S prvim danom srpnja prošle godine šaptom je pala kultna zadarska tvornica Specijalnih alatnih strojeva SAS, koja je s tim danom praktično prestala postojati. To potvrđuje podatak kako je u tom periodu broj zaposlenih sa 82 pao na njih samo osam, a ostali zaposleni proglašeni su tehnološkim viškom s maksimalno šest plaća otpremnine.
Nekolicina radnika ostala je odraditi otkazni rok, a ni u jednom mediju ni jedna crtica o ovim događajima nije zabilježena. Izostanak interesa javnosti, spletkarenja i manipulacije dovele su do toga da je kultni SAS u međuvremenu prestao postojati pa se danas više nigdje i ne spominje tvornica koja je u bivšoj, za mnoge omraženoj državi bila nadaleko poznata po najvećim plaćama te je nekadašnji direktor Stanislav Antić ušao u urbanu legendu jer su čak i njegove čistačice imale plaću od sedam tisuća ondašnjih maraka.
Sve to danas je samo dio sjećanja nesretnih radnika koji su ostali bez primanja i radnih mjesta.
Političke igre
Kako to obično u Lijepoj Našoj biva, nevolja je za zadarsku kompaniju počela u valu privatizacije, krajem 90-ih i početkom 2000., kada je slovenska tvrtka Riko kupila SAS Strojogradnju. Inače je tvornica SAS s radom počela 60-ih, a u to doba inženjer Stanislav Antić bio je rukovodilac u zadarskoj tvornici šivaćih strojeva Bagat. Pao je u nemilost poslodavaca, jedno vrijeme čak je i udaljen s posla, a da ga ne bi “škartirali”, rukovodstvo mu prepušta direktorsku poziciju u jednom malom OOUR-u Bagata. To je bila jedina alatnica koja je popravljala Bagatove strojeve, radila alate te pokoji specijalni stroj, a Antić se prihvatio posla i počeo stvarati ozbiljne specijalne alatne strojeve. Zahvaljujući dobrim vezama s Beogradom, Antić osigurava plasman specijalnih strojeva na tržište SSSR-a, a oni koji se sjećaju tih vremena tvrde da je “plivao kao riba u vodi”, usporedno je SAS masovno ugovarao i radio specijalke, tzv. klirinški dolari su pristizali, a tvornica se enormno širila. Radnici su uz odlične plaće dobivali stanove, a grad Zadar tih zlatnih godina ove tvornice dobio je dječji odjel u bolnici. Problemi s devizama rezultirali su time da se tvrtka proširi i na turizam pa je nabavljeno nešto brodova za čarter, no ambiciozni Antić nije se zadržao samo na tome. U Sukošanu je dao sagraditi najveću marinu na našem dijelu Jadrana, a napravljena je i tvornica plastičnih jahti za čarter.
Rat je zadarski SAS dočekao kao jaka, respektabilna kompanija s najsuvremenijim strojnim parkom kupljenim na zapadu, bila je tu i marina s nekoliko tisuća vezova i velikom čarter flotom, no s početkom ratnih događanja sve se počelo rastakati. Tomu je pridonio raspad ruskog tržišta, odnosno propast SSSR-a, ali i raspad SFRJ. I to je Antić nastojao zaobići pa je, razmišljajući unaprijed, prije rata počeo ugovarati strojeve za Njemačku. Oni nisu imali zamjerki na zadarske strojeve, ali je cijena bila osjetno niža od one kad se trgovalo s Rusima. Period je to u kojem se na svim razinama vodila bitka za opstanak, ali i period u kojem se novopečena država Hrvatska odlučila na privatizaciju svih tvrtki. Slijedom te odluke na red dolazi i SAS, koji se procjenjuje na manje od 100 milijuna maraka. Počele su velike političke igre oko privatizacije, a i Antić je bio zainteresiran za to da on s malim dioničarima kupi tvrtku. To što je on bio zainteresiran državu nije previše zanimalo, politika mu taj pothvat nije omogućila pa je na koncu prvog dijela priče s privatizacijom zadarska kompanija skupa s marinom i nekoliko ostalih pogona pripala malim dioničarima, koji su dobili negdje oko četvrtine udjela.
