 30 godina lutanja na pravaškoj sceni ipak došlo do Domovinskog pokreta koji je napokon uspio uvezati nekoliko pravaških opcija i na toj platformi dobiti sjajnih 16 mandata, kada je taj pravaški pokret u kontekstu formiranja svoje stranke uspio formirati više od stotinu ogranaka širom Hrvatske, kada se po svim anketama ustabilio na trećem mjestu po snazi u državi, ponovno raskol, ponovno podjele, ponovno priča o velikim i malim Hrvatima. I ponovno prokletstvo jala, taštine i fanatične vjere da su drugi izdajnici, a da su oni koji su pobunjenici veći Hrvati od samog Starčevića!

Ponovno raskol

U početku novog vala moram priznati da sam bio silno skeptičan jer sam gledao barem pet epohalnih početaka s amblematičnim imenima i svaki put se priča raspala kao kula od karata. Ali kad se, bez obzira na početne greške, pokazala snaga, organizacija i, što je najvažnije, onaj polet iz 90-ih, bilo je jasno da je Domovinski pokret prva ozbiljna i relevantna pravaška snaga nakon niza pustih godina. Bilo je grešaka na početku, nisam siguran ni da je taj pokret iznjedrio najbolje ljude u zastupničkim redovima, odnosno, imam dojam da su imali kvalitetnijih ljudi od svih koji su danas tamo, lutalo se i u strategiji i u taktici, ali te su relacije za novu stranku uistinu sasvim normalne i nitko ih nije izbjegao. Dakle, kad se vidjelo da je Škoro uspio što dosad nitko nije, bilo je nemoguće ignorirati tu snagu, tu vjeru i tu energiju kakvu godinama nismo vidjeli. I narod je to prihvatio, dobili su sjajnih 16 mandata, a da je bilo pameti i da je Most išao s njima od početka, danas bi ta snaga imala 33 saborska zastupnika! Nezamislivi vrh vrhova! I kada su i ankete pokazivale nezaustavljivi rast te opcije, ponovno dolazi raskol, ponovno pobuna, ponovno rušenje mukotrpno građene političke snage.

Milan Vrkljan i Karolina Vidović-Krišto su istupili, počeo je medijski rat i medijski obračun, prljavo rublje krenulo je van i sad će trebati čelične snage da se zauzda negativna energija i sanira šteta. Šteta koja neće donijeti nikakvu korist ni pobunjenicima ni opcijama koje će stvoriti ili ojačati. Kao i uvijek, jedini koji je imao koristi od svih mogućih raskola na desnici bio je HDZ. Kako onda, tako i danas! Upravo je nevjerojatno da pravaši to sve ove godine nisu shvatili. Uza sve svađe, SDP-ovci su se godinama držali zajedno. Uza sve podjele i razlike, HDZ-ovci su se uglavnom držali zajedno. Samo zato što su i jedni i drugi savršeno razumjeli da je to jedini, ali doista jedini način, da dođu i ostanu na vlasti, a jedino ako si na vlasti, nešto realno i možeš promijeniti. Ovu jednostavnu matematiku hrvatska desnica ne razumije do dana današnjega. Odnosno, ako i razumije, uvijek se nađe netko tko misli ili da je on pravi mesija ili, što je puno češće, specijalci iz HDZ-a pronađu nekoga koga se može ispilotirati tako da destruira novu ideju i osigura miran san sljedeće četiri godine “najhrvatskijoj od svih hrvatskih stranaka”.

Facebook Comments

loading...
Loading...
DIJELI