Daj narodu igara kad već nemaju kruha, politika je to koju u posljednje vrijeme u punom intenzitetu prezentiraju dva vodeća domaća predstavnika vlasti – predsjednik Zoran Milanović i prvi čovjek Vlade Andrej Plenković. Da će s predsjednikom njegovati tvrdu kohabitaciju, premijer je dao naslutiti u noći siječanjskih izbora, kada je postalo jasno da je Milanović taj koji će pet godina sjediti na Pantovčaku.
U cijeloj svojoj kampanji za predsjedničke izbore Milanović je najavljivao kako će biti predstavnik svih građana te da će se u tom kontekstu boriti čak i za one koji ga nisu birali. Predsjednik svih građana, ali i predsjednik s karakterom, koji uistinu pokazuje na svakom koraku, u prvim tjednima svoje vladavine nije se pokazao kao poseban promicatelj politike svih građana, s Plenkovićem je nastojao zadržati korektan odnos, složili su se oko prvih ključnih imenovanja, a premijer je s njim vrlo ugodno čavrljao na inauguraciji koja je uvelike odudarala od ceremonijala kakve su priređivali njegovi prethodnici.
Kada je slavljenička atmosfera utihnula, Milanović se privremeno povukao iz javnosti, jedno se vrijeme cijela hrvatska javnost pitala kamo je nestao predsjednik, a on je za to vrijeme obilazio zagrebačke restorane, u svoj ured primao kojekakve udruge i zapravo tek formalno obavljao svoj posao. Milanović, koji ni inače nije poznat kao neki veliki radnik i ranoranilac, pažnju na sebe prvi je put privukao tijekom gostovanja u Jasenovcu, kada je HOS-ovcima dao do znanja da njihova spomen-ploča s natpisom “Za dom spremni” nema ondje što tražiti. “To treba baciti”, poručio je i izazvao lavinu reakcija među pripadnicima braniteljske populacije, koju je dodatno razjario u pretkampanji za parlamentarne izbore, kada se pokupio iz Okučana s obilježavanja Bljeska jer je neki anonimus onamo došao u majici s natpisom “Za dom spremni”.
Vrhunac licemjerja
Milanovićev demonstrativni odlazak s te važne obljetnice Plenković je okrenuo u svoju korist, glumatajući dežurnog konzervativca i borca za braniteljska prava. Ta uloga u kampanji mu je i više nego dobro došla jer se u to vrijeme sučeljavao sa Škorinim Domovinskim pokretom koji je u javnosti dobio predznak konzervativnog, ali i značajnog jer su Škori ankete predviđale dvadesetak mandata na izborima za parlament. Kada je postalo jasno da Škoro nije osvojio toliko mandata, Plenković je formirao svoju novu vladu, a Zoran Milanović počeo je svoju političku transformaciju.
Tako je ljevicu digao na noge odlikujući Miju Jelića za godišnjicu Oluje, osim toga, njegova svađalačka retorika i kritički nastrojena komunikacija probudile su strasti u susjedstvu, bosanski i srpski političari s osudom promatraju svaki novi potez hrvatskog predsjednika, ne zaboravljajući da ih je on davno kao premijer nazvao šakom jada. Dok Milanović “provocira komšije”, u očima domaće javnosti njegov rejting raste, pa čak i ortodoksni desničari ispod glasa priznaju da nije tako loš kao što su mislili da bi mogao biti.
I sve bi to bilo tek uobičajeni politički šušur, da odnedavno među dvojicom vodećih državnika nije zaiskrilo oko afere Janaf. Kao u kakvoj seoskoj krčmi, pale su tu teške riječi, uvrede koje ne priliče vodećim političarima zemlje koja želi biti proeuropska i uređena. No, nisu se vodeći političari “koškali” zbog birtije, već zbog kluba koji možda nalikuje na birtiju, ali s obzirom na kremu hrvatskog društva koja se ondje okupljala, nosi predznak elitni.
Dakako, riječ je o klubu smještenom u zagrebačkoj Slovenskoj ulici, klubu u koji je uglednike pozivao uhićeni šef Janafa Dragan Kovačević, koji je uz brojač novca svojim gostima priređivao razularene zabave uz potoke pića, obilje ića i hostese koje su se brinule za ugođaj. U tom klubu elita se okupljala i u vrijeme lockdowna, kada su nas ti isti ljudi uvjeravali da je bitno ostati doma kako bismo od korone zaštitili svoje najmilije, pljeskalo se u to vrijeme herojima, a na sve to su s podsmijehom gledali iz kluba u koji je zalazio i Jakov Kitarović, ali i ministri Ćorić, Butković i Aladrović. Što su ministri radili u prostorima u kojima je Kovačević pleo svoju koruptivnu mrežu, primao mita i po svemu sudeći kršio zakone, ni jedan od njih ne želi otkriti, no zato je predsjednik Zoran Milanović otkrio da je i on bio gost tog kluba. Kako je rekao, onamo je otišao da se ne baci hrana koja se služila uglednim gostima. Prosječan Hrvat, znajući za prehrambene navike Milanovićeve bolje polovice, doktorice Sanje Musić-Milanović, taj poriv može razumjeti.