Zakulisne igre
Ostali dio i dalje je bio u rukama države, odnosno u državnom privatizacijskom fondu, dok je ona radnička četvrtina kojom su raspolagali mali dioničari bila s velikim popustom uglavnom plaćena starom deviznom štednjom. Nekoliko godina poslije, država Hrvatska podijelila je ostale dionice zaslužnim građanima, primjerice dragovoljcima Domovinskog rata, ali i nekim državnim fondovima kao što je, recimo, Mirovinski. Novi mali dioničari imali su obvezu svoje dionice dati na upravljanje nekom od novonastalih privatnih fondova pa su time ti fondovi rukovodili tvrtkom, a ostali mali dioničari imali su svojeg predstavnika koji je bio u manjini. Sami radnici SAS-a bili su jedni od tih malih dioničara, no baš zbog male količine dionica kojima su raspolagali, i njihov utjecaj bio je minoran. Tvrtka SAS iz rata izlazi privatizirana, ali tek nakon 1995. godine počinju prve prave zakulisne igre. Najprije su navodni radnici smijenili direktora Sesartića koji je ratnih godina vodio kompaniju, koja je i tijekom rata uspješno poslovala. SAS je prodao današnjoj OTP banci svoju veliku upravnu zgradu pa su radnici imali za plaće, a tvrtka nije završila u stečaju.
Završetkom rata poslovna klima naglo se mijenja nabolje, osobito marina s čarter flotom, ali ni mjesec dana nije prošlo od Oluje nakon što direktora Sesartića zamjenjuje Robert Škifić. On je odmah počeo raditi na tome da se tvrtka privatizira u dijelovima jer je te godina SAS bio u vlasništvu državnog privatizacijskog fonda, oko tri četvrtine. S političkim vjetrom u leđima novi direktor Škifić u svojoj je namjeri uspio, odvojio je čarter od cjeline te ga privatizirao. Proces je bio javan, svatko je imao mogućnost na kredit kupiti flotu, ali je bilo malo zainteresiranih jer je način kupnje bio nepovoljan, no zato je cijela priča bila povoljna za Škifića i njemu bliske ljude. Napravili su remont čarter jahti s resursima tvrtke, a zatim ih kupuju dionicama tvrtke. Mnogima nije bilo jasno što znači plaćanje čarter brodova dionicama SAS-a, ali je Škifić znao što čini. Udjeli malih dioničara nisu im previše značili, domogli su ih se za bagatelu, ali za njih nikad nisu dobili ni kune dividende niti su imali mogućnosti prodati ih jer nije bilo zainteresiranih kupaca. No odjednom se pojavljuju neki neobični kupci tih dionica, nudeći i do 25 posto gotovine po upisanoj dionici. Mnogi mali dioničari prodaju svoje dionice po principu “bolje išta nego ništa”, ne znajući da su ti neobični kupci zapravo Škifić i njegova svita koja je dionice kanalizirala u kupnju čarter plovila SAS-a, tako da njih taj oblik kupnje i nije previše stajao. Ipak, treba znati da taj proces nije bilo moguće provesti bez političkog zaleđa. Istom metodom privatizirana je tvornica jahti, a većinski šef i u toj tvornici bio je Škifić, koji ima većinsko vlasništvo i u Asta Yachtingu te SAS-vektoru, koji je završio u stečaju. Svojedobno se državna revizija bavila privatizacijom SAS-a, a posebno je intrigantan dio u kojem se spominje privatizacija čarter flote, tu je utvrđena rašomon kupnja, prebacivanje vlasništva koje je jednostavno teško pohvatati.
