PLENKOVIĆ U UŽASNOJ SITUACIJI! Odgovornost za ljudske živote težak je teret!

Političari svoje živote žive između dva izborna ciklusa. Sve se više, barem kada je o Hrvatskoj riječ, čini da je jedina svrha političara da bude u kampanji. Ili se pripremaju za parlamentarne izbore ili za lokalne ili za predsjedničke. U tim su pripremama vrlo aktivni. Daje se puno obećanja, nude se rješenja za probleme, otvaraju se gradilišta i dijeli novac poreznih obveznika kako bi se osiguralo što više glasova. A kada izbori prođu, kada se pobjeda osigura, sve stane.

Predsjednik HDZ-a i predsjednik Vlade Andrej Plenković već je godinama u izbornim ciklusima. Njegovo se političko djelovanje dosad, u gotovo pet godina vladanja, svelo na velike najave, obećanja, spominjanje velikih prijateljstava s europskim liderima koja će dovesti do novog hrvatskog prosperiteta i radikalnih reformi koje će nam omogućiti da živimo u raju na zemlji.

Plenković živi u ciklusu obećanja, ali u te četiri i pol godine svog vladanja nije baš puno promijenio. Većinu ljudi u Hrvatskoj koji pokušavaju živjeti svoje živote što je mirnije moguće ne bi bilo previše briga – ionako smo navikli na političare koji obećavaju, a ne rade. Problem je što nam je Plenković, u mandatu svoje vlade, ugrozio tu jednu stvar koju smo imali – život.


U posljednjih godinu dana ljudi umiru. Umirali su, dakako, i prije. Ali sada umiru i uvelike zbog Plenkovićeva i propusta njegove Vlade. Dok ljudi umiru, vidimo to na televiziji, Plenković, u maniri najgorih političkih uhljeba, odgovara na oštra novinarska pitanja sarkazmom, sprdanjem, skandaloznim lažima, još skandaloznijim prebacivanjem odgovornosti na druge i izmotavanjem da on nije ništa kriv.

Briga za zemlju



Ljudi umiru od posljedica pandemije koronavirusa. Umiru u cijelome svijetu i jasno je da je pred nama dosad najveća javnozdravstvena ugroza koja je pogodila svijet. No postoji velika razlika u tome kako su koje zemlje pristupile rješavanju tog problema. Mjesecima smo čitali kako su zemlje jugoistočne Azije vrlo efikasno pod kontrolu stavile epidemiju, a zatim i kako su uspješno zemlje poput Izraela, Mađarske i Srbije procjepljivale svoje ljude. A u Hrvatskoj, kao i obično, drama.

Iako je Vlada najavljivala da će praktički procijepiti sve najvažnije skupine ljudi do početka ovogodišnje turističke sezone, to se nije dogodilo. Dapače, Hrvatska je na samom začelju zemalja EU-a po procijepljenosti. Kada je postalo jasno da cjepiva nema te da se neće postići planirana procijepljenost, Plenković i njegovi ministri pronašli su krivca za tu situaciju. Odgovorni su, naravno, bili proizvođači cjepiva koji nisu ispoštovali dogovore, pa zatim i Europska komisija koja nije vodila računa o pravednoj raspodjeli cjepiva.

Priča je zvučala vrlo uvjerljivo, Vlada zaista nije imala veliku odgovornost. Sve dok mediji nisu počeli otkopavati što se zapravo dogodilo. Za razliku od ostalih europskih zemalja, Hrvatska, naime, nije naručila dovoljno cjepiva. Iako su u Vladi tvrdili da je naručena dovoljna zaliha cjepiva te nisu htjeli uzrokovati pretjerane troškove kupnjom nepotrebnog cjepiva – što itekako ima smisla – situacija je bila puno kompliciranija.

Naime, Hrvatska je od Europske komisije dobila ponudu za narudžbu cjepiva i tu se odlučila naručiti najviše doza proizvođača AstraZenece. Naručivši dovoljno AstraZenecina cjepiva, nismo naručili pune dostupne kvote od drugih proizvođača jer nismo željeli nepotrebno gomilati cjepiva. No kada je zapela isporuka AstraZenece, to je značilo da će nam na kraju faliti cjepiva te su se javnozdravstveni djelatnici na konferencijama za novinare pravdali da nitko nije mogao predvidjeti da će AstraZeneca zakazati.

Da, istina je. Nitko to nije mogao znati. No isto tako smo mogli, kao druge europske zemlje, naručiti pune kvote svih cjepiva. Cjepiva, apsolutno najtraženije stvari na svijetu, zasigurno ne bi ponestalo, a osoba koja tvrdi da bi bilo viška cjepiva te da bi to bio uzaludno potrošen novac ili laže ili ne razumije kako svijet funkcionira. I jedno i drugo je dosta zastrašujuće. Sada vidimo, a bilo je i tada jasno, da zemlje koje nisu uspjele osigurati dovoljno cjepiva uredno otkupljuju cjepiva od onih koje imaju viška.