Prozirne isprike
Čovjek je otišao jesti tamo gdje se ne mjeri debljina kruha, no nije Milanović običan čovjek, on je predsjednik, državnik, lider i političar koji s razlogom ima svoj Ured predsjednika, mjesto predviđeno za primanje gostiju, gdje bi predsjednik države trebao primati i pozivati svoje goste. Ilegalni klubovi sasvim sigurno nisu prostor u kojem bi se predsjednik svih građana trebao nalaziti, međutim, upućeni svjedoče kako Zoki onamo nije odlazio sam.
Kovačević je zapravo dio njegove ekipe, koliko god to Milanović danas negirao, činjenica je da su njih dvojica bliski prijatelji, godinama se druže i susreću, a na tim susretima u klubu društvo im je pravio bivši ministar obrane i Milanovićev ponajbolji prijatelj Ante Kotromanović, koji je inače predsjednika zbližio čak i s generalom Gotovinom. Nevjerojatno zvuči podatak da se Milanović, umjesto u svojem uredu, s prvim čovjekom Hrvatske vojske, admiralom Hranjem sastajao baš u prostorijama Kovačevićeva kluba, u kojem je noć prije njegova uhićenja gostovao i najpoznatiji hrvatski voditelj Zoran Šprajc, koji je navodno ondje bio čest gost. U Kovačevićev klub s Milanovićem je zalazio i bivši ministar financija Boris Lalovac, a ondje su često viđali i Darinka Kosora, čija nova partnerica radi u Janafu. Upućeni svjedoče da je gost kluba često bio i HDZ-ov Ivan Domagoj Milošević, koji se po kuloarima spominje kao jedan od potencijalnih stranačkih kandidata za zagrebačkoga gradonačelnika, a intrigantnoj družini nerijetko se pridruživao i PR stručnjak Boris Malešević, koji je radio na kampanjama predsjednika Milanovića, ali i premijera Plenkovića.
No, prema tvrdnjama upućenih, u klubu se najbolje zabavljao Kotromanović, koji je ondje uživao poseban respekt, zabavljao je ekipu, na njegove pozive u klub su stizali brojni uglednici, a njemu je laskalo da bude u takvom renomiranom društvu. Gostovali su kod Kovačevića očito mnogi, neki iz znatiželje, neki zbog imidža, a neki zbog zabave, no paradoks je da Milanović sada s Plenkovićem ratuje oko ministara koji su posjećivali klub, kada je i sam zalazio onamo.
Opravdana uznemirenost
Nejasno je široj javnosti zbog čega se Milanović tako zapjenio, dok premijer Plenković istovremeno detektira da je predsjednik uznemiren zbog toga što je možda i sam radio ono što nije trebao. Predsjednik se pak, dijelom i opravdano, posebno uznemirio zbog toga što istražitelji u noći kada je Krešo Petek šefu Janafa nosio gotovo dva milijuna kuna mita nisu reagirali i pohapsili sve one koji su se našli na tom događaju. Da su istražitelji te noći reagirali, pao bi i gospodin Kitarović, a možda ni Milanović danas ne bi bio predsjednik, da su istražitelji te noći reagirali, ivanićki poduzetnik danas ne bi mogao slagati svoju obranu na tvrdnji da milijune nije nosio Kovačeviću kao mito, već ih je nosio za kampanju tadašnje predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović. Nisu reagirali istražitelji, ali nije reagirao ni predsjednik Vlade koji je u veljači ove godine Kovačeviću produljio mandat na čelu Janafa. No, kako tvrdi Plenković, on o istrazi nije znao ništa, a da o mjerama ništa nije ni trebao znati, potvrdio je niz domaćih pravnih stručnjaka, čijim se tezama opire predsjednik Milanović koji smatra da je Plenković morao znati da je Kovačević pod mjerama.
Zanimljiva je ta naknadna pamet hrvatskih političara, jer dok danas tvrdi da je Plenković morao znati za ono što se događa oko njega, kao premijer je tvrdio da ne može znati što u svakom trenutku rade njegovi ministri i kakvim se aktivnostima bave pa zato nije znao ništa o grijesima svojeg prijatelja i bivšeg ministra poljoprivrede Tihomira Jakovine, nije bio upućen u Zmajlovićevo kontroverzno preseljenje ministarstva, nije ništa znao o obnovi Gunje, ali ni o brojnim drugim aferama koje su obilježile njegov mandat, uključujući i onu Sauchinu. Premda premijer Plenković sarkastično ovih dana spušta loptu tvrdeći da se Milanović smirio, predsjednik koji je konstituirajuću sjednicu Sabora pratio iz Tača s provokacijama i sukobima ide dalje.