Simboličan iznos
Krajem tisućljeća krenula je borba za pridobivanje vlasništva za većinski dio tvrtke koju su činili SAS Strojogradnja i sukošanska marina. Vlasništvo je bilo u većinskom paketu privatnih fondova čije su dionice podijeljene zaslužnim Hrvatima kojima su dane na upravljanje, te sitnim dioničarima preostalim na kraju prvog procesa privatizacije. Politički moćnici tvrtku dijele na dva dijela, a baza tvrtke SAS Strojogradnja odvojila se od marine pa tim procesom marina postaje glavna, a Strojogradnja sporedna. Da bi spriječili pobune radnika, njima prodaju priču da postoji kupac koji je pokazao interes za Strojogradnju te da ga “zlatna koka” marina ne interesira. Na natječaju ljubljanski Riko za tri milijuna maraka od Domovinskog i Mirovinskog fonda kupuje Strojogradnju. Da je riječ o simboličnom iznosu, vidljivo je iz toga što i danas teren na kojem se Strojogradnja nalazila vrijedi barem deset milijuna eura. Ni tih tri milijuna maraka nije plaćeno iz vlastitih džepova, Riko je zapravo bio u vlasništvu Hrvata Joze Dragana i Slovenca Janeza Škrabeca koji je preko svoje tvrtke trgovao s Rusima pa su pronašli model kako za bagatelu kupiti Strojogradnju. U samim pogonima tvornice bilo je desetak polugotovih strojeva koji su ugovoreni prije rata, ti strojevi zapravo su bili “staro željezo”, ali su novi gazde pronašli metodu kojom su ih dobro unovčili.
Zahvaljujući dobrim vezama, izvoze ih u Rusiju uvalivši im strojeve koje je još Antić ugovorio, no tada su napravili i drugi, neobičan manevar. Rusima su prodali desetak strojeva koji su bili sastavni dio SAS-ova strojnog paketa, tu se nalazilo nekoliko čeških borverka i par CNC strojeva Prvomajske iz Zagreba. Pričalo se da su tu transakciju naplatili 15-ak milijuna dolara, a nije poznato jesu li taj novac podijelili s takozvanom ruskom političkom mafijom koja je pristala na taj oblik političke transakcije, no poznato je da su svojim dijelom novca kupili SAS-ovu Strojogradnju, od čega je profitirao i Škifić koji je prema glasinama dobio oko jedne petine tvrtke. Za taj postotak službeno se saznalo tek kada je 2008. izbio sukob među gazdama. Tada je Škifić tužio Riko tvrdeći da su ga oštetili smanjivši mu knjigovodstvenu vrijednost tvrtke, vrijednost spora bila je 14 milijuna kuna. Drugim riječima, Škifić je za svoj dio, za koji se tvrdilo da je bio petina SAS-a, tražio više nego što su vlasnici Rika platili kompletnu zadarsku tvrtku. Na koncu su se nagodili izvan suda, a koliko je Škifić time dobio od Rika, ostalo je na razini poslovne tajne. Ove su radnje oko privatizacije SAS-a bile javna tajna, svi su u zadarskom kraju o tome sve znali, ali se nitko ovom temom nije bavio. No, prije nekoliko godina na Dnevno.hr-u izlazi tekst u kojem se progovara o Jozi Draganu koji se “dokopao ruskog klirinškog duga vrijednog 400 milijuna dolara”, nakon čega je ugostio Putina u Sloveniji. Za taj slučaj interes pokazuje i list Novaya Gazeta, ali i dio ruskih medija.
