Sisak taj grad u Moslavini izgleda kao u kakvom filmu katastrofe nakon što ga je zadesio strašan potres prije dva dana. Ulice su potpuno razrušene, rane su to koje će još nelo vrijeme teško zacijeliti, a sve te slike duboko su nas potresle. Ljudi su ostali bez svega onog što su gradili i radili, tuga se vidi na svakom koraku.
No pravi razmjeri ove katastrofe vidljivi su tek kada se dođe u sportsku dvoranu Brezovica, gdje je smješteno 140 Siščana kojima je nepogoda uništila sve što su imali. Ispred dvorane nekoliko je ljudi, gledaju u nespoznato, majke drže kolica s djecom. Unutra, prizor koji slama srce. Stotinu i trideset ljudi leže na krevetima na podu dvorane. Pokriveni su dekama, neki sjede, ali na svim je licima vidljiv samo strah, očaj, zabrinutost. Svatko gleda pred sebe, zaokupljen svojim mislima, piše Jutarnji list.
Vrijeme je ručka, dijeli se gulaš s krumpirom, a umorni ljudi šutke dolaze do pulta, uzimaju porciju toplog jela, tiho zahvale, pa se vrate svojem metru četvornom, koji im je sada dom.
Nemaju ormar za odjeću ni cipele, televiziju ni radio prijemnik, niti malo privatnosti, samo živu glavu na ramenu, sretni što su i to uspjeli sačuvati u tragediji koju Hrvatska ne pamti.
Među onima koji su udoban stan kod Željezare zamijenili sportskim podom je i Katarina Robek. Nevolju je dočekala sa svojih 90 godina. Za mnoge nema ni ležaja, pa su smješteni na madracima ili pak samo dekama, a samo madrac dom je i gospođi Katarini. Unatoč svoj muci, poziva nas da sjednemo pokraj nje.
“Tuga i jad. Bila sam ovdje cijelo vrijeme rata, ma rat je bio ništa prema ovomu. Bila sam doma kada je udarilo. Sve je popadalo, namještaj je uništen, popucali su zidovi. Bila sam u strašnom šoku. Odmah sam izašla van, a unuci iz Norveške prvi su se javili. Tada su do mene došli kći Sonja i zet Zoran. Ja sam na prvom katu, moja zgrada je među novijima, a oni žive na trećem katu starije zgrade i njihov je stan potpuno uništen. Došli su vidjeti mogu li živjeti kod mene, mislili su da se ovdje ništa nije dogodilo.
Šokirali su se kad su me vidjeli vani, samo u šlapicama, zaboravila sam obuti i cipele. Otišli su mi po čizmice jer je hladno – s knedlom u grlu priča Katarina Robek.
Kaže kako bi radije umrla nego ovakvo nešto doživjela.
Jedina je sreća u nevolji što nije sama. Štoviše, četvero ih je, svatko ima svoj mali kutak u napučenoj dvorani. Tu je deka kćeri Sonje, malo dalje deka zeta Zorana, a desetak centimetara dalje zdjelica s vodom i hranom za kujicu Tiju, koja je također dobrodošla u prihvatnom centru.
Njih četvero baš će ovdje, na tom podu, dočekati 2021. godinu.
Kako kažu volonteri Hrvatskog Crvenog križa, ničega ne nedostaje. Tople odjeće, deka i hrane sasvim je dovoljno. Svi oni, volonteri i stotinjak Siščana, bit će ovog Silvestrova jedna obitelj. Dijelit će hranu i odjeću umjesto poklona, radost i tugu umjesto božićne jele i lampica.
“Ma, tko god nema gdje, nek dođe s nama slaviti Novu godinu” – na kraju je uz osmije poručila gospođa Katarina Robek.