Novi sukobi
Njegovi najbliži suradnici kažu da on samo kritički promišlja i propitkuje poteze Vlade jer je na taj način shvatio svoju predsjedničku funkciju. Predsjednička funkcija uz ostalo uključuje i dogovore oko imenovanja predsjednika Vrhovnog suda. Da bi tu moglo ponovno zaiskriti, Milanović je dao naslutiti u jednoj od svojih prošlotjednih izjava, na koju, zbog sveopćeg rata u državnom vrhu, nitko nije ni obratio pažnju.
“Ja ću predložiti predsjedniku Sabora imenovanje predsjednika Vrhovnog suda, hoćemo li o tome raspravljati? S kim da razgovaram o tome, sa Škorom?”, zapitao se Milanović pa dodao da od premijera očekuje sastanak, no uz opasku da ga on nema namjeru moliti. Bez obzira na trzavice, susret vladajućeg dvojca neizbježan je, a Milanović je dakle već dao naslutiti o čemu bi s Plenkovićem na tom sastanku htio razgovarati.
No, s druge strane izvori bliski Plenkoviću poručuju kako će premijer s Milanovićem zasad razgovarati samo o imenovanju veleposlanika, jer do odluke o predsjedniku Vrhovnog suda ima još vremena, nešto više od devet mjeseci. Međutim, i ta imenovanja veleposlanika mogla bi biti predmetom spora jer Plenković u Vatikan nastoji progurati svojeg prijatelja Davora Stiera, dok se pariškoj diplomatskoj fotelji nada Miro Kovač, no o tome ni u HDZ-u još nema konsenzusa. Pitanje je hoće li se Milanović složiti s tim Plenkovićevim izborima, no u načelu su se njih dvojica dosad oko imenovanja najlakše usuglašavala.
Milanović pak predsjednika Vrhovnog suda sada spominje iz dva razloga, prvi je to što on osobno nije naklonjen Đuri Sessi, a drugi to što se procedura izbora predsjednika Vrhovnog suda Plenkovića ne tiče kao predsjednika Vlade, nego kao predsjednika HDZ-a, stranke koja drži većinu u Saboru te time ima odlučujuću ulogu u procesu izbora predsjednika Vrhovnog suda, koji je ujedno i prvi čovjek ukupne sudbene vlasti u našoj zemlji te predsjednik Državnog izbornog povjerenstva. Kao što je poznato, Sessa je za predsjednika tog suda izabran sredinom srpnja 2017. pa mu u srpnju iduće godine istječe četverogodišnji mandat.
Do tada DSV mora provesti proceduru koja uključuje raspisivanje javnog poziva za novog predsjednika Vrhovnog suda. Nakon toga se imena kandidta koji zadovoljavaju propisane uvjete upućuju Milanoviću, koji jednog od kandidata predlaže Saboru, o tom se kandidatu izjašnjava na Općoj sjednici Vrhovnog suda koju tvore svi suci toga suda te saborski Odbor za pravosuđe.
Finalni ishod je jasan – predsjednika Vrhovnog suda većinom glasova bira Sabor. Sessa je inače posljednji predsjednik Vrhovnog suda koji je izabran bez natječaja, tako da je bivša predsjednica diskrecijskom odlukom izabrala kandidata za tu dužnost pa ga predložila Saboru. Na temelju zakonskih izmjena iz 2018. uvedena je novina da DSV raspisuje natječaj na koji se prijavljuju kandidati koji pritom uz životopis prilažu svoj program rada. Da je Milanović nezadovoljan radom domaćih sudova, dalo se naslutiti iz njegove nedavne prepirke sa sucem Turudićem, no nezadovoljan je predsjednik očito i bez sudova, jer afera Janaf kuca i na vrata Pantovčaka. Da kojim slučajem i on i ministri koji su posjećivali klub žive ono što propovijedaju, danas bismo tražili novog predsjednika, ali i nove članove Vlade. Međutim, hrvatska politika je sve ono što se u tom klubu događalo, festival u kojem se jede, pije i zabavlja bez ikakve odgovornosti, i tako sve do trenutka dok nekom većem i utjecajnijem od sebe ne staneš na žulj. Onda lažno neovisne insitutcije počnu djelovati, sve do neke nove žrtve koja će prikriti onu prethodnu, čije afere s naslovnica padnu u drugi plan, a time i u zaborav. Nacija koja zaboravlja, pravosudni procesi koji traju godinama, nepotizam, kriminal, korupcija sve to čini klub u kojem godinama opstaju i svoj utjecaj grade najmoćniji političari u zemlji.