Uspon i pad
“Naši su činovnici uspjeli postići nemoguće. Ukrali su dužničku jamu domovine, stvorili nepostojeće dugove, isplatili ih i zaradili stotine milijuna dolara. Toliko je izgubio ruski proračun”, pisalo se po ruskim medijima, ali Dragana to nije previše doticalo. U posljednja dva desetljeća, koliko se zna, u Zadru na Kolovarama kupio je tri stana koja je platio oko 800 tisuća eura, posjeduje vile u Zagrebu i u okolici Trogira, prije nekoliko godina od države je za 20 milijuna kuna kupio vilu u Voloskom, a vodi ispostavu Rika u Moskvi. Za to vrijeme SAS Strojogradnja je devastirana, dužna više nego što vrijedi, stari strojevi koje je kupovao Antić prije više od 20 godina više nikoga ne zanimaju, novi vlasnici kupili su par manjih i nekoliko povoljnih strojeva za koje nisu dali ni milijun eura pa se i danas bivši zaposlenici pitaju u što su potrošeni enormni minusi tvrtke. Samo je djelomična istina da je novac išao na njihove plaće, uprava SAS-a je u nekoliko godina nakon što su kupili tvrtku digla šest milijuna eura kredita, s tim novcem radnici nisu imali doticaja, mali dio uložen je u kompaniju, a za svo to vrijeme menadžeri tvrtke imali su fantastične plaće. Uz Škifića, na platnoj listi s astronomskim plaćama nalazio se Dragan, ali i njegova supruga. Strojogradnja je većinu poslova odrađivala s Rusijom i Bjelorusijom, a posao je i dalje dogovarao Riko s malim brojem zaposlenika i uzimao nepoznatu proviziju. To je za posljedicu imalo poslovanje Strojogradnje s minusom, a gazda Rika u jednom je trenutku imao hipoteku nad SAS-ovim terenima u iznosu od gotovo 10 milijuna eura. To bi značilo da je Riko toliko posudio svojoj tvornici. Erste banka imala je šest milijuna eura hipoteke pa je SAS, za razliku od svojih gazda, cijelo vrijeme bio u minusu. Šefovi su živjeli na visokoj nozi, gradili velebna zdanja, a radnici su na sve to gledali u očaju znajući da ništa ne mogu jer je takav zakon.
Pravne smicalice
Bježali su u mirovine i druge tvrtke, a posljedica takvog poslovanja vidljiva je i danas. SAS je još 2003. imao 192 zaposlenika, a početkom prošle godine njih samo 82, da bi se početkom ljeta prošle godine broj zaposlenih sveo na njih osam. Ni taj simbolični broj preostalih radnika nema razloga za zadovoljstvo, rade u zatvorenom dijelu prostora koji zimi nema grijanja, pogoni su nakon obilnih kiša puni vode, krov propušta na desetak mjesta, a kada radnik da otkaz, njegov stroj prestaje s radom i pokriva se najlonom. Nove radnike nije moguće pronaći jer u zadarskom kraju svi znaju za loše uvjete i male plaće u ovoj tvrtki. Naši sugovornici uvjereni su kako je SAS prije nekoliko godina bio zreo za stečaj, ali radnicima to nije odgovaralo jer bi time izgubili sva prava pa su se odlučili na isplatu otpremnina kojima su se riješili radnika, kolektivni ugovor je jednostrano ukinut pravnim smicalicama, a radnici od tada imaju pravo na otpremninu koja je i do tri puta manja nego ona koju su imali po kolektivnom ugovoru koji su radnici i vlasnici preuzeli od SAS Marine. Tvrtka zapravo čeka kupca terena, a SAS bi kao brend svoje poslovanje mogao nastaviti negdje drugdje. Javna je tajna da Riko i bez radnika želi zadržati postojanje tvornice SAS. Naime, vlasnik je kupio takozvani klirinški dug propalog zagrebačkog Jedinstva u iznosu od oko pet milijuna dolara, navodno su se dugo parničili s državom Hrvatskom da im se taj iznos iz proračuna isplati na račun SAS-a, a država je tada izgubila parnicu pa SAS dobiva taj novac, kako i kada, ni to se ne zna, jer se i ovdje radi o poslovnoj tajni.