Uostalom, to čini i Njemačka, koja ima ogromnu potrebu za cjepivom. Plenković uporno u javnosti spominje svoja velika prijateljstva s europskim liderima, s Ursulom i Charlesom. Ako je zaista tako dobro umrežen u Europi, kako je moguće da nije znao da će višak cjepiva moći prodati? Kako je, uostalom, moguće da ga prijatelji nisu obavijestili da će biti problema s AstaZenecom ili mu sugerirali da uzme cjepiva svih proizvođača, kao što su to učinile njihove zemlje? Sada Plenković obećava milijune procijepljenih do sezone, ali znamo kako to ide s njegovim obećanjima.

Bez posljedica

No nije nedostatak cjepiva jedini razlog zbog kojeg ljudi umiru u ovoj zemlji. Umiru i zbog apsolutnog nepovjerenja u stručnjake koji bi im trebali nastupati s pozicije znanstvenog autoriteta. A za to je isključivo odgovorna Vlada Andreja Plenkovića. Niz je slučajeva kada su članovi Stožera kršili mjere (sudjelovanje Alemke Markotić na masovnom javnom okupljanju) i pravdali svoje dvostruke standarde (dopuštenje da Plenković ode na masovne sprovode). Takvi su postupci direktno dali do znanja ljudima da je sasvim u redu zanemariti preporuke stručnjaka kada to vama odgovara i da posljedica neće biti. Da je Plenković smijenio Stožer, da nije otišao na sprovod sa 1000 ljudi, ljudi bi možda ozbiljnije shvatili upozorenja i ne bi se izlagali nepotrebnom riziku od zaraze.

Da je Plenković zaista i zainteresiran za zdravlje svojih stanovnika, tada ne bi ni otvarao kafiće u trenutku kada ih je cijela Europa počela zatvarati. Učinio je to, naravno, jer je u izbornom ciklusu pa prije izbora izgleda dobro ako su kafići otvoreni, kao da smo opet pobijedili koronu. Nije bitno što ljudi umiru.

Ljudi umiru i zbog nedostatka lijekova. Svima je jasno da veledrogerije nisu moralno najpoštenije kompanije u Hrvatskoj koje posluju s minimalnim maržama iz dobrote svoga srca. I veledrogerije i farmaceutske tvrtke posluju s ogromnim maržama i dobro zarađuju. Tako je to u cijelome svijetu. No apsolutni je i neviđeni skandal da premijer jedne zemlje izađe pred novinare i kaže: “Mogu oni izdržati, imaju velike zarade, ne vidim da su gladni”.

Plenković je sumanuto napao veledrogerije, tvrdeći da su pohlepni monstrumi zbog kojih ljudi nemaju pristup lijekovima i sada će umrijeti. No istina je, naravno, potpuno suprotna. Veledrogerije su godinama izlazile državi u susret. Dopustile su državi da prekrši svoje zakone i odobrile plaćanje s nerazumno dugim rokovima, pustile su da se potroši gotovo milijarda eura lijekova prije nego što su digle ručnu kočnicu i rekle da više ne mogu poslovati.

Predsjednik Vlade koja nije platila lijekove koji su uredno isporučeni odmahuje rukom kada se vjerovnici požale da nemaju više novca, optužujući ih da to rade u predizborne svrhe. Prošloga je tjedna za RTL Televiziju Milka Car-Prijić, 47-godišnja žena koja pokušava izliječiti rak jajnika, rekla: “Lijek danas jednostavno nije došao, ali se nadam da hoće sljedeći tjedan, kako mi je rečeno”. Što će Plenković reći toj gospođi koja je uredno cijeli radni vijek uplaćivala doprinose za zdravstveno osiguranje. Hoće li isto odmahnuti rukom jer njegova Vlada nije uspjela platiti svoje dugove?

Mučni slučaj

Hrvatsku je prošlog tjedna potresao slučaj malene curice iz Nove Gradiške koju je sustav iznevjerio i iz voljene je udomiteljske obitelji vratio u obitelj u kojoj je život oduzet. Mučno je i ovu priču spominjati u ovom kontekstu, no reakcija vladajućih samo pokazuje da je ovaj slučaj nastavak niza problema koji proizlaze iz toga da Plenkovića nije briga za stanovnike Hrvatske.

