PLENKOVIĆ PREŠUTIO NEŠTO NEVJEROJATNO: Isplivala priča nikad ispričana! Hrvati na ovo neće pristati!

Ovo svijet još nije vidio: da se premijer i predsjednik države ovako nadmeću na izvanrednim press-konferencijama rušeći vjerodostojnost sebi i institucijama koje predstavljaju!

Ispod svake razine, tračerski, trivijalno, bapski, upravo provincijalno, bez dodira s aktualnim neuralgičnim točkama društva kojemu prijeti kolaps, dva predsjednika pokazala su svu relativnost svojih kapaciteta.

Gledano iz perspektive funkcija koje obnašaju, ovim aferama nikad nas nitko nije više približio nivou Srbije od dvojice hrvatskih predsjednika koji su zapeli u jalovim raspravama natopljenim golom taštinom.

U Srbiji je, naime, svojedobno izgovorena rečenica za anale višestranačkog sustava: ako su izbori dobro organizirani, narod i ne treba izaći na njih! Dakle, ovo je vrh vrha, zar ne? E vidite, toj zemlji i tom nivou su nas svojim raspravama približila naša dva odličnika, otkrivajući pritom more drugih relacija.

Kako bilo, jedno je sigurno, ovaj njihov rat neće stati jer je prepun ranjene taštine, a to je, kako znamo, pogonsko gorivo za svakog političara. Milanović nikada neće oprostiti Plenkoviću što mu nije rekao da je kao predsjednik države uletio u policijske mjere u praćenju aktera afere Janaf, niti će Plenković ikada oprostiti Milanoviću što mu je majku nazvao vojnom lekarkom premda je općepoznato da je Plenkovićeva majka doista radila u vojnoj bolnici. Zbog te povrijeđene taštine njihov verbalni rat će se nastaviti, ovo sada samo je predah između ratova. Dva pauna u botaničkom vrtu, tako bismo ih slikovito mogli opisati.



Lavlja rika

Ako se stepenicama spustimo u podrume iz kojih oni sad nastupaju, retrospektivno dakle gledajući, do svađe je došlo onoga trenutka kad je Milanoviću postalo jasno da je bio obuhvaćen policijskim mjerama u sklopu Slovenske 9 i da mu to nitko nije dojavio. I lavlja rika je preplavila Pantovčak! Uistinu, to da je policijski praćen nije mu dojavio nitko: ni premijer ni šef policije niti službe. Ali, kad smo kod istinoljubivosti: nije li nešto slično upravo Milanović na vrhuncu svoje premijerske vlasti učinio Kolindi Grabar-Kitarović u slučaju Zdravka Mamića?

Plenković je na samom početku najavio tvrdu kohabitaciju s Milanovićem, premda realno govoreći njih dvojica nemaju gotovo ni jednog ideološkog neslaganja, što se već vidjelo. Više su se ideološki razlikovali Kolinda i Plenković negoli Milanović i Plenković, ali to je druga tema.

Da je tome tako, svjedočili smo u njihovim light alibi okršajima koji su prethodili ovome. Naime, bilo je uistinu frapantno gledati kako nježno Plenković komentira upravo delinkventske poteze Zorana Milanovića i kad se radilo o inauguraciji i kad se radilo o tretiranju državnih blagdana. Uvijek mirno, meko, fino, diskretno, jedva razumljivo, bez podignutog glasa i izvanrednih press-konferencija. A riječ je o relacijama koje vođa navodnog desnog centra po logici stvari mora kritizirati najgorim epitetima.

No, kako HDZ više nije desni centar niti je Plenković lider desnog centra, takva je kritika izostala. Da ne kažem da je nepojmljivo da vrh vladajuće stranke nije odaslao prosvjed kad je Tuđmanova bista po Milanovićevu nalogu završila u podrumu! Bacio im je bistu čovjeka koji je “izmislio” HDZ i stvorio državu, u podrumsko smeće, a da se “najhrvatskija od svih hrvatskih stranaka” o tome nije oglasila. Niti je aktualni vođa stranke promptno zatražio izvanrednu press-konferenciju! Dok mene ne diraš, možeš govoriti što god hoćeš, glasila je neizgovorena, ali jasna poruka Andreja Plenkovića. I doista, dok se nije taknuo samog Plenkovića, Milanović je mogao raditi što je htio. I to je najtragičnije u toj priči. Jer, kad je prvi put Milanović progovorio o Andreju Plenkoviću, on se odlučio od toga braniti ekskluzivnim press-konferencijama, što je dosad nezabilježeno, te je uistinu nevjerojatno. Pa izvanredna presica premijera nije organizirana čak ni u trenutku oružanog napada na Vladu! Sada je sazvana, tobože da zaštiti svoje ministre koje Milanović napada! Kaj god! Sazvana je jer je na riku lava s Pantovčaka lav iz Banskih dvora odlučio odgovoriti sličnom rikom! Taštino, ime ti je Milanović, odnosno, Plenković!

Ključna točka

Ako se moramo spustiti na njihovu razinu, onda valja reći da je Milanović po mom skromnom mišljenju bio krajnje logičan, dakle i uvjerljiv, kad nam je objašnjavao razloge svoje povrijeđenosti, odnosno kad nam je crtao da mu je Plenković zatajio da ga prisluškuju. To je prva i ključna točka njihova spora, ključna iz niza razloga. Naime, ako Plenković ništa nije znao o akciji praćenja u aferi Janaf, to znači da je apsolutno neinformiran. Kako o tome što mu rade ni manje ni više nego tri ministra, tako i glede ukupnog dojma i odgovora na pitanje tko je zapravo Dragan Kovačević.

Jer, ne zaboravimo, mjesecima nakon što je počela akcija praćenja aktera u Slovenskoj 9, Plenković je informiran ili ne, ali ipak produljio je mandat Draganu Kovačeviću. To je najsuspektniji dio priče koja se odnosi na Plenkovića i Milanović uporno i s razlogom na tome inzistira. Ako Plenković ništa nije znao, jer kako kaže, ne želi znati, onda je ta njegova intencija izravni krivac za činjenicu što je čovjeka do grla u korupciji ostavio na vrhu profitabilne i monopolističke državne tvrtke. Dakle, ostavio je lisicu u kokošinjcu! Ako je pak znao što se događa, a ipak je ponovno izabrao Kovačevića, krivnja mu je još veća jer je s punom sviješću ostavio lisicu u kokošinjcu! Od Nobila do Veljka Miljevića preko niza drugih aktera, svi redom tvrde da ne samo da premijer već i po slovu zakona može u svakom trenutku znati sve o svim tajnim akcijama nego i to da postoje jasne zakonske odredbe koje doslovno traže da se premijera izvijesti o akcijama ovakvog kalibra.

Zoran Milanović, koji je bio premijer pune četiri godine, savršeno jasno zna kako ta razina vlasti funkcionira i on se dapače hvali da je uvijek sve znao! Te da je po logici funkcioniranja sustava koji je i on vodio upravo nemoguće da premijer nema pojma o ovim relacijama. I nema mu se razloga ne vjerovati jer su mu argumenti ubitačni. Kad pak detaljno pogledate što su sve izgovorili jedan o drugome na tim famoznim press-konferencijama, vidi se da Plenković neizravno inzistira na Milanovićevoj umiješanosti u aferu Janaf jer uporno ističe da Milanovićeva nervoza kreće od otvaranja afere Janaf te da se i danas vidi promjena na licu predsjednika države kad ga pitaju o Janafu i njegovoj ulozi u toj aferi.

Kao što nas je Milanović uvjerio da je nemoguće da Plenković ništa nije znao o policijskim akcijama u ovoj aferi, tako nas je Plenković uvjerio da postoje pojedini suspektni dijelovi afere Janaf za predsjednika države.

Nevjerodostojan tužitelj

I jedan i drugi dali su nam dovoljno logičkih konstrukcija da nema razloga sumnjati i da je Plenković znao, ali je prešutio da je Milanović obuhvaćen mjerama, kao i to da je Plenković došao u posjed informacija koje nedvosmisleno govore da je Milanović svojevrsni dio afere Janaf. To govore prve početne impresije, dokaza dakako u ovom trenutku nema!

To je vjerojatno bio razlog zbog kojeg je Milanović tako surovo krenuo na Plenkovića jer je u relativno kratkom roku morao stvoriti dojam da je Plenković čovjek bez kredibiliteta pa ako sutra i ustvrdi nešto što bi iz afere Janaf moglo štetiti Milanoviću, da već imamo čvrsto formirano mišljenje da je Plenković nevjerodostojan tužitelj!

Samo tako se može objasniti ona silina i ona bujica argumenata i negativnih emocija koje su se iz Milanovića slijevale zapravo ničim izazvane! No, Milanović je u nečemu ipak uspio. Uspio je skinuti pozlatu s lika i djela Andreja Plenkovića jer je u nizu detalja pokazao kako izgleda kad je car gol. Od tretmana skandala na Markovu trgu preko nekih suspektnih dijelova karijere Plenkovićevih ministara do činjenice da je doista ministrica kulture morala javnosti objasniti zbog čega se Plenković ljuti na Milanovića, umjesto da je Plenković o tome progovorio. Nema nikakve dvojbe da je krajnje oprezna i uostalom redovito nezainteresirana za političke polemike, ministrica kulture jednostavno morala braniti Plenkovića i objasniti gdje je počela mržnja jednog prema drugom. Osim toga, iskreno govoreći, nikad nitko u posljednje četiri godine nije tako ispreskakao Plenkovića kao sada Milanović, relativizirajući brojne segmente i njegove ličnosti i njegove politike koje uopće ne izgledaju kako se prezentiraju.

Milanović je pak zbog ovog “sukoba na ljevici” i pratećoj žustroj polemici, postao lažna zvijezda desnice koja govori ono što lideri na desnici nisu dospjeli ili znali reći. Naime, u HDZ-u je desnica doslovno zbrisana s lica zemlje. Doslovno svi lideri desnice u toj stranci su ili izbačeni ili su otpali zbog raznih afera, na sceni je ostao samo ministar Medved. Svi su drugi doslovno nestali. Pogledajte sastav Vlade i navedite jednog desnog političara osim Medveda. A HDZ je tobože stranka desnog centra? Tome je tako zato što je, danas je razvidno, Plenković alergičan na desnicu, prezire je onim starim prezirom, onako kako se desnicu mrzilo u komunizmu!

Njegova izjava da će napraviti sanitarni koridor prema Domovinskom pokretu i Mostu, njegova javno izgovorena teza da “garantira” da takvi nikad neće doći na vlast, savršeno ilustrira do koje razine doslovno Plenković mrzi desnicu. I dok mrzi desnicu, frapantno je s kojim se poštovanjem, gotovo udivljenjem odnosi prema Pupovcu i SDSS-u kao da jedan od lidera te stranke nije isti onaj notorni Stanimirović kojemu nikada Hrvati neće oprostiti ni zaboraviti da je s oružjem u rukama u agresorskoj uniformi na sebi izjavio kad je pala vukovarska bolnica: “Palo je posljednje ustaško uporište u Vukovaru”? I to mu je Plenković oprostio! Pupovcu i njegovim kadrovima uvijek oprašta, za njega uvijek ima lijepu riječ i ima vremena, nota bene, za njega uvijek ima neka funkcija pri ruci. Plenković, sad više nema nikakve dvojbe, prezire i mrzi desnicu s jedne strane i krajnje je snishodljiv, prepun razumijevanja upravo neopisivog razumijevanja za Pupovčeve Srbe! On tu sklonost pokazuje od prvog dana pa će tako Božo Petrov jednom posvjedočiti da je u Vladi Mosta i Plenkovićeva HDZ-a nekoliko Srba dobilo istaknute funkcije, neki su čak i imali pozicije državnih tajnika, premda SDSS na početku nije bio službeni dio vlasti.

Vruće emocije

Petrov je, kaže saborska legenda, decidirano odbio prepustiti ijedan resor koji je srpska manjina dobila arbitrarnom voljom fiksera Plenkovića, uporno ponavljajući premijeru da oni nisu dio koalicije. Dakle, ovom tezom se hoće reći da čak i tada kad su Most i HDZ imali dovoljno ruku u Saboru, fikser Plenković Srbima daje mjesta u izvršnoj vlasti! Makar mu kao premijeru de facto ne trebaju jer ima većinu i bez njih. Pa ipak! Naime, takvo nešto nikada nitko nije radio do Plenkovića! Gdje je došlo do te inicijacije, što to Plenkovića vodi prema upravo redovitoj, što tješnjoj suradnji Hrvata i hrvatskih Srba premda takve idile u naciji zbog poratnih rana nema, ostaje misterij koji će jednom netko morati odgonetnuti barem u memoarima! No, da se razumijemo, ne radi se o tome da je problem afirmacija hrvatskih Srba, govorimo o SDSS-u i Pupovcu.

Da je Plenković istaknuo onih 150 Srba koji su se na hrvatskoj strani borili protiv agresora u Vukovaru, da je istaknuo, mislim, 6000 Srba koji su u redovima hrvatske vojske branili i stvarali hrvatsku državu, moglo bi mu se samo pljeskati. No, pokazati ovako vruće emocije prema stranci koju je osnovao ratni zločinac Hadžić, imati želuca pa koalirati sa strankom u kojoj istaknuto mjesto ima jedan Vojislav Stanimirović, čovjek koji je u okupaciji Vukovara bio aktivno na strani agresora, napokon pokazivati enormne simpatije prema onome kako se Milorad Pupovac odnosi prema hrvatskoj državi, sve to govori da nas Plenković de facto vraća na podjelu vlasti u Hrvatskoj iz vremena Vladimira Bakarića. Taj će mu se anakronizam prije ili kasnije osvetiti jer Hrvate možete u sve uvjeriti osim u to da im je čovjek koji je rušio Vukovar, koji je zakoračio u vukovarsku bolnicu agresorskom čizmom, prirodni politički partner koji nema ama baš nikakve alternative!

Facebook Comments

loading...
Loading...
DIJELI