Slovenski Playboy
Za to što je Domovinski fond prodao SAS za tri milijuna maraka, a vrijedio je minimalno 35 milijuna, u Hrvatskoj nema elemenata pogodovanja, to što je Škifić za svoj dio tražio više nego što su vlasnici platili SAS također nije sporno, nitko do danas nije provjerio radničke povike o tome da je Riko godinama izvlačio novac iz SAS-a i pretvarao ga u tvornicu ruševinu. Država danas hrani ljude koji su iz SAS-a došli na burzu ili se umirovili i nitko nikoga ništa ne pita. Nitko ništa ne pita ni Dragana, anonimnog bogataša rodom iz Trogira, koji uz karlovačku i zagrebačku ima i moskovsku adresu. On je jedan od najbogatijih Hrvata o kojemu se u javnom prostoru ne zna gotovo ništa, rijetko ga se spominje, a na naslovnicama nije previše bio ni onda kada su ga Rusi optuživali za falsificiranje dokumentacije s ciljem naplate nepostojećeg ruskog “klirinškog” duga, i to putem offshore tvrtke iz Lihtenštajna.
Optužbe na njegov račun po ruskim medijima spominjane su nakon inspekcijsko-revizijskog nalaza, ali i nakon uvida u poslovnu dokumentaciju upućenih tvrtki, koje su upućene na ime Sergeja Vladimiroviča Stepašina, generala i premijera Ruske Federacije, koji je bio zamjenik ravnatelja Kontraobavještajne službe Ruske Federacije te ruski ministar pravosuđa. Kada je primio izvješće u kojem se Dragan teško optužuje, Stepašin je bio na čelu Računovodstvene komore Ruske Federacije, a ruski mediji tada su intenzivno izvještavali o ovom slučaju. Za razliku od kolege Dragana koji se u medijima rijetko pojavljuje, Škrabec je svoju priču iznosio i za slovenski Playboy. Tada je jedan od najbogatijih Slovenaca opisivao kako je njegov pokojni otac vodio Riko zahvaljujući kojem je otišao u Rusiju, gdje je upoznao “legendu jugoslavenskog biznisa u Rusiji Jozu Dragana”. Tom prigodom Škrabec nije govorio o sadržaju ruskog službenog izvješća o sumnjivim Draganovim poslovima u pretvorbi klirinškog ruskog duga u dvojbena dolarska potraživanja na račun zajedničkih lihtenštajnskih offshore tvrtki. Tvrdio je kako je Riko na izvozu ruskih automobila Lada na kinesko tržište 90-ih zarađivao oko 50 milijuna dolara, a u tom razgovoru spominjao je i zadarski SAS govoreći o kompletnom jugoslavenskom strojarstvu.
Povučeni milijunaš
U Hrvatskoj dominira stav da se Jozo Dragan obogatio u Rusiji, nitko ga nikada o njegovim milijunima ništa nije pitao pa ni onda kada se u ljeto 2008. s Phillipom Zepterom natjecao u bitki za škverove, odnosno kupnji triju hrvatskih brodogradilišta. Taj je posao na koncu propao, a po forumima se stidljivo pisalo o tome kako je Jozo Dragan navodno zgrnuo bogatstvo na karlovačkoj Jugoturbini za koju je radio prije rata. On na tu temu nikada nije ništa govorio, a u vrijeme pokušaja kupnje brodogradilišta tvrdio je kako je o svojim planovima obavijestio tadašnjega predsjednika Mesića.
Poslovi su to koji su ostali na marginama, ali zato daleko iznad margine žive i Škrabec i njegov prijatelj Dragan. Imućni Slovenac ljubav prema luksuzu i ne pokušava skriti, iz Slovenije leti privatnim zrakoplovom, ljetuje u portugalskom golferskom kompleksu Reid’s Palace hotelu u Madeiri, gdje je svojedobno odsjedao Churchill, dok Jozo Dragan za to vrijeme živi u luksuznoj katnici s videonadzorom na Laščini, držeći se daleko od očiju znatiželjnika i susjeda koji vjerojatno i ne znaju da baš pored njih stanuje jedan od najbogatijih Hrvata današnjice.