Kad se to dogodilo, premijer, ministar Aladrović i odgovorni ljudi iz sustava trebali su biti na televiziji sa snažnim porukama što planiraju učiniti. Ne palamuditi o sustavnim promjenama, već govoriti o konkretnim koracima koji će se već sutradan poduzeti da se ovakva strahota nikada više ne ponovi. No premijera nije bilo nigdje, do medijski praćenog susreta s ekipom Jelene Veljače.

Aladrović je u početku govorio kako mora vidjeti što se dogodilo pa je kasnije, nakon sastanka sa Veljačinom ekipom, počeo najavljivati promjene koje se spremaju. Prije nekoliko dana je rekao da će se promijeniti zakon o udomiteljstvu kako bi se takve situacije spriječile. Promjena tog zakona najavljena je prije dvije godine i još se ništa nije promijenilo. Treba li sa svakom promjenom zakona čekati potpunu katastrofu?

Isti ti potezi mogli su se povući i kada je nacija ostala šokirana slučajem oca na Pagu koji je bacio djecu s balkona. Tada su vladajući izražavali žaljenje, baš kao i sada, tada su najavljivali velike promjene u sustavu, baš kao i sada. Ako se tada ništa nije promijenilo, zašto bi im sada itko povjerovao da će se išta promijeniti?

Odmah nakon tog nemilog događaja ravnatelj centra za socijalnu skrb koji je bio odgovoran za taj slučaj izjavio je kako je sve rađeno po zakonu i pravilima struke. Trebali su dani da se taj čovjek smijeni, umjesto da ga se potjera čim je takvu ludost izgovorio. No to i nije čudno, pogotovo kada znamo da su protiv njega već podignute kaznene prijave za nekretninske prevare i već je u njegovu centru zabilježen strašan slučaj zanemarivanja djece koji nisu riješili. Da je smijenjen ranije, možda bi na njegovo mjesto došao netko kompetentniji, katastrofa bi možda bila izbjegnuta.

Svi su u pravu

No ravnatelj tog centra član je HDZ-a. A to su jedini ljudi do kojih je Plenkoviću i njegovoj ekipi u ovoj zemlji stalo. Gorljivo ih je branio kada je ugostitelj iz Rijeke zamolio HDZ-ovce da ne navraćaju u njegov kafić, urlajući o nezapamćenom progonu koji proživljavaju, kada su se HDZ-ovi moćnici cijepili prije reda i u sumnjivim uvjetima, tvrdio je da je riječ tek o nekoliko nevažnih ekscesa, rukama i nogama se borio za članove svoje vlade koji su uhvaćeni u jasnim kriminalnim radnjama, a nedavno je kao šef saniteta, bez nekih prevelikih kvalifikacija, u Požegi zaposlen bivši gradonačelnik Darko Puljašić koji je morao otići zbog afere u kojoj je namještao poslove. Jer najvažnije je pobrinuti se za članove HDZ-a.

Samo u posljednjih godinu dana mogli smo svjedočiti brojnim slučajevima iz svijeta kada su ministri i premijeri odlazili s funkcija zbog stvari koje bi se kod nas smatrale sitnicama. Ostavke se daju zbog par kuna potrošenih na službenoj kartici, zbog pogrešnih procjena u organiziranju cijepljenja i, naravno, zbog cijepljenja preko reda. Kod nas se ništa od toga nije niti bi se ikada moglo dogoditi.

U pravu su socijalni radnici i eksperti koji tvrde da oni ne vide nikakvu odgovornost ministra Aladrovića u slučaju ubijene curice. Naravno da nema njegove odgovornosti jer Plenković je tako postavio svoju vladu. Njegovi bliski suradnici novinarima se već mjesecima žale kako ne mogu povući ni jedan potez a da im on to ne odobri, a neki čekaju da im on prvi sugerira što trebaju učiniti.

Govori se cijelo vrijeme kako je nemoguće promjene provesti preko noći. I apsolutno, svi će se složiti s time. No Plenković je na vlasti gotovo pet godina i idemo samo nagore. HDZ je u posljednju 31 godinu na vlasti više od 22 godine. Puno je to noći bilo za promjene.

U normalnim zemljama, ali i velikim tvrtkama, direktori i premijeri svojim suradnicima prepuštaju odgovornost, dopuštaju im da uđu u svoj sustav i vode ga kako najbolje znaju. Tako bi ministri mogli utjecati na nabavu cjepiva, mogli bi plaćati dugove, mogli bi dovesti socijalni sustav u red. Ovako kako mi imamo postavljene stvari, čekamo da vidimo što će Plenković reći. No, kao i kod ostalih premijera i direktora, i za Plenkovića bi trebala vrijediti vrlo jednostavna filozofija: ako ne znaš raditi posao, makni se. Pusti one koji znaju, one kojima je stalo do građana, da rade.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI