Svake godine od dolaska premijera Plenkovića na čelo Vlade svjedočimo promjenama poreznog sustava koje se nazivaju poreznom reformom. Očito je namjera Vlade premijera Plenkovića zabilježiti ustrajno smanjenje porezne obveze poreznih obveznika. Istine radi, valja reći da je cijelu priču pokrenuo gospodin Orešković koji je u godini dana obnašanja funkcije premijera postigao najveću stopu rasta BDP-a. Smanjenje poreznih obveza poreznih obveznika i istovremeno povećanje poreznih prihoda tumači se mudrošću politike Vlade gospodina Plenkovića koja, da ne bude zablude, sustavno i kompleksno sagledava probleme oporezivanja.
Međutim, problem je što se udio poreza povećava u BDP-u. To je pitanje o kojem se ne raspravlja pa navedena tvrdnja premijera Plenkovića tako postaje činjenica. Razlog što porezni prihodi rastu brže od BDP-a objašnjeni su u mojoj novoj knjizi “Makroekonomija i porezi”. Pritom svakako valja reći, u knjizi je restriktivna procjena doprinosa turističkog sektora ukupnim poreznim prihodima. Brži rast turističkog sektora od rasta preostalog dijela gospodarstva rezultira progresivnim povećanjem poreznih prihoda. Iz toga slijedi zaključak kako je smanjenje porezne presije poreznih obveznika manje od rasta poreznih prihoda turističkog sektora. To je cijela priča. Razlog je jednostavan. Turistički sektor izvozi izravne i neizravne poreze – poreze plaćaju inozemni turisti. Detaljnu analizu moguće je naći u spomenutoj knjizi.
Prijedlog petog kruga porezne reforme moguće je naći u mom radu “Porezna reforma i hrvatska kriza” koju sam napisao prije jedanaest godina. Dakle, trebalo je punih jedanaest godina da Vlada prihvati moje prijedloge promjena poreza na dohodak. Jedina je razlika što moj prijedlog ima tri razreda i tri porezne stope, a Vladin prijedlog ima dva razreda i dvije porezne stope. Naš mudri narod rekao bi bolje ikad nego nikad. Međutim, moj novi prijedlog predlaže mnogo radikalnije izmjene. Kako se ne bi ponovno čekalo novih jedanaest godina, nastavio sam raditi na problemima poreznog sustava, kako na analizi porezne presije postojećeg poreznog sustava, tako i na potrebnim promjenama kako bi se poreznim sustavom i poreznom politikom dinamizirao gospodarski rast i razvoj.
Da bih u tome uspio i tako podržao Vladu premijera Plenkovića da nastavi s promjenama poreznog sustava, pokrenuo sam anketu kako bi se identificirali problemi koji su posljedica postojećeg poreznog sustava da bi se otklonili poreznom reformom. Zato pozivam menadžere da mi se pridruže kako bi obuhvat tvrtki bio što veći, a prijedlozi, na temelju njihovih spoznaja, konkretniji, što će omogućiti donošenje primjerene političke odluke koja će rezultirati, sa svoje strane, što se dosad nije dogodilo, partnerskim odnosom države i gospodarstva. Zapravo, pozivam sve, posebno mlade, stručnjake koji su znatiželjni i spremni pomoći u izvršenju ovog ambicioznog i složenog pothvata. Posebno pozivam polaznike doktorskih studija ekonomije i prava.
Veliki niz pitanja
Kad je riječ o porezu na dohodak i njegovoj konstrukciji, moramo prethodno odgovoriti na cijeli niz pitanja kako bismo ih učinkovito implementirali u porez na dohodak. Uz ciljeve na razini zemlje, valja identificirati koji se ciljevi promjenom poreza na dohodak žele ostvariti. Bez rasprave o društvenim učincima porezi vrše samo fiskalnu funkciju, što ne zadovoljava niti može zadovoljiti hrvatske građane, gospodarstvo ili modernu tržišnu državu.
Porezna osnovica, veličina poreznih razreda, porezne stope, porezna oslobođenja i izuzeća posljedica su odgovora na kompleksna društvena pitanja. Navest ću neka od pitanja koja sam imao u vidu prilikom prijedloga promjena poreza na dohodak. U prethodnim raspravama na ovim stranicama pisao sam i iznosio ciljeve za koje se zalažem: rast i razvoj gospodarstva, povećanje zaposlenosti, uravnotežena robna razmjena s inozemstvom.
Porez na dohodak snažno utječe na ponašanje poreznog obveznika. Obrazovana radna snaga, temeljni resurs svake nacije, odlučujuća je pretpostavka gospodarskog rasta i razvoja te blagostanja. Zato mora zabrinjavati rad studenata u vrijeme nastave i polaganja ispita preko Student servisa.
Porez na dohodak mora stimulirati ulaganja u obrazovanje na način da poveća, koliko je to moguće, prinos na investirana sredstva u obrazovanje. Država, iako nedovoljno, investiranjem u obrazovni sustav izvršava svoj dio obveza prema svojim budućim poreznim obveznicima. Valja uočiti kako je samo po sebi razumljivo da se država, kada je riječ o obrazovanju, ponaša partnerski prema svojim budućim poreznim obveznicima. Međutim, kako to stalno ističem, takvo ponašanje nije prisutno kad je riječ o gospodarstvu.
Razumna država će posebno preferirati temeljnu jedinicu društva – obitelj. Postojeći porezni sustav ne respektira navedenu činjenicu. Moj prijedlog polazi od nužne pretpostavke da su svi članovi obitelji jednako važni, načelo potpune uzajamnosti, pri čemu bih rekao da su djeca još važnija. Navedena tvrdnja zahtijeva promjenu porezne osnovice na način da se dohodak obitelji dijeli s brojem članova obitelji. Olakšice koje su u primjeni otvaraju pitanja na koja nije moguće dati zadovoljavajuće odgovore.
Navedeno ima presudan utjecaj za demografsku politiku. Preferencijalno oporezivanje obitelji može biti snažna podrška demografskoj politici. Pritom, moj prijedlog ima u vidu ne samo povećanje nataliteta nego i mogućnost, što je naročito važno, primjerenog obrazovanja danas malih, a sutra velikih ljudi. Drugim riječima, po mome mišljenju nije pitanje demografskog manjka samo u broju stanovnika već je daleko veći problem u nekonkurentnom sustavu obrazovanja kako bi, sutra kad mladi ljudi uđu na tržište rada, postali konkurentni u ovom globaliziranom svijetu i kako bi ostvarivali primjerene dohotke koji će im omogućiti viši životni standard, a državi stabilne porezne prihode. U tome je nezamjenjiva uloga i značaj poreza na dohodak.
Nema razuma
U Hrvatskoj se politički centar ne temelji na srednjem sloju, kako bi trebalo biti, već na neprihvaćanju ekstremnih političkih prosudbi. Stabilne obitelji učinkovito reagiraju na ugroze pa su, prema tome, prvi korak u stabilizaciji hrvatskog društva. Bez stabilne i reproduktivno potentne obitelji nije moguće usustaviti ni demokratsko ni slobodno društvo. Zapravo, kapitalizam i tzv. socijalizam rastočili su obitelj, što je rezultiralo dramatičnim socijalnim problemima koji dominiraju u javnim medijima.
Poslodavci i posloprimci različito gledaju na plaću. Za prve, plaće su trošak, a za druge izvor blagostanja zaposlenika i njihove obitelji. Niske plaće, izravno i neizravno, vraćaju Marxa i njegovu kategoriju viška vrijednosti (koju je, istine radi, preuzeo od Davida Ricarda) koja, politički kazano, nije ništa drugo doli bezdušno eksploatiranje radničke klase. Radnička klasa iz prve industrijske revolucije povijest je koju nije primjereno prenositi u sadašnjost. Jasno, izuzetak su nerazvijene zemlje koje i danas žive u uvjetima prvobitne akumulacije kapitala (opet Marx).
U suvremenom društvu dobri i obrazovani radnici su kapital koji će razumni poslodavci platiti po fer cijeni kako ne bi svoje znanje i vještine ponudili nekom drugom poslodavcu. Država je obavezna da objektivno, dodajem i reproduktivno, odredi poreznu osnovicu kako porezni obveznici poreza na dohodak ne bi plaćali “reket”, već porez na dohodak. U tom smislu smanjenje poreznih stopa poreza na dohodak valja podržati, ali nije moguće podržati visinu neoporezivog dijela dohotka. Država ne smije, iako to redovito slušamo u javnom prostoru, odlučivati hoće li ili neće povećati neoporezivi dio plaća.
Država nema mandat da uzme koliko joj treba, već da, poštujući porezni kapacitet poreznog obveznika, prikupi potrebna sredstva kako bi osigurala javna dobra svojim građanima. Postojeći sustav donošenja proračuna nije primjeren potrebama građana. Jednostavno, pitanje svih pitanja je odrediti koja i kolika plaća omogućuje proširenu reprodukciju obitelji. To je objektivan pristup. Nitko nikom ništa ne daje. Postoji, pisani ili nepisani, društveni ugovor koji moraju poštovati obje strane – država i građani. Ovo nisu sva pitanja. Ovo su pitanja koja se moraju uvažavati. Čitatelj ovih redaka može sam dodati jednako važna pitanja koja bi morala dobiti odgovor putem poreza na dohodak. U tome se razlikujemo. Moja rasprava je pozitivna. Kao svaki građanin, imam svoje normativno motrište, ali tada moja rasprava ne bi bila ekonomska, nego politička.
Moj prijedlog poreza na dohodak temelji se na mom prijedlogu iz 2009. uz značajne korekcije. Hrvatska stagnira 40 godina i tako zaostaje za drugim nama usporedivim zemljama. Poreznim sustavom i poreznom politikom možemo i moramo dinamizirati gospodarski razvoj. Tu prije svega mislim na poreznu osnovicu. Porezna osnovica predstavlja ukupan dohodak obitelji podijeljen s brojem članova. Tako, recimo, četveročlana obitelj koja mjesečno zarađuje 20.000 (bruto 25.000) kuna ne bi imala porezne obveze poreza na dohodak.
Ako bi neto dohodak četveročlane obitelji iznosio dvostruko više – 40.000 kuna – porezna osnovica bi iznosila 500 kuna po članu obitelji ili ukupno 2000 kuna. Dakle, obitelj koja bi mjesečno zaradila četrdeset tisuća kuna platila bi samo 2000 kuna poreza. Pritom, stalno valja imati u vidu da se dohodak sastoji od naknade za rad i prinos na investiciju na temelju obrazovanja.
Izneseno će “iznjedriti” mnogobrojne kritike i prijepore. Jedan od problema svakako će biti kako nije pošteno da se tako velik dohodak oporezuje sa samo pet posto. Moj odgovor je vrlo jednostavan. Zar je moguće zamisliti da bi poslodavac platio neto plaću od 40.000 kuna radniku koji je nije zaradio? Ako je odgovor da je to moguće, tada se ne radi o naknadi za rad, već o poklonu koji valja oporezivati u skladu sa zakonima.
Nositelji razvoja
Nadalje, zar je stvarno razumno pretpostaviti da je postojeće izuzeće za djecu dovoljno kako bi se djeca obrazovala i sutra postala nositelji razvoja Lijepe Naše? Karikirano rečeno, postojeći zakon o porezu na dohodak sugerira kako se djeca mogu i moraju zadovoljiti kupusom, dok će zaposleni roditelji jesti meso kako bi mogli reći da obitelj za ručak jede sarmu. Koliko mi je poznato, roditelji daju djeci tako da smanjuju svoju potrošnju. Prirodno je da su djeca na prvome mjestu. Ako su djeca na prvome mjestu u obitelji, zašto ne bi bili barem izjednačeni u zakonu o porezu na dohodak.
Oporezivanje dohotka od kapitala mora biti stimulativno jer je investitor izložen brojnim rizicima. Zato predlažem da se poreznom obvezniku plaćen porez na isplaćenu dividendu prizna kao akontacija poreza na dohodak. Predlažem stopostotnu integraciju poreza na dobit i poreza na dohodak. To je bitno shvatiti i razumjeti, kako bi rekao premijer Plenković, jer investicije povećavaju proizvodne mogućnosti zemlje i dohodak pojedinca danas, ali su investicije istovremeno “polica osiguranja” za neizvjesne rizike u budućnosti svake obitelji.
Isto vrijedi i za kapitalne dobitke od investiranja. Kapitalni dobici nakon tri godine ne mogu se nazvati spekulativnima. Zato predlažem da se u roku od godinu dana kapitalni dobici tretiraju kao dohodak od kapitala ili rada, a nakon godine dana (do dvije godine) samo bi polovina predstavljala oporeziv dohodak. Između dvije i tri godine samo četvrtina kapitalnog dobitka bi se oporezivala kao dohodak. Nakon tri godine kapitalni dobici se ne bi oporezivali.
Kad je riječ o oporezivanju dohotka od kapitala, valja reći kako moramo mnogo toga promijeniti. Perspektivno predlažem zamjenu mirovinskog sustava temeljenog na intergeneracijskoj solidarnosti kakav je danas u primjeni na sustav osiguranja onih građana i obitelji koji, po ispunjenju uvjeta godina starosti, nemaju vlastite imovine. Oni koji imaju imovinu sami su si osigurali mirovinu investirajući u vrijeme poslovne aktivnosti. Tako bismo, umjesto sadašnjeg šarenila, imali jednake mirovine za sve građane. To je razlog zbog kojeg sam protiv oporezivanja imovine.
To je razlog što Vlada Andreja Plenkovića ukida porez na promet nekretnina jer je porez na promet nekretnina zapravo porez na imovinu. Taj i takav pristup omogućio bi smanjenje doprinosa za mirovine. Postojeći zdravstveni sustav valjalo bi, u prvom koraku, financijski osnažiti povećanjem dopunskog doprinosa zdravstvenog osiguranja građana koji plaćaju poreze na dohodak. Građani koji ne plaćaju porez na dohodak ne bi plaćali dopunsko zdravstveno osiguranje. Posebno valja pomoći građanima koji su na rubu siromaštva ili su već siromašni putem povećanih transfera ili, što je isto, negativnim porezom na dohodak. Svi građani koji imaju dohodak manji od minimalne plaće morali bi dobivati pomoć od države.
Neizvjesna avantura
To je bitno shvatiti i razumjeti, kako bi rekao premijer Plenković, jer bez socijalne održivosti svaki reformski pothvat lako postaje neizvjesna avantura. To nam sigurno nije potrebno. Treba li uopće reći kako promjena poreza na dohodak nalaže preispitivanje ostalih poreza. Jednostavno, kad u sustavu mijenjate bilo koji njegov element, vi zapravo mijenjate sustav kao što sam to pokazao u svojoj novoj knjizi. Promjena dijela sustava, ma koliko bila prihvatljiva, u svom ukupnom učinku može razočarati.
Hrvatska će dobiti značajnu pomoć od EU-a kako bi prebrodila postojeće mnogobrojne ugroze. Bilo bi loše, da ne kažem tragično, ako bismo nastavili po starom jer bismo se tako prepustili na milost i nemilost sutrašnjim ugrozama. Predlagao sam i predlažem da se iznos pomoći posebno evidentira kako bismo spoznali koliki nam je gospodarski potencijal, uključujući i porezni, i što bismo morali činiti da bismo preživjeli.
Tako bismo shvatili i razumjeli, kako bi rekao premijer Plenković, koliko nam je punopravno članstvo u EU-u pomoglo da amortiziramo ugroze koronakrize. Osim toga, tako ćemo na najbolji način utrošiti dobivena sredstva kao jedna od nerazvijenijih zemalja članica, s jedne strane, i, s druge strane, shvatiti da pomoć nije rješenje, već potencijalno prokletstvo. Učinimo sve da ne ovisimo o drugima, nego da živimo u blagostanju od svog rada i